Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-173/14 (V.K. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-173/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-173/14, rješavajući apelacije V. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
V. K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0
P 003276 13 REV od 24. oktobra 2013. godine;
Milovan Vučić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 029274 14 GŽ 2 od 15. septembra 2014. godine;
„Pineto“ d.o.o. Visoko, „Univerzal-Progres“ d.o.o. Visoko, „Metal-As“ d.o.o. Visoko i „Vita-Life“ d.o.o. Visoko protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 036614 14 GŽ 3 od 16.
decembra 2014. godine;
Mićo Malinović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 024838 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine;
Slobodna zona "Visoko" d.o.o. Visoko, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 036614 Rev od 12. novembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-173/14 V. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Slavica Bajić advokatica iz Prijedora, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003276 13 REV od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se premjesti pravo stvarne služnosti prolaza preko apelantove parcele, te da se tuženoj S.K. zabrani korištenje dosadašnje služnosti. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da mu se dosadašnjim vršenjem prava služnosti od strane tužene nanosi šteta. Također je utvrđeno da varijanta premještanja prava služnosti koju je apelant predložio ne ispunjava saobraćajno-tehničke uslove bez prethodnog izvođenja obimnih građevinskih radova uz velike troškove, čime bi položaj tužene kao vlasnice povlasnog dobra bio znatno otežan, a što bi bilo suprotno odredbama člana 50. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
2. AP-4507/14 Milovan Vučić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 21. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 029274 14 GŽ 2 od 15. septembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima privremeno pravo korištenja nekretnina bliže opisanih u izreci presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se briše iz zemljišnih knjiga u kojim ja on upisan sa pravom privremenog korištenja sa dijelom ¼, a da se apelant upiše sa dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je apelant na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenog 1971. godine stekao pravo vlasništva na dijelu spornih nekretnina u površini od 235 m2, ali da apelant nije dokazao da je u skladu sa važećim zakonom stekao zemljište u površini od 349 m2, tj. razliku površine zemljišta od 114 m2, odnosno da ima pravni osnov za upis prava vlasništva na tom dijelu, budući da se taj dio zemljišta vodio kao društvena svojina sa pravom korištenja u korist Stambenog preduzeća Banja Luka, a sada u korist Opštine Banja Luka. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-864/15 „Pineto“ d.o.o. Visoko, „Univerzal-Progres“ d.o.o. Visoko, „Metal-As“ d.o.o. Visoko i „Vita-Life“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fuad Karamehić advokat iz Visokog, podnijeli su 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 036614 14 GŽ 3 od 16. decembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo služnosti stalnog korištenja kolskog i pješačkog prelaza preko nekretnina prvotuženog „King“ d.o.o. Visoko, na način bliže opisan u izreci presude, te da su prvotuženi i drugotuženi TI „Vitex“ d.d. Visoko dužni ukloniti postavljenu kapiju i mrežastu željeznu ogradu sa stubovima koja je postavljena na granici između njihovih parcela i parcela apelanata u pravcu ulaza u Slobodnu zonu Visoko prama objektima apelanata i omogućiti im nesmetano korištenje prava stvarne služnosti kolskog i pješačkog prolaza preko ovih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama već upisano pravo služnosti puta u korist apelanata na nekretninama drugotuženog, dok stvarna služnost na nekretninama prvotuženog u korist apelanata nije stečena pravnim poslom, odlukom nadležnog suda, ali niti dosjelošću, a sama činjenica da su apelanti stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama nije dokaz o sticanju prava stvarne služnosti. Zbog navedenog, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
4. AP-5715/15 Mićo Malinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 024838 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da se uzdrže od ometanja apelanta u vršenju njegovog prava služnosti prelaza preko nekategorisanog puta na parceli, koja je bliže opisana u izreci presude, te da im se naloži da na navedenom putu izvrše rušenje potpornog zida i kuće. U postupku je utvrđeno da je predmetni put javni put i da je dobro u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske, a da je upravljanje, održavanje, građenje i zaštita u nadležnosti preduzeća „Putevi Opštine Šipovo“, iz čega proizilazi da apelant na navedenom putu nije mogao steći pravo služnosti. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe, a sama činjenica da je zainteresiran za uklanjanje, odnosno rušenje bespravnog izgrađenog objekta na javnom putu kojeg on koristi kao prolaz, ne daje mu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
5. AP-350/16 Slobodna zona "Visoko" d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 20. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 036614 Rev od 12. novembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku po tužbi tužitelja „Pineto“ d.o.o. Visoko, „Univerzal-Progres“ d.o.o. Visoko, „Metal-As“ d.o.o. Visoko i „Vita-Life“ d.o.o. Visoko, a u kojem je apelant učestvovao kao umješač na strani tužitelja, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo služnosti stalnog korištenja kolskog i pješačkog prelaza preko nekretnina prvotuženog „King“ d.o.o. Visoko, na način bliže opisan u izreci presude, te da su prvotuženi i drugotuženi TI „Vitex“ d.d. Visoko dužni ukloniti postavljenu kapiju i mrežastu željeznu ogradu sa stubovima koja je postavljena na granici između njihovih parcela i parcela tužitelja u pravcu ulaza u Slobodnu zonu Visoko prama objektima tužitelja i omogućiti im nesmetano korištenje prava stvarne služnosti kolskog i pješačkog prolaza preko ovih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je u zemljišnim knjigama već upisano pravo služnosti puta u korist tužitelja na nekretninama drugotuženog, dok stvarna služnost na nekretninama prvotuženog u korist tužitelja nije stečena pravnim poslom, odlukom nadležnog suda, ali niti dosjelošću, a sama činjenica da su tužitelji stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama nije dokaz o sticanju prava stvarne služnosti. Zbog navedenog, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 173/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman