Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1624/13 (G.V.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1624/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1624/13, rješavajući apelaciju G.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G.V. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047061 13 Gž 2 od 7. marta 2013. godine i Rješenja o troškovima postupka sadržanog u Presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047061 11 P 2 od 27. jula 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. G.V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047061 13 Gž 2 od 7. marta 2013. godine i Rješenja o troškovima postupka sadržanog u Presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047061 11 P 2 od 27. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog "Univerzuma" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 18. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i tuženi su 27. januara 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Okružni sud 3. februara 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047061 11 P 2 od 27. jula 2012. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime otpremnine iznos od 1.050,00 KM, i to po osnovu glavnog duga iznos od 525,00 KM i po osnovu zakonske zatezne kamate iznos od 525,00 KM (stav I izreke presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II izreke presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 22. jula 2005. godine podnio tužbu sa zahtjevom da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata i otpremnine isplati ukupan iznos od 41.040,00 KM, te da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant u toku postupka preinačio tužbu tako što je postavio zahtjeve da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata isplati iznos od 3.600,00 KM, na ime otpremnine iznos od 4.320,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 984,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da se obaveže tuženi da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz naknadu troškova postupka. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je donio presudu od 24. januara 2011. godine kojom je obavezao tuženog da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 22. jula 2004. do 31. jula 2005. godine, zatim, da je odbio apelantov zahtjev kojim je apelant tražio isplatu neisplaćenih plata i otpremnine sa zakonskim zateznim kamatama, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu na ime toplog obroka, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Osnovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio presudu od 28. aprila 2011. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog ponovnog postupka utvrdio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati na ime otpremnine iznos od 1.050,00 KM, i to po osnovu glavnog duga iznos od 525,00 KM i po osnovu zakonske zatezne kamate iznos od 525,00 KM, te da je stoga odlučio kao u stavu I izreke presude. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka (u iznosu od 3.775,00 KM), Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku uspio sa zahtjevom za uplatu doprinosa za jednu godinu i isplatu otpremnine, dok nije uspio u pogledu zahtjeva za isplatu plata za jednu godinu, niti u pogledu zahtjeva za isplatu toplog obroka. Osnovni sud je naveo da je, s druge strane, tuženi potraživao troškove postupka u iznosu od 5.586,75 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio shodno odredbama člana 386 stav 2 u vezi sa članom 396 stav 1 i članom 384 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Osnovni sud je ukazao da odluka da svaka stranka snosi svoje troškove postupka oslobađa od obaveze plaćanja troškova postupka obje parnične stranke, te da je donošenju rješenja o troškovima postupka, koje čini sastavni dio izreke presude, prethodila kvantitativna i kvalitativna ocjena uspjeha parničnih stranaka u parnici.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o troškovima postupka, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 047061 13 Gž 2 od 7. marta 2013. godine kojim je žalbu odbio i rješenje o troškovima postupka sadržano u stavu II izreke prvostepene presude potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 386 stav 2 ZPP propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Okružni sud je naveo da je apelant tokom postupka više puta uređivao tužbu i, shodno tome, označavao vrijednost predmeta spora, na način da je prvobitno tražio isplatu iznosa od 41.040,00 KM, zatim, smanjio na iznos od 11.798,93 KM, te konačno na iznos od 1.050,00 KM. Okružni sud je naveo da sama činjenica da je apelantu, na ime otpremnine i zakonskih zateznih kamata, dosuđeno 1.050,00 KM, što je oko 39 puta manje od iznosa koji je potraživao u prvobitno postavljenoj tužbi, ukazuje da je njegov uspjeh u parnici neznatan. Okružni sud je naveo da je apelant od postavljena četiri glavna tužbena zahtjeva uspio u parnici sa dva, i to sa zahtjevom za isplatu doprinosa (čija vrijednost nije procjenjiva) i zahtjevom za isplatu otpremnine u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM (glavnice i kamata), dok nije uspio sa zahtjevom za isplatu plata, čiju vrijednost je konačno opredijelio na iznos od 3.600,00 KM, niti je uspio sa zahtjevom za isplatu toplog obroka u iznosu od 984,00 KM. Okružni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je njegov uspjeh u parnici 100%, jer je u ponovnom postupku uspio u cijelosti sa konačno opredijeljenim zahtjevom za isplatu otpremnine. Naime, Okružni sud je naveo da se konačan uspjeh u parnici treba posmatrati kako prema broju i vrsti zahtjeva postavljenih u tužbi, tako i prema njihovoj konačno opredijeljenoj vrijednosti. Pri tome Okružni sud je naveo da treba imati u vidu da je i tužena strana bila izložena troškovima svog punomoćnika koji je preduzimanjem procesnih radnji uspio osporiti tužbene zahtjeve u njihovom pretežnom dijelu. Po mišljenju Okružnog suda, iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantov kvantitativni i kvalitativni uspjeh u predmetnom postupku kako u odnosu na osnov, tako i na visinu usvojenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Budući da apelant nema osnova da od tuženog potražuje troškove parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku iz reda advokata, Okružni sud je naveo da je samim tim bespredmetno raspravljati o njihovoj visini koja je propisana Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

8. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio je Rješenje broj 71 0 P 047061 14 Rev od 13. maja 2014. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da je angažovao advokata da ga zastupa u predmetnom postupku, jer kao neuka stranka nije mogao sam sebe zastupati, te stoga smatra da mu pripadaju troškovi parničnog postupka na ime zastupanja punomoćnika u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Apelant navodi da je uspio u predmetnom sporu, jer je sud njegovu uređenu tužbu, odnosno precizirani tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. Naime, apelant navodi da je u presudi označena vrijednost spora 1.050,00 KM, koji iznos je i dosuđen apelantu. S obzirom na to da je uspio u parnici u iznosu preciziranog tužbenog zahtjeva, apelant smatra da redovni sudovi, pri donošenju svoje odluke o troškovima postupka, nisu pravilno ocijenili njegov kvantitativni i kvalitativni uspjeh u predmetnom parničnom postupku, čime su pogrešno primijenili relevantne zakonske odredbe.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da je za svoj stav, u pogledu odluke o troškovima postupka, dao obrazloženje sadržano u osporenom rješenju tog suda. Okružni sud smatra da je, s obzirom na sve navedeno u obrazloženju osporenog rješenja, pravilno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u predmetnoj parnici. Pri tome Okružni sud je naveo da je protiv drugostepenog rješenja apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 71 0 P 047061 14 Rev od 13. maja 2014. godine odbacio reviziju.

11. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene presude tog suda. Naime, Osnovni sud je naveo da je donio zakonitu odluku, te da je omogućio apelantu pravično suđenje u predmetnom postupku.

12. Tuženi je naveo da odredbe člana 386 ZPP tretiraju troškove parničnog postupka kao akcesorni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev kao glavno potraživanje. Tuženi je naveo da je pri tome jasno i nedvosmisleno određeno da uspjeh u parnici ima refleksiju na dosudu troškova parničnog postupka, tj. primjenjuje se princip rizika na osnovu kojeg je strana koja u cijelosti izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci naknadi troškove postupka. Tuženi je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je u cijelosti uspio u sporu. Naime, tuženi je naveo da je apelant, u stvari, uspio u neznatnom dijelu, imajući u vidu prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, kao i to da je u predmetnoj parnici uspio sa dva glavna zahtjeva od ukupno četiri koja su bila postavljena. Tuženi smatra da su redovni sudovi donijeli pravilnu i pravičnu odluku, te da ne postoji povreda apelantovih prava.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 386. st. 1. i 2.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 396. st. 1. i 3.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

Član 397. st. 1, 3. i 4.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelant istovremeno, kada je podnio apelaciju, izjavio i reviziju Vrhovnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 047061 13 Gž 2 od 7. marta 2013. godine (o čemu je Okružni sud obavijestio Ustavni sud). S obzirom na to da je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporeno rješenje Okružnog suda. Budući da je apelant protiv navedenog rješenja podnio apelaciju 15. aprila 2013 godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon odluke u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29). Iz navedenog proizilazi da se odluka o troškovima postupka tiče apelantovih građanskih prava i obaveza, što znači da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u tom dijelu. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

22. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju odluke o troškovima postupka, pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da je apelant u predmetnoj tužbi, a zatim i u toku postupka u uređenoj tužbi, postavio više tužbenih zahtjeva prema tuženom od čega su u konačnici usvojeni apelantovi zahtjevi za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplatu otpremnine, dok je odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata, te odbačena tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade na ime toplog obroka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uzimajući u obzir apelantov uspjeh u predmetnoj parnici kako kvantitativni, tako i kvalitativni, kao i ponašanje parničnih stranaka tokom postupaka (tj. činjenicu da je apelant više puta uređivao tužbu tako što je smanjivao visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, te da je tuženi, koji je uspio da ospori tužbene zahtjeve u njihovom pretežnom dijelu, takođe bio izložen troškovima), odredili da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u smislu odredaba člana 386 stav 2 ZPP. Dovodeći u vezu odredbe člana 386 stav 2 ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4767/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 39, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Što se tiče apelantovih navoda da je u cijelosti uspio sa "preciziranim tužbenim zahtjevom" (koji se odnosi na isplatu otpremnine), Ustavni sud ukazuje, kako proizilazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je donošenju prvostepene presude (kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine) već prethodio postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tom prethodno vođenom postupku donesena prvostepena presuda kojom je usvojen apelantov zahtjev za uplatu doprinosa, dok je odbijen njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata i otpremnine, te tužba odbačena u odnosu na naknadu toplog obroka. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je drugostepenom presudom ukinuta prvostepena presuda samo u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena s tim da je drugostepenom presudom ukinuta i odluka o troškovima postupka, čime je ostavljeno prvostepenom sudu da u ponovnom postupku odluči o troškovima cjelokupnog postupka. S obzirom na to, te imajući u vidu odredbe člana 397 stav 4 ZPP (prema kojima je drugostepeni sud ovlašćen da tako postupi), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

24. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe ZPP, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostali navodi

26. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članovima. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi, odlučujući o troškovima parničnog postupka, primjenom relevantnih odredaba ZPP, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1624/13 (G.V.) | Sudska praksa | Aktio