Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-485/13 (B. B., S. P., D. M. i S. M.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-485/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 485/13, rješavajući apelaciju Budimira Bošnjaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Budimira Bošnjaka, Suade Peco, Davora Miletića i Senite Mušić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009087 12 Gž od 21.

novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Budimir Bošnjak, Suada Peco, Davor Miletić i Senita Mušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 2. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 009087 12 Gž 2 od 21. novembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Mostar, kao zakonskog zastupnika Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 2. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 5. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu Ustavni sud napominje da je postupku u kojem je donesena osporena presuda prethodio postupak koji je okončan Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 3433/09 od 10. oktobra 2012. godine. Navedenom odlukom je usvojena apelacija apelanata, utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate. Navedenom odlukom je, također, ukinuta Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009087 09 Gž od 7. septembra 2009. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

Period nakon donošenja Odluke broj AP 3433/09

6. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 009087 12 Gž od 21. novembra 2012. godine kojom je žalba apelanata djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate na način kako je bliže navedeno u izreci presude (za svakog od apelanata pojedinačno), dok je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.684,80 KM odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 3433/09, donesena odluka kojom je apelantima dosuđena zakonska zatezna kamata na ime naknade za ishranu, počev od dospijeća pojedinačnog mjesečnog obroka do konačne isplate. U pogledu troškova postupka, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zahtjev apelanata za dosuđivanje troškova žalbenog postupka odbijen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je odluka Kantonalnog suda proizvoljna, jer odluka o troškovima žalbenog postupka nije obrazložena. S tim u vezi, apelanti ukazuju da je nejasno zbog čega im nisu priznati troškovi žalbenog postupka, pa smatraju da o njihovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno u cijelosti.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud smatra da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava uz razloge koji su navedeni u presudi. Navedenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja je apelacijom ukazano.

10. Tuženi je naveo da sudska presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi s navodima apelacije i da je odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Osim toga, napomenuto je da su apelantima već dosuđeni troškovi u iznosu od 5.173,60 KM u postupku koji je prethodio Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 3433/09 u kojoj su apelanti, osim kamata, ukazivali i na troškove za sastav žalbe. Smatra da je Kantonalni sud postupio pravilno imajući u vidu djelomičan uspjeh apelanata u parnici.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 009087 12 Gž 2 od 21. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 4. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 2. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelanti ukazuju da im je odlukom o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

18. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče odluke o troškovima postupka koji se po prirodi posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

19. Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

20. Ustavni sud naglašava da se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka. I, bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, bez obzira na to da li je apelant bio tužilac ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, u odlukama br. AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, AP 961/08 od 15. juna 2010. godine, AP 3508/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine upuštao u ocjenu načina na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantno procesno pravo, uzimali u obzir trenutak izvršenja obaveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na princip rizika (causae), odnosno držanje onoga ko je doveo do potrebe da se parnica vodi i ko je stoga djelomično ili potpuno uspio u parnici. Iz tih različitosti, shodno okolnostima svakog pojedinog slučaja, Ustavni sud je u svojoj praksi, u navedenim odlukama, utvrđivao da ne postoji ili da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je ocijenjeno da je način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne odredbe ZPP, odnosno što su pojedine relevantne odredbe ZPP zanemarili, a proizvoljno primijenili druge odredbe ZPP u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu ili da to nije.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbi člana 386. stav 2. ZPP, ocjenjujući da su apelanti djelomično, a ne u cijelosti, uspjeli u konkretnoj parnici. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu sa principima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku.

22. Imajući u vidu navedeni stav, Ustavni sud nalazi da je osporena odluka donesena na osnovu relevantne odredbe člana 386. stav 2. ZPP kojom je propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Dakle, navedenom odredbom dato je diskreciono pravo sudu da može troškove postupka odrediti s obzirom na uspjeh stranke u parnici. Stoga, Ustavni sud smatra da sa aspekta zahtjeva apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u odluci Kantonalnog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredaba ZPP, te da, prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

23. Apelanti su ukazali da im je osporenom presudom kojom je odlučeno o troškovima postupka povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima (primjeni prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku, koje reguliraju pitanje troškova parničnog postupka.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-485/13 (B. B., S. P., D. M. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio