Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-18/13 (N. J.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Legitimno očekivanje
- Ugovor o poklonu
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Pravo na imovinu
- Proporcionalnost
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-18/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 18/13, rješavajući apelaciju Natalije Jović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Natalije Jović izjavljena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004412 12 Rev od 14. novembra 2012. godine, Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004412 11 Gž 2 od 6. februara 2012.
godine i Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004412 11 P 2 od 31. oktobra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Natalija Jović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dragiša Ristić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004412 12 Rev od 14. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004412 11 Gž 2 od 6. februara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004412 11 P 2 od 31. oktobra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 24. novembra 2015. godine i 2. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovor na apelaciju takođe je zatražen i od Novke Božić, Zdravka Božića i Vesne Božić (u daljnjem tekstu tužioci), te od Milke Vukelić i Bože Simića (u daljnjem tekstu: tuženi).
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 10. decembra 2015. godine, a Okružni sud 16. decembra 2015. godine. Od ostalih pozvanih učesnika u postupku odgovorila je samo Vesna Matijević-Božić. Takođe, pismeno upućeno Milki Vukelić vratilo se Ustavnom sudu sa naznakom „izvešten“ ali očigledno nije preuzela pismeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 004412 11 P 2 od 31. oktobra 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje i ostalih tužilaca kojim su tražili sljedeće: 1) da sud utvrdi da nije punovažan i ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između pokojne Darinke Božić kao primaoca izdržavanja i tuženih kao davaoca izdržavanja, a koji je zaključen 20. juna 1983. godine; 2) da se tvrdi da je ugovorom o poklonu od 23. aprila 1966. godine koji je zaključen između tužene Darinke Božić i tužene Milke Vukelić, kao i kasnijim raspolaganjem Milke Vukelić predmetnim nepokretnostima u korist tuženog Bože Simića povrijeđen nužni nasljedni dio tužilaca u zaostavštini njihove majke Darinke; 3) da se utvrdi da je apelantkinja po osnovu nasljeđivanja zakonskog nesljednog dijela vlasnik sa dijelom ¼ na parcelama (k.č. 101, 102 i 103 KO Međaši, zk. ul. 12 KO Međaši), kao i 1/2 kuće i pomoćnih prostorija na k.č. 102, što su tuženi dužni da priznaju i trpe; 4) da se utvrdi da su ostali tužioci, prednici Ilije Božića, na ime nasljedstva zakonskog nasljednog dijela suvlasnici sa dijelom od po 1/12 na nepokretnostima iz tačke 3 dispozitiva presude; 5) da se utvrdi da je apelantkinja na precizno označenim parcelama suvlasnik po osnovu nasljeđivanja sa dijelom 1/8, što su tuženi dužni da priznaju i trpe; 6) da se utvrdi da su ostali tužioci, po osnovu nasljeđivanja nužnog nasljednog dijela od po 1/24, suvlasnici na nepokretnostima iz prethodne tačke presude; 7) da se utvrdi da su tužioci suvlasnici u preciziranim pokretnim stvarima u preciziranim dijelovima; 8) da se dozvoli dioba posjeda nepokretnosti pobliže opisanih u prethodnim stavovima dispozitiva presude, na način što će se tužiocima fizičkim putem izdvojiti uz prisustvo vještaka i predati u posjed njihovi suvlasnički dijelovi, kako je navedeno; 9) da se dozvoli fizička dioba, a u nemogućnosti fizičke civilna dioba pokretnih stvari navedenih u dispozitivu presude, što su tuženi dužni da priznaju i trpe; 10) da su tuženi dužni da trpe da se tužioci na osnovu presude bez njihovog daljnjeg znanja i pitanja mogu uknjižiti sa prethodno navedenim suvlasničkim dijelom u zk. ul. br. 12, 563 i 437 KO Međaši, odnosno kao suposjednici u listu nepokretnosti br. 14, 640 i 504 KO Međaši, kao i da su tuženi dužni da naknade tužiocima troškove postupka. Istom presudom Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih (protivtužilaca) da su tuženi suvlasnici sa po ½ na parceli i kući preciziranoj u presudi, pa su tužioci dužni da trpe da se tuženi upišu kao suvlasnici sa suvlasničkim dijelom 1/1, kao i da nadoknade tuženim troškove postupka.
6. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon što je prekinut ostavinski postupak iza umrle Darinke, a tužioci upućeni na parnicu radi dokazivanja pravne važnosti ugovora o doživotnom izdržavanju. Tužioci su u postupku konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom postavili 10 tačaka tužbenog zahtjeva, kojima su tražili da sud utvrdi da nije punovažan i ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o doživotnom izdržavanju iz 1983. godine zaključen između umrle Darinke i tuženih, da je ugovorom o poklonu iz 1966. godine povrijeđen nužni dio tužilaca kao zakonskih nasljednika da im se utvrde nasljedni dijelovi na nepokretnim i pokretnim stvarima, te da se dozvoli fizička odnosno civilna dioba pokretnosti, odnosno nepokretnosti. Tuženi su postavili protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da sud utvrdi da su oni suvlasnici sa dijelom ½ na k.č. 101, 102 i 103 na stambenoj zgradi i pomoćnim objektima upisanim u KO Međaši, te da se upišu kao suposjednici na navedenim nepokretnostima.
7. Osnovni sud je, takođe, naveo da je ovom postupku prethodila odluka Osnovnog suda koja je po žalbi ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004412 10 Gž od 24. novembra 2010. godine, sa uputama u kom pravcu sud treba da odlučuje. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da su Darinka Božić i Milka Vukelić (prvotužena) zaključile ugovor o poklonu nepokretnosti, kojim je pokojna Darinka poklonila cijele svoje dijelove upisane u zk. ul. br. 66, 140, 157, 468, 594 i precizirani suvlasnički dio na nepokretnostima u zk. ul. br. 80 KO Međaši, kao i jednu polovinu kuće , ali na način da je tužena Milka kao poklonoprimac pristala da tuženom Boži Simiću kasnije prevede ½ svih nepokretnosti. U ugovoru o poklonu navedeno je da se predaja u posjed vrši odmah nakon potpisa i sudske ovjere ugovora (ovjeren 26. aprila 1966. godine). Dalje, 20. juna 1983. godine zaključen je ugovor o doživotnom izdržavanju između Darinke i tuženih, kojim je ona tuženim ostavila na jednake dijelove svu svoju imovinu uz obavezu tuženih da je izdržavaju do kraja života. Takođe, tačkom 2 Ugovora o doživotnom izdržavanju navedeno je da je ranije postojao ugovor o poklonu, pa se on mijenja na način da ½ nepokretnosti prelazi na Božu Simića, a on preuzima dužnost da izdržava Darinku, te je navedeno da nije izvršen opoziv ugovora o poklonu jer se kod opoziva plaća porez.
8. Osnovni sud je zaključio da su oba ugovora bila teretna, te se pozvao na član 262 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), te je utvrdio da ugovor o poklonu nije ispunjen, jer Darinka nikada nije tuženoj Milki Vukelić predala u posjed nepokretnosti, pa se ne može primijeniti odredba člana 295 ZOO-a prema kojoj se ne može tražiti noviranje ugovora ako je ugovor ispunjen. Osnovni sud je naveo da je ugovor o poklonu prikrivao ugovor o doživotnom izdržavanju, pa u skladu s članom 66 ZOO-a taj prikriveni ugovor proizvodi pravno dejstvo, a što je, prema ocjeni prvostepenog suda, i regulisano tačkom 2 Ugovora o doživotnom izdržavanju, koju je citirao. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o ustupanju obaveza jer je ½ obaveza tim ugovorom prešlo na tuženog Božu Simića, u skladu s članom 145 ZOO-a, uz saglasnost ostalih stranaka. Dalje, prvostepeni sud je na konkretnu situaciji primijenio i odredbe člana 122 ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju.
9. Nakon što je geometar identifikovao parcele utvrđeno je da je pokojna Darinka uživala nepokretnosti, koje je naslijedila iza svog oca, kao i iza muža (prednika tužilaca), a poslije čije smrti je zaključeno sudsko poravnanje pred Okružnim sudom u Brčkom 1964. godine. Osnovni sud je naveo da je tužena Milka Vukelić (nakog zaključenog ugovora o poklonu) bila upisana na nepokretnostima, te je ona unijela precizirane, stare i nove, nepokretnosti u komasacionu masu 1981. godine, ali je tužena Milka Vukelić parcele 101, 102 i 103 u cjelosti poklonila majki Darinki. Na nalaz vještaka geometra stranke nisu imale primjedbi. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je Darinka do svoje smrti uživala nepokretnosti, da su je tuženi izdržavali i da je tužbeni zahtjev neosnovan. Isto se odnosi na pokretne stvari koje je Darinka ostavila tuženim. Imajući u vidu neosnovanost tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev tuženih osnovan, pa je zahtjevu udovoljio.
10. Protiv presude Osnovnog suda tužioci su izjavili žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 004412 11 Gž 2 od 6. februara 2012. godine kojom je djelimično uvažio žalbe i djelimično preinačio presudu Osnovnog suda u dijelu u kom je tužiocima odbijen tužbeni zahtjev po tačkama 3, 4, 8, 9 i 10 presude, kao i u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih, na način da je utvrdio da po osnovu nasljeđa na zemljištu u sastavu parcele 101, 102 i 103 KO Međaši zk. ul. broj 12 i u listu nepokretnosti apelantkinja ima suvlasnički dio od ¼, ostali tužioci imaju dio od po 1/12, dok tuženi imaju suvlasničke dijelove od po ¼, te da apelantkinja ima suvlasnički dio i na kući u sastavu parcele 102 zk. ul. 12. KO Međaši i listu nepokretnosti i da na toj zgradi tuženi imaju suvlasničke dijelove od po 3/8, da tuženi imaju suvlasničke dijelove od po ½ na pomoćnim objektima u sastavu iste parcele, te se određuje da apelantkinja i ostali tužioci i tuženi imaju pravo po osnovu ove presude da se uknjiže na zemljištu, na stambenoj zgradi i pomoćnim objektima (u skladu s odlučenjem iz presude), te da će se izvršiti fizička dioba, a ukoliko ona nije moguća, onda civilna dioba. U preostalom dijelu presuda je potvrđena.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ocijenio kao neosnovane navode tužilaca da se nije mogao izvršiti prenov ugovora o poklonu zaključenog 1966. godine jer je pokojna Darinka Božić predala poklonjene nepokretnosti u posjed tuženoj Milki Vukelić, tako da navedene nepokretnosti nisu mogle biti predmet ugovora o izdržavanju, a ugovorom o poklonu tužiocima je povrijeđen njihov nasljedni dio. Okružni sud je utvrdio da iz iskaza parničnih stranaka slijedi da je pokojna Darinka Božić ostala u posjedu nepokretnosti do svoje smrti i nije ih predala u posjed ni nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Okružni sud je ocijenio da tužioci osnovano postavljaju pitanje valjanosti utvrđenja Osnovnog suda da ugovor o poklonu zaključen 1966. godine sadrži prikriveni ugovor o doživotnom izdržavanju, te da je, u skladu s članom 66 ZOO-a, punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne ugovor o poklonu, navodeći da tuženi nisu dostavili dokaze iz kojih bi se to moglo zaključiti. Međutim, Okružni sud je, imajući u vidu iskaze tuženih i podatke iz ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključio da je ugovor o poklonu iz 1966. godine raskinut, te da je ugovorom o doživotnom izdržavanju pokojna Darinka raspolagala nepokretnostima i pokretnim stvarima u korist tuženih (uključujući i dio parcela koje nisu bile obuhvaćene ranijim ugovorom o poklonu, kuću i pomoćne prostorije, kao i pokretne stvari), s tim da se redukuje pravo svojine Milke Vukelić (1/1) u korist Bože Simića. Takođe, Okružni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je ugovor o doživotnom izdržavanju punovažan, u smislu odredbi člana 120 st. 1, 2 i 3 Zakona o nasljeđivanju, jer ga je sačinio sudija, koji je pročitao izjave i upozorio stranke, a i tuženi su izvršili ugovorne obaveze.
12. Okružni sud je naveo da je apelantkinja u žalbi ukazivala na to da nema dokaza da joj je pokojna Darinka isplatila protivnovčanu vrijednost njenog suvlasničkog dijela od ¼ na kući, a prema poravnanju koje je zaključeno pred Okružnim sudom u Brčkom (1964. godine nakon smrti oca apelantkinje i prvog supruga Darinke), te da prema poravnanju ima pravo da izdvoji svoj suvlasnički dio, kao i da prvostepeni sud nije utvrdio da li je Darinka bila vlasnik zemljišta na kom se nalazi kuća. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije obrazložio da li apelantkinji i tužiocima kao zakonskim nasljednicima pripadaju određeni dijelovi u zemljištu u sastavu parcela 101, 102 i 103 KO Međaši koje je tužena Milka Vukelić 1986. godine poklonila Darinki. Dalje, polazeći od činjenice da su tuženi na zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 8. decembra 1986. godine uz prisustvo predsjednika i članova komisije zaključili ugovor o djelimičnom raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju jer su, u pogledu preciziranog zemljišta, zemljište darovali Darinki Božić, te da iz podataka spisa proizlazi da se Darinka Božić uknjižila kao vlasnik 1/1 na navedenom zemljištu u sastavu parcela 102, 103 i 104 KO Međaši, na osnovu ugovora od 8. decembra 1986. godine, koji je punovažan i zaključen u smislu odredbe člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, to zemljište predstavlja zaostavštinu Darinke Božić i po osnovu nasljeđa na tom zemljištu su stekle suvlasničke dijelove apelantkinja i tuženi, kao i ostali tužioci, a u skladu s odredbama člana 133 i člana 10 Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je zaključio da apelantkinja ima ¼ suvlasničkog dijela po osnovu nasljeđivanja iza umrlog oca (prvog supruga Darinke) i na osnovu sudskog poravnanja zaključenog pred Okružnim sudom u Brčkom 1964. godine. Okružni sud je istakao na kojim nepokretnostima tužioci imaju pravo da traže da se uknjiže kao vlasnici, kao i apelantkinja s pravom ¼ na kući, te pravo da traže diobu imovine.
13. Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 004412 12 Rev od 14. novembra 2012. godine kojom je apelantkinjinu reviziju djelimično uvažio, pa je preinačio presudu Okružnog suda na način da je utvrdio da je apelantkinja suvlasnica ½ dijela stambene zgrade u sastavu parcele broj k.č. 102 KO Međaši, te da je udio tuženih na istoj nepokretnosti sa po ¼ dijela, slijedom čega se ima izvršiti uknjižba u odgovarajućim evidencijama. U ostalom dijelu reviziju je odbio.
14. U obrazloženju presude, nakon što je naveo zaključke nižestepenih sudova i razloge iz revizije, Vrhovni sud je pošao od utvrđenih činjenica, te je naveo da je, raspravljajući o tužbenom zahtjevu tužilaca i zahtjevu tuženih, prvostepeni sud utvrdio da su apelantkinja i tuženi Milka Vukelić i Božo Simić djeca pokojne Darinke, a ostali tužioci pravni sljednici njenog sina Ilije koji je u toku postupka umro. Apelantkinja i pravni prednik ostalih tužilaca su Darinkina djeca iz prvog braka sa Zdravkom Božićem, koji je poginuo. Zatim je Darinka Božić stupila u vanbračnu zajednicu sa Božom Simićem sa kojim je izrodila tužene. Iza pokojnog Zdravka Božića vođen je ostavinski postupak, a njegovi zakonski nasljednici su pokojna Darinka kao supruga, te apelantkinja i prednik ostalih tužilaca. Taj ostavinski postupak okončan je tako da je svako od njih naslijedio po 1/3 nepokretnosti i pokretnih stvari iza pokojnog Zdravka, a svoje međusobne odnose i diobu naslijeđenih stvari konačno su uredili sudskim poravnanjem zaključenim pred Okružnim sudom u Brčkom broj P-494/63 od 2. aprila 1964. godine.
15. Takođe, utvrđeno je da je pokojna Darinka Božić zaključila ugovor o poklonu nepokretnosti s tuženom Milkom Vukelić, kojim joj je poklonila cijele dijelove svoje imovine upisane u preciziranim zk. ul., sve KO Međaši, kao i 1/2 kuće, uz napomenu da će 1/2 tih nepokretnosti Milka Vukelić prenijeti na tuženog Božu Simića. Nakon toga su tuženi kao davaoci izdržavanja sa pokojnom majkom Darinkom kao primaocem izdržavanja 20. juna 1983. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, prema kom su ugovorili obaveze tuženih, kao i da Darinka tuženim ostavlja svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Ugovor o poklonu iz 1966. godine nije faktički realizovan, jer pokojna Darinka Božić nije poklonjene nepokretnosti predala u posjed tuženoj Milki Vukelić, nego ih je do kraja života uživala, a tuženi su joj pomagali u njihovoj obradi, iako su te nepokretnosti po navedenom ugovoru o poklonu u zemljišnoknjižnim evidencijama upisane na ime tužene Milke Vukelić. Takođe, nije sporno da je tužena Milka Vukelić u toku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava na nepokretnostima, dio nepokretnosti, odnosno određene parcele (k.č. 102, 101 i 103, u površini od 1.752 m² na kojima su izgrađeni i građevinski objekti kuća, štala i čardak) i formalnopravno prenijela na svoju majku Darinku u prisustvu tuženog Bože Simića i članova komisije, o čemu svjedoči zapisnik od 8. decembra 1986. godine.
16. Vrhovni sud je naveo zaključke nižestepenih sudova. Polazeći od navoda iz revizije da je pokojna Darinka raspolagala nepokretnostima ugovorom o poklonu iz 1966. godine; da je taj ugovor izvršen upisom darovanih nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama na ime prvotužene; da se nije mogao novirati zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju; te da taj kasnije zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju nije pravno valjan zato što majka Darinka više i nije imala nepokretnosti kojima je mogla da raspolaže; te da je ugovorom o poklonu povrijeđen njen nužni nasljedni dio koji joj se ima priznati u svim nepokretnostima i pokretnim stvarima, u smislu odredbe člana 31 Zakona o nasljeđivanju, Vrhovni sud je istakao da navedeni revizioni navodi nisu osnovani pri činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda da Darinka nikada nije poklonjene nepokretnosti predala u posjed prvotuženoj Milki Vukelić, nego ih je do kraja života držala u posjedu i obrađivala, a tuženi joj u tome pomagali, zbog čega nije prihvatljiv apelantkinjin navod da je ugovor o poklonu u cjelini realizovan. Upisom prava svojine u zemljišnoknjižnim evidencijama u korist Milke Vukelić, ona je stekla samo golo pravo i nikada, i prema nespornim navodima parničnih stranaka, na tim nepokretnostima nije vršila svojinsko-pravna ovlašćenja iz člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nije ih držala u posjedu i nije se njima koristila. Stoga su neosnovani apelantkinjini navodi da ugovor o poklonu nije bilo moguće novirati u smislu odredbe člana 348 stav 1 u vezi s članom 295 stav 1 ZOO-a. Kad su strane ugovornice najprije zaključile ugovor o poklonu, a potom ugovor o doživotnom izdržavanju, koji ispunjava sve uslove iz člana 120 Zakona o nasljeđivanju u kom je raniji poklonodavac sada izdržavano lice, a raniji poklonoprimac sada davalac izdržavanja, onda je ugovorom o doživotnom izdržavanju došlo do novacije ugovora o poklonu izražavanjem volja ugovarača da svoje odnose saobraze međusobnim interesima, te je raniji ugovor o poklonu izgubio važnost, a postao je punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju, slijedom čega drugostepeni sud nije pogriješio kada je međusobne odnose parničnih stranaka regulisao u skladu s tim punovažnim ugovorom, naročito kada su u pitanju pokretne stvari na kojima apelantkinja takođe traži utvrđenje nužnog nasljednog dijela, jer one i nisu bile predmet ugovora o poklonu, nego samo ugovora o doživotnom izdržavanju.
17. Međutim, Vrhovni sud je našao da drugostepena odluka nije pravilna u dijelu kojim je odlučeno o suvlasničkim udjelima apelantkinje i tuženih na kući, bliže opisanoj u izrekama nižestepenih presuda. Kuća je bila predmet nasljeđivanja iza Zdravka Božića i apelantkinja je iza svoga oca naslijedila 1/3 njegove ostavštine, a ne 1/4 kako pogrešno i neosnovano navodi drugostepeni sud. Osim toga, nasljednici pokojnog Zdravka Božića su svoje međusobne odnose i diobu naslijeđenih stvari razriješili sudskim poravnanjem zaključenim pred Okružnim sudom u Brčkom tako što su naslijeđene nepokretnosti i neke pokretne stvari podijelili na tri dijela, jasno identifikujući koje nepokretnosti i koje pokretne stvari će kome pripasti, s tim da je kuća pripala pokojnoj Darinki i apelantkinji sa po ½ dijela. Tom prilikom su se sporazumjeli da će Darinka Božić isplatiti apelantkinji iznos od 300.000,00 dinara na ime vrijednosti 1/2 dijela te kuće, a u suprotnom da će njen dio „otcijepiti“ i predati joj ga u posjed. Tuženi u toku ovog postupka nisu dokazali da je Darinka Božić isplatila apelantkinji utvrđenu vrijednost njene polovine sporne kuće, pa se njeno suvlasništvo na kući, u dijelu od 1/2, saglasno postignutom poravnanju nije ugasilo.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja ističe povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja osporava zaključak sudova da je došlo do prenova, jer je bio u cijelosti realizovan ugovor o poklonu iz 1964. godine. Apelantkinja osporava zaključak sudova koji nisu prihvatili da je ugovor o poklonu valjan, čime je došlo do odbijanja njenog zahtjeva i prava na nužni dio. Apelantkinja ističe da je osporenim odlukama prethodila, između ostalih, Presuda Vrhovnog suda broj Rev-428/02, ali da nisu otklonjeni nedostaci na koje je ukazivao Vrhovni sud u vezi s pravilnom primjenom materijalnog prava i člana 351 ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana i konfuzna i ne zna se šta se osporava apelacijom i u kom dijelu. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo.
20. Okružni sud je istakao da ostaje pri drugostepenoj presudi i predlaže da se apelacija odbije.
21. Vesna Mijatović je navela da je saglasna s podnesenom apelacijom.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Prestanak obaveza Opšte pravilo Član 295.
Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima. Prenov (novacija) Uslovi Član 348. stav 1.
Obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom, i ako nova obaveza ima različit predmet ili različit pravni osnov.
Član 351.
(1) Prenov je bez dejstva ako je ranija obaveza bila ništava ili već ugašena. (2) Ako je ranija obaveza bila samo rušljiva, prenov je punovažan ako je dužnik znao za nedostatak ranije obaveze.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 14. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je navela da je osporenu presudu primila 7. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. U vezi s apelantkinjinim navodima da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je apelantkinja imala imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu da ostvare određena imovinska prava.
31. U konkretnom slučaju evidentno je da je apelantkinja s ostalim tužiocima pokrenula postupak nakon što je prekinut ostavinski postupak iza umrle Darinke Božić, majke apelantkinje, odnosno njenog pravnog prednika, a radi utvrđivanja pravne nevaljanosti ugovora o doživotnom izdržavanju, utvrđivanja povrede apelantkinjinog zakonskog nasljednog dijela, te utvrđivanja apelantkinjinog prava u pokretnim i nepokretnim stvarima. Takođe, nesporno je da je apelantkinja djelimično uspjela u postupku, pa je utvrđeno njeno pravo na imovinu u odnosu na jedan dio tužbenog zahtjeva, iz čega nesporno proizlazi da je apelantkinja u osporenom postupku ostvarila pravo na imovinu kao zakonski nasljednik, odnosno da je imala legitimno očekivanje da u smislu relevantnih odredbi Zakona o nasljeđivanju kao i odredbi ZOO-a ima pravo na dio imovine iza umrle Darinke Božić, pa slijedi da se odlučivanje o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju ticalo odlučivanja o imovinskim pravima u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama, u dijelu u kom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu.
32. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja smatra da je pogrešan zaključak sudova koji nisu utvrdili da je ugovor o poklonu iz 1966. godine u potpunosti izvršen, zbog čega nije moglo doći do prenova, te je postupljeno suprotno odredbama ZOO-a, a time i do odbijanja apelantkinjinog tužbenog zahtjeva (u najvećem dijelu) i kršenja njenog prava na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u apelantkinjinu imovinu u skladu sa zakonom.
33. Ustavni sud zapaža da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kom je tražila da sud utvrdi da ugovor o doživotnom izdržavanju (zaključen između pokojne Darinke Božić i tužnih) nije valjan, a iz razloga postojanja punovažnog i realizovanog ugovora o poklonu iz 1966. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, a uz primjenu materijalnog prava, nalazeći da ugovor o poklonu (zaključen između Darinke Božić i tužene Milke Vukelić) nije ni bio izvršen jer je nesporno utvrđeno (čak i izjavama parničnih stranaka) da pokojna Darinka nikada nije predala poklonjene nepokretnosti u posjed tuženoj Milki Vukelić, odnosno da je tužena Milka Vukelić stekla samo „golo pravo“ po osnovu ugovora o poklonu, ali da nikada nije vršila svojinska prava (držala nepokretnosti u posjedu i koristila ih). Stoga je prenov ovog ugovora bio dozvoljen i moguć, pa su pokojna Darinka i tuženi zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju u kom su čak naveli ranije zaključeni ugovor o poklonu, a koji je sadržavao sve potrebne formalne zakonske uslove, te je voljom strana raniji ugovor o poklonu izgubio važnost, a postao punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju. Stoga se odnosi parničnih stranaka (u vezi s pravom na imovinu) trebaju raspraviti u skladu s odredbama ugovora o doživotnom izdržavanju. To se odnosi na cjelokupnu imovinu (obuhvaćenu ugovorom o doživotnom izdržavanju), a pogotovo na pokretne stvari koje su prvi put pomenute tek u ugovoru o doživotnom izdržavanju, a koje je apelantkinja takođe potraživala. Dakle, Ustavni sud opaža da su osporene presude donesene u skladu s relevantnim odredbama člana 348 u vezi s članom 295 ZOO-a, zatim člana 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i člana 120 Zakona o nasljeđivanju. Iz navedenoga proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnim, prethodno navedenim zakonima koji ispunjavaju uslove u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljeni su u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe navedenih zakona dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može da ocijeni kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
34. Postavlja se pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između opšteg interesa i interesa pojedinaca. Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora da snosi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da država reguliše odnose i među pojedincima, fizičkim licima, a pogotovo odnose koji nastanu povodom sudskog postupka, kao i da je ocjenom svih relevantnih činjenica u konkretnom postupku utvrđeno da apelantkinja nema osnovan zahtjev u pogledu dijela imovine i pokretnih stvari koji su bili predmet ugovora o doživotnom izdržavanju. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je očigledno da su tuženi imali punovažan ugovor o doživotnom izdržavanju, na osnovu kog su stekli imovinska prava, pa zaštita prava vlasnika i dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba predstavljaju legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, te da u konkretnom slučaju nije narušen princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kom se teži i apelantkinjinog prava. Naime, kako je već navedeno, apelantkinja nije uspjela da dokaže da ugovor o doživotnom izdržavanju nije valjan, a što bi joj dalo mogućnost da dobije dio imovine po osnovu nasljeđivanja, koji bi joj kao zakonskom nasljedniku pripadao.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje javnih vlasti u apelantkinjino pravo na imovinu zasnovano na zakonu i radi postizanja legitimnog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantkinjinog prava i zakonitog cilja kom se teži.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman