Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-282/13 (Z. P.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-282/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 282/13, rješavajući apelaciju Zorana Pavića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Pavića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032851 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Zoranu Paviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Zoranu Paviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Pavića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032851 10 Gž od 29.

novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 032851 05 P od 23. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Gordana Kunić, advokatkinja iz Prijedora, podnio je 19. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032851 10 Gž od 29. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032851 05 P od 23. jula 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Banjaluci koje je zastupalo tuženu Republiku Srpsku – Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tužena ili MUPRS) kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 26. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 3, 7, 8. i 9. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 10. februara 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene kojom je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 05/2126-1-346 od 29. februara 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa), zatim da se tužena obaveže da apelanta vrati na rad na poslove i zadatke policajca u Policijskoj stanici u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: PS Novi Grad) i da mu isplati pripadajuće naknade iz radnog odnosa na ime izgubljene zarade - umanjene za isplaćenu otpremninu, naknade toplog obroka, regresa za godišnji odmor, kao i da na apelantovo ime uplati Fondu za PIORS doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za vremenski period od 1. marta 2004. godine do vraćanja na posao.

6. Osnovni sud je 29. aprila i 23. juna 2010. godine održao ročišta za glavnu raspravu, te je nakon sprovedenog postupka donio Presudu broj 71 0 P 032851 05 P (raniji broj RS-64/05) od 23. jula 2010. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, pobliže preciziran u izreci presude (tačka I izreke presude), te je apelanta obavezao da tuženoj isplati troškove postupka (tačka II izreke presude).

7. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio radnik tužene u PS Novi Grad u svojstvu policajca i to na neodređeno vrijeme. Nadalje, da je 2. februara 2004. godine Vlada Republike Srpske donijela Odluku broj 02/1- 0201120/04, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 16/04, o otpuštanju 621 policajca iz MUPRS, uz isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM. Nakon toga, tužena je donijela Kriterijume za utvrđivanje viška radnika - policajaca i njihovo bodovanje u skladu s tim kriterijumima broj K/B-294/04 od 3. i 5. februara 2004. godine. Nesporno je utvrđeno da je izvršeno bodovanje policajaca, da je lista u pogledu negativnih bodova bila javno oglašena na oglasnoj tabli PS Novi Grad i da je apelant negativno bodovan sa 75 negativnih bodova, zatim da je apelant 28. februara 2004. godine potpisao izjavu prema kojoj je dobrovoljno pristao da mu s 1. martom 2004. godine prestane radni odnos kod tužene, uz isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM. Navedeno je da je zatim apelant s tuženom 29. februara 2004. godine zaključio Sporazum o prestanku radnog odnosa u MUP-u broj K/B-126-1-346 (u daljnjem tekstu: sporazum), uz isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM. Dalje, nesporno je da je nakon potpisivanja sporazuma tužena, putem direktora policije MUPRS, 5. marta 2004. godine donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu „po osnovu otpuštanja viška zaposlenih a na osnovu Sporazuma o prestanku radnog odnosa“, pozivom na odredbe člana 112 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 11 stav 3 Zakona o unutrašnjim poslovima. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nakon potpisivanja sporazuma apelant primio iznos od 6.000,00 KM.

8. Osnovni sud je naveo da je sporazum zaključen u skladu s odredbama člana 60 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazano je da je odredbama člana 112 stav 2 ZOR-a propisano da sporazum poslodavca i radnika predstavlja jedan od načina prestanka važenja ugovora o radu. Navedeno je da je apelant tvrdio da u momentu potpisivanja sporazuma nije imao predstavu šta potpisuje, da je mislio da se radi o rješenju o prestanku radnog odnosa na koje će se kao i svaki drugi građanin moći da žali, da su mu predočena četiri lista papira i zadnji list gdje treba parafirati potpis. Ukazano je da je prema odredbama člana 26 ZOO-a ugovor sklopljen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, te da se mane volje manifestuju kao zabluda, prevara ili prinuda. Predmetnim sporazumom od 3. marta 2004. godine, koji su svojeručno potpisali apelant i tužena - ministar, strane su se sporazumjele da apelantu prestaje radni odnos kod tužene s 29. februarom 2004. godine, dok se tužena obavezala (stav 2) apelantu isplatiti otpremninu u iznosu od 6.000,00 KM i sva dugovanja po osnovu neisplaćenih plata i drugih primanja (doprinosa). Naime, iz izvedenih dokaza Osnovni sud nije mogao da izvede zaključak da je postupanje tužene za posljedicu imalo manu volje kod apelanta pri zaključivanju sporazuma jer je nesporno da je apelant bio upoznat da će jednom broju policajaca prestati radni odnos, da je bio upoznat s odlukom Vlade, kriterijumima i brojem negativnih bodova, te da se saglasio s prestankom radnog odnosa. Stoga je Osnovni sud istakao da apelant nije dokazao činjenicu da je predmetni sporazum protivan prinudnim propisima, javnom poretku i moralu društva.

9. Osnovni sud je istakao da i apelantova izjava od 28. februara 2004. godine ukazuje da je on dobrovoljno pristao da mu radni odnos u MUPRS prestane s 1. martom 2004. godine, uz isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, pod uslovima propisanim kriterijumima za utvrđivanje viška radnika-policajaca u MUPRS. Takođe, kako je naveo Osnovni sud, apelant istaknutu paušalnu sumnju u validnost svojeručnog potpisa na izjavi koju je potpisao u toku parničnog postupka u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP-a nije ni dokazivao. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da mu nije bilo poznato s kim zaključuje sporazum, da nije bio upoznat sa sadržajem sporazuma, kao i sa činjenicom da mu potpisivanjem sporazuma prestaje radni odnos uz isplatu otpremnine. Osnovni sud je naglasio da izvedeni dokazi, a naročito odluka o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane RS i policije, jasno upućuju da je cjelokupno javno mnjenje bilo upoznato s činjenicom da je 621 policajac proglašen viškom, a apelant nije u toku postupka osporio činjenicu da mu je bilo poznato da mu u slučaju negativnog bodovanja može prestati radni odnos, da je o broju negativnih bodova bio blagovremeno upoznat, kao i o sadržaju kriterijuma za utvrđivanje viška policajaca. Navedeno je da je rješenjem o prestanku radnog odnosa apelanta od 5. marta 2004. godine definisano da apelantu prestaje radni odnos s 29. februarom 2004. godine po osnovu otpuštanja viška zaposlenih, a na osnovu ranije zaključenog sporazuma. Osnovni sud je takođe istakao da, s obzirom na ugovornu prirodu sporazuma i njegov konstitutivni karakter, u kojem je već preciziran datum prestanka radnog odnosa apelantu, sporazum proizvodi pravne posljedice od momenta njegovog potpisivanja, pa stoga rješenje o prestanku radnog odnosa, koje je doneseno na osnovu sporazuma, ima deklarativni karakter. Iz izvedenih materijalnih dokaza, kao i na osnovu iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke i iskaza saslušanih svjedoka Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pobijano rješenje, čije se poništenje u ovoj pravnoj stvari traži, zakonito, a vodeći računa o njegovoj deklarativnoj prirodi, kao i da to rješenje nema uticaja na sporazumom uspostavljena prava i obaveze između parničnih stranaka nastale njegovim potpisivanjem, pri čemu treba imati u vidu u pismenoj formi iskazanu apelantovu volju da mu radni odnos prestane (izjavu). Stoga je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži poništenje pobijanog rješenja, a slijedom toga i preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva budući da je taj dio zavisio od osnovanosti zahtjeva da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 032851 10 Gž od 29. novembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku. Naime, Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je rješenje o prestanku radnog odnosa imalo konstitutivan karakter, a da je sporazumom faktički odlučeno samo o visini otpremnine jer je apelant, izjavom od 28. februara 2004. godine, iskazao namjeru da mu radni odnos prestane uz isplatu otpremnine, nakon čega je 3. marta 2004. godine zaključio sporazum na osnovu kojeg mu je i utvrđen prestanak radnog odnosa. Naglašeno je da je sporazum ugovor, a ugovori se u smislu odredbe člana 17 ZOO-a zaključuju da bi se poštovali. Navedeno je da je apelantov navod da ni u jednom momentu nije imao stvarnu namjeru i volju da mu radni odnos kod tužene sporazumno prestane suprotan njegovom postupanju jer je ranije potpisao izjavu kojom je dobrovoljno pristao da mu prestane radni odnos u MUPRS, uz isplatu otpremnine koju je i primio, što je nesporno među strankama. Da apelant nije imao volju za zaključenje sporazuma, kako je dalje istakao Okružni sud, on bi po prijemu rješenja o prestanku radnog odnosa odmah podnio tužbu, a ne tek 10. februara 2005. godine, nakon skoro godinu dana. U prilog tome, Okružni sud je naveo da je taj navod u suprotnosti i s apelantovom radnom knjižicom iz koje je vidljivo da je apelant 29. marta 2004. godine započeo obavljanje samostalne trgovačke djelatnosti na zelenoj pijaci.

11. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je tužena prethodno donijela odluku o prestanku radnog odnosa, tako da je rješenje o prestanku konstitutivnog karaktera, a nakon toga da je sporazumom faktički odlučeno o visini otpremnine jer su oni suprotni materijalnim dokazima i izjavi samog apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu od 23. juna 2010. godine kada je izjavio „u mojoj PS bilo je šest policajaca koji su zahtijevali sporazumni raskid radnog odnosa i prihvatili otpremninu“ (strana 2, pasus 3, posljednja rečenica). Stoga, kako je zaključio Okružni sud, u situaciji kada je dio apelantovih radnih kolega insistirao i zahtijevao sporazumni prestanak radnog odnosa, a apelant i sam potpisao izjavu o dobrovoljnom pristanku za prestanak radnog odnosa, uz isplatu otpremnine i sporazum, on se time saglasio da mu prestane radni odnos i ne može biti govora da je njegova izjava data suprotno njegovoj volji i da je time sporazum ništav u smislu odredbi člana 103 ZOO-a.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je i prema njegovom stanovištu pravilan zaključak nižestepenih sudova da je zakonski osnov prestanka radnog odnosa apelanta kod tužene sporazum koji su oni zaključili u skladu s odredbama člana 112 stav 2 ZOR-a i da on proizvodi pravne učinke od momenta njegovog potpisivanja, 29. februara 2004. godine, a da je Rješenje o prestanku radnog odnosa deklarativnog karaktera.

13. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je tačna apelantova tvrdnja da je sporazum koji je 29. februara 2004. godine zaključio s tuženom po svojoj suštini ugovor i da mora ispunjavati zakonske uslove propisane odredbama ZOO-a za nastanak ugovora. Ukazano je da iz sadržaja sporazuma proizlazi da su se apelant i tužena saglasile o bitnim sastojcima ugovora, koji su ranije definisani i izjavom koju je apelant prethodno potpisao 28. februara 2004. godine. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode „da prilikom zaključenja Sporazuma on nije izjavio volju slobodno i ozbiljno“ jer iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici na osnovu dokaza koje je izveo apelant ne proizlazi istinitost tih navoda. Naime, kako je s tim u vezi pojasnio Vrhovni sud, događaji koji su prethodili zaključenju sporazuma, a odnose se na utvrđivanje viška od 621 policajca u MUPRS, donošenje kriterijuma za utvrđivanje viška policajaca i njihovo bodovanje u skladu s tim kriterijumima, te objavljivanje tako utvrđenih listi s imenima policajaca za koje su utvrđeni negativni bodovi, ne mogu se smatrati radnjama prinude, prevare ili prijetnje, koje bi u smislu odredbe člana 28 stav 2 ZOO-a bile od uticaja da apelantova izjava volje, prilikom zaključenja sporazuma, bude slobodna i ozbiljna. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantovi prigovori da je izjava prema kojoj se on saglasio da mu prestaje radni odnos kod tužene data protivno njegovoj volji nisu osnovani, a samim tim i da je sporazum ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a.

14. Takođe, Vrhovni sud je istakao i da je za prestanak radnog odnosa dovoljan samo jedan od zakonom propisanih osnova (odredba člana 112 tačka 2 ZOR-a), pa su stoga neosnovani i bez uticaja na pravilnost pobijane presude svi apelantovi prigovori koji se odnose na osporavanje pravilnosti postupanja tužene u primjeni kriterijuma za utvrđivanja viška zaposlenih i vraćanje određenog broja policajaca na posao jer bi to bilo od značaja za pravilnost presude da je apelantu prestao radni odnos na osnovu odredaba člana 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a, što ovdje nije slučaj. Stoga su, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni odredaba ZOR-a i ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je upredmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazao je i na povredu člana 17 Evropske konvencije. Tvrdi da je kao radnik-policajac, bez slobodno izražene volje, potpisao sporazum na osnovu kojeg je donijeto rješenje o prestanku radnog odnosa „po osnovu tehnološkog viška u MUP-u“, a sudovi su zauzeli stanovište da se potpisivanjem sporazuma apelant saglasio s prestankom radnog odnosa. Smatra da su osporene presude nezakonite jer su sudovi na djelimično utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Prigovara stavu redovnih sudova da je izrazio namjeru i saglasnost da mu prestane radni odnos kod tužene. S tim u vezi ističe da nije imao izbora, a činjenica da nije odmah podnio tužbu znači samo da se nadao da će se vratiti na posao pošto su se neki policajci vratili na posao, a i oni su potpisali sporazum. Smatra da mu je radni odnos prestao po osnovu tehnološkog viška bez sprovedenog postupka utvrđivanja konačnog spiska u PS Novi Grad, gdje je bio zaposlen. Navodi da je tužena postupala suprotno članu 140 ZOR-a, kojim je regulisano da radnici kojima radni odnos prestane kao tehnološkom višku imaju prioritet u zapošljavanju u roku od godinu dana od prestanka rada kod poslodavca, jer je neposredno nakon što je apelant prestao da radi vratila na posao dva policajca, od kojih je jedan takođe potpisao sporazum, a imao je isti broj bodova kao i apelant, te drugog koji je imao 100 negativnih bodova, a da je u martu mjesecu iste godine primljen na rad još jedan policajac koji do tada nije radio u toj stanici. Tvrdi da tužena nije ni pokušala da ga rasporedi na neko drugo radno mjesto jer je, osim poslova policajca, mogao da obavlja i neke druge poslove u PS Novi Grad. Takođe ističe da je nezakonito i rješenje o prestanku radnog odnosa jer procedura utvrđivanja stvarnog viška radnika po organizacionim jedinicama nije urađena po zakonu i drugim aktima, već je napravljena lista na nivou MUPRS, te se nije znalo koliki je stvarni višak policajaca u PS Novi Grad i koji je po rednom broju u toj PS apelant. Naglašava da je njegov poslodavac bila PS Novi Grad (kopija radne knjižice) s kojom nije potpisao sporazum niti je ta PS donijela rješenje o prestanku rada svom radniku. Smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa konstitutivnog karaktera, te da je sporazumom faktički odlučeno samo o visini otpremnine. Zbog prednjih činjenica i dokaza apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ZOR-a, ZOO-a i „odredbe drugih odgovarajućih propisa“. Ističe da je proizvoljna primjena zakona dovela do povrede njegovih imovinskih prava jer se osporenim odlukama neosnovano umanjuje njegova imovina „koju je on stekao na zakonit način“. Pored toga, ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Navodi da je podnio tužbu 10. februara 2005. godine, te da je do zakazivanja ročišta proteklo više od pet godina, a da je više od osam godina čekao na ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa i novčanih naknada po tom osnovu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je naveo, bez bilo kakvog obrazloženja, da su navodi iz apelacije neosnovani.

17. Okružni sud je u odgovoru istakao da ostaje kod svih razloga navedenih u presudi koju je donio. Takođe, Okružni sud je istakao da je predmet povodom žalbe na prvostepenu presudu dostavljen tom sudu na postupak 22. oktobra 2010. godine, kojim povodom je odlučeno 29. novembra 2010. godine, dakle u roku kraćem od 50 dana, pa je stoga neosnovan apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku.

18. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje presude navedeni u njenom obrazloženju, te da je apelacija neosnovana.

19. Tužena je navela istorijat predmetnog postupaka i naglasila da su policijski službenici bili upoznati s kriterijumima utvrđivanja viška policajaca, programom zbrinjavanja viška policajaca, načinom bodovanja, negativnim bodovanjem i ponuđenim iznosom otpremnine za pristanak na sporazumni raskid radnog odnosa. Navedeno je da je zaključivanje sporazuma nuđeno policajcima obuhvaćenim negativnim bodovanjem bila samo jedna mogućnost, ali ne i obaveza da se sporazum potpiše. To znači da da apelant nije imao volju za zaključivanje sporazuma ne bi potpisao prvo izjavu, a zatim sporazum, te ne bi primio otpremninu u iznosu od 6.000,00 KM. Takođe, kako je istakla tužena, iz apelantove radne knjižice je vidljivo da je on „29. marta 2004. godine započeo obavljanje samostalne trgovačke djelatnosti“. Stoga, tužena smatra da su apelantovi navodi suprotni izvedenim dokazima, utvrđenom činjeničnom stanju i apelantovom ponašanju, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:

1. Prestanak ugovora o radu Član 112. tačka 2.

Ugovor o radu prestaje da važi:

2. sporazumom poslodavca i radnika

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 113. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, […].

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

21. Zakon o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 48/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se nadležnost, djelokrug i osnovi organizacije i rukovođenja u Ministarstvu unutrašnjih poslova, […](u daljem tekstu: Ministarstvo), dužnosti i prava ovlašćenih službenih lica,[…] posebne dužnosti i prava iz radnog odnosa, […]. Član 7. st. 1. i 4.

Za vršenje poslova iz člana 5. ovog zakona utvrđuju se osnovne i unutrašnje organizacione jedinice.

Unutrašnje organizacione jedinice van sjedišta Ministarstva su: […] Policijska stanica, […].

Član 10. stav 1.

Vršenje policijskih poslova iz člana 5. stav 1. ovog zakona, organizuje, usmjerava, kontroliše, koordinira i vodi sve policijske aktivnosti direktor policije (u daljem tekstu: direktor), kao rukovodilac ukupnih operativnih poslova u Ministarstvu[…]. Član 11. stav 1. tačka 3.

Nadležnosti direktora su da:

3. donosi rješenja o zasnivanju, raspoređivanju i prestanku radnog odnosa ovlašćenih službenih lica, kojima on rukovodi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 17 Evropske konvencije. Ističe i da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja apelanta na posao, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.

U odnosu na ostale aspekte člana prava na pravično suđenje

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda kao i odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev da sud poništi rješenja tužene o otkazu ugovora o radu i da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu i da mu se isplate naknade proistekle iz radnog odnosa od dana prestanka radnog odnosa do povratka na posao, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

32. U vezi s ovim apelantovim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stanovište jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom postupku radnog spora pozivati na nezakonitost prestanka radnog odnosa kada je u konkretnoj situaciji apelantu prestao radni odnos nakon što je s tuženom zaključio sporazum, koji je u smislu odredaba člana 112 stav 2 ZOR-a propisan kao jedan od načina za prestanak ugovora o radu. Pri tome, Ustavni sudu zapaža da su redovni sudovi naročitu pažnju posvetili apelantovim tvrdnjama o postojanju mana volje na njegovoj strani prilikom zaključivanja sporazuma. Naime, Vrhovni sud je s tim u vezi posebno obrazložio zašto iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici, na osnovu dokaza koje je izveo apelant, ne proizlazi osnovanost tih navoda, a to obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, događaji koji su prethodili zaključenju sporazuma, a odnose se na utvrđivanje viška od 621 policajca u MUPRS, prema odluci Vlade RS, donošenje kriterijuma za utvrđivanje viška policajaca i njihovo bodovanje u skladu s tim kriterijumima, te objavljivanje tako utvrđenih listi s imenima policajaca za koje su utvrđeni negativni bodovi, ne mogu se smatrati radnjama prinude, prevare ili prijetnje koje bi, u smislu odredbe člana 28 stav 2 ZOO-a, bile od uticaja da apelantova izjava volje prilikom zaključenja sporazuma bude slobodna i ozbiljna.

34. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je rješenje o prestanku radnog odnosa konstitutivnog karaktera, a da je sporazumom faktički odlučeno samo o visini otpremnine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili zašto je taj prigovor neosnovan i pri tome dali obrazloženje koje Ustavnom sud ne ostavlja dojam proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da su ti navodi suprotni materijalnim dokazima i izjavi samog apelanta budući da iz sadržaja sporazuma jasno proizlazi da su se apelant i tužena saglasili da apelantu radni odnos kod tužene prestane s 29. februarom 2004. godine i da mu tužena isplati otpremninu u iznosu od 6.000,00 KM kao i druge pripadajuće naknade iz radnog odnosa, a što proizlazi i iz izjave koju je apelant prethodno potpisao 28. februara 2004. godine.

35. Takođe, u pogledu apelantovih navoda da tužena nije sprovela postupak utvrđivanja tehnološkog viška radnika u smislu relevantnih odredaba ZOR-a i da mu nije ponuđeno „drugo radno mjesto“, Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom redovnom postupku, a suprotno apelantovim navodima, utvrđeno zašto ta okolnost nije bitna za apelanta. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije otpušten „kao tehnološki višak“ u smislu odredaba člana 113 ZOR-a, nego je njegov radni odnos prestao na osnovu zaključenog sporazuma, što je osnov za prestanak radnog odnosa u smislu odredaba člana 112 stav 2 ZOR-a pa su, samim tim, zaključili da ne postoji obaveza za utvrđivanje tehnološkog viška radnika. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

36. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda da je njegov poslodavac bila PS Novi Grad s kojom nije potpisao sporazum niti je ta PS donijela rješenje o prestanku rada apelanta, Ustavni sud ukazuje da je u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos bio na snazi Zakon o unutrašnjim poslovima kojim su propisani, između ostalog, nadležnost, djelokrug i osnovi organizacije i rukovođenja u MUPRS, dužnosti i prava ovlašćenih službenih lica, te posebne dužnosti i prava iz radnog odnosa (član 1). Nadalje, da je odredbama člana 7 st. 1 i 4 tog zakona propisano da se za vršenje poslova iz nadležnosti MUPRS utvrđuju osnovne i unutrašnje organizacione jedinice, te da je unutrašnja organizaciona jedinica van sjedišta MUP-a i policijska stanica i da vršenje policijskih poslova iz tog zakona organizuje, usmjerava, kontroliše, koordinira i vodi sve policijske aktivnosti direktor policije (član 10 stav 1) u čijoj je nadležnosti, između ostalog, i da donosi rješenja o prestanku radnog odnosa ovlašćenih službenih lica kojima on rukovodi. Dakle, Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba jasno proizlazi da je apelantov poslodavac tužena – MUPRS, a da je PS Novi Grad samo unutrašnja organizaciona jedinica van sjedišta tužene, te da je direktor tužene jedino ovlašćeno lice za potpisivanje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, i da to nije, suprotno apelantovim tvrdnjama, mogao učiniti bilo ko iz PS Novi Grad. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

37. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio uvjerljivu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dakle, osim apelantovog nezadovoljstva konkretnim odlukama, Ustavni sud, s obzirom na primjenu relevantnih odredbi na kojim su redovni sudovi zasnivali svoje odluke, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.

38. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno činjenicu da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava na utvrđene činjenice u postupku, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke. Pravo na suđenje u razumnom roku

39. Apelant ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) Relativni principi

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni postupak tužbom od 10. februara 2005. godine i da je taj postupak okončan pred Vrhovnim sudom donošenjem Presude broj 71 0 P 032851 11 Rev od 15. novembra 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od sedam godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva bilo poništenje rješenja tužene o apelantovom prestanku radnog odnosa, uspostavljanje apelantovog radnopravnog statusa i isplata novčanih naknada apelantu i PIORS, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o sporu koji je po zakonu hitan (član 420 ZPP-a) i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja. Takođe, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta bio vrlo značajan.

44. Posmatrajući konkretni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Osnovnim sudom koji je o apelantovoj tužbi odlučio tek nakon pet godina i oko pet mjeseci od podnošenja tužbe. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se taj sud, u odgovoru na apelaciju, uopšte nije osvrnuo na apelantove navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka niti ponudio bilo kakvo opravdanje za svoju neažurnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon uzimanja predmeta u rad, 2010. godine jako brzo, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, na dva ročišta za glavnu raspravu proveo sve dokaze (29. aprila i 23. juna 2010. godine), dakle da mu nije bilo potrebno puno vremena da okonča predmetni postupak. Ustavni sud, takođe, podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku pred Okružnim sudom donijeta odluka u veoma kratkom roku, računajući od dana dostavljanja predmeta na odlučivanje po žalbi (12. novembra 2009. godine), kao i da je postupak pred Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Ustavni sud primjećuje da kasnije postupanje redovnih sudova u primjerenim rokovima pred dvije instance nije moglo da ispravi činjenicu da je u najvećem dijelu na dužinu postupka uticala činjenica da prvostepeni sud od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude nije preduzimao ništa u periodu nešto dužem od pet godina, a sveukupno je postupak pred tim sudom trajao pet godina i oko osam mjeseci, koja bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Osnovni sud, svojim neažurnim postupanjem doprinijeli ovolikoj dužini postupka koji je po zakonu hitan i koji je za apelanta bio od velike važnosti, što se ne može smatrati opravdanim, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade materijalne štete

46. Ustavni sud ukazuje da prema članu 74 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao sedam godina i devet mjeseci, apelantu je određena naknada u visini od 2.100,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na zabranu zloupotrebe prava

49. Apelant se, takođe, žali i na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz naprijed navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije, ne nudi činjenice niti je dostavio dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da činjenice predmeta pokreću pitanja prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi takođe neosnovani. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema relevantnim odredbama ZPP-a smatra hitnim i koji je za apelanta bio od velike važnosti, trajao nešto duže od sedam godina i devet mjeseci, od čega je pred Osnovnim sudom trajao pet godina i oko osam mjeseci, a taj sud nije ponudio nikakvo pravdanje za ovoliku dužinu trajanje postupka.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje budući da u obrazloženju osporenih odluka ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, a obrazloženja sadrže detaljne, jasne i logične razloge.

52. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 17 Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-282/13 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio