Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1926/13 (J. K.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1926/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1926/13, rješavajući apelaciju Josipa Kaurina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine– prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Josipa Kaurina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029288 12 Gž od 16. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029288 07 P od 26. septembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Josip Kaurin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zadra, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029288 12 Gž od 16. aprila 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029288 07 P od 26. septembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 26. i 30. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029288 12 Gž od 16. aprila 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnog bola koji je pretrpio radi držanja i maltretiranja u zarobljeništvu iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 1993. godine pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.230,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od troškova parničnog postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da, pošto je šteta za apelanta nastala u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, početak toka roka zastarjelosti se računa od 19. juna 1996. godine, kao dana kad je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, budući da je tog dana apelantu nesporno bio omogućen pristup sudu iako su svi vidovi štete koje je apelant pretrpio nastali najkasnije 20. januara 1995. godine do kada je apelant bio raspoređen u jedinici radne obaveze u okviru ratne jedinice tužene. Dakle, objektivni rok zastarjelosti iz odredbe člana 376 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 46/85 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) od pet godina za apelanta je isticao 19. juna 2001. godine, što je bio posljednji dan za podizanje tužbe kako bi se prekinuo tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388 ZOO.

7. Stoga, pošto je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 4. oktobra 2007. godine, to je do tada protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne štete. Zbog toga je apelant, uslijed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, izgubio sudsku zaštitu tog prava.

8. Protek objektivnog roka od pet godina, računajući od dana kada je šteta nastala, znači da je bez značaja dan kada je oštećeni doznao za štetu (vrstu i obim štete) i počinioca koji trenutak predstavlja početak toka subjektivnog roka iz odredbe člana 376 stav 1 ZOO. Protek objektivnog roka zastarjelosti onemogućava primjenu subjektivnog roka zastarjelosti naknade nematerijalne štete. Po mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju ne može biti govora o povredi apelantovih prava garantovanih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je apelant svojim pasivnim držanjem kroz zakonom propisan vremenski period izgubio pravo na sudsku zaštitu. Stoga je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije na osnovu odredbe člana 360 a u vezi sa članom 376 stav 2 ZOO.

9. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 029288 12 Gž od 16. aprila 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud se pozvao na odredbu čl. 360 i 376 stav 1 ZOO. Istaknuto je da u predmetnoj parnici nije sporno da je apelant boravio u logoru u periodu od marta do aprila 1993. godine i u periodu od 15. decembra 1994. godine do 20. januara 1995. godine, što znači da je saznao za štetu najkasnije 20. januara 1995. godine. Prema tome, pošto je tužba podnesena prvostepenom sudu 4. oktobra 2007. godine, a početak roka zastarjelosti iz člana 376 ZOO se ima računati od 19. juna 1996. godine, kao dana kada je Odlukom Skupštine u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, po mišljenju Okružnog suda, proizilazi da je već istekao objektivni rok zastarjelosti od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenog, smatra da su mu povrijeđena i prava iz Ženevskih konvencija I-IV o zaštiti žrtava rata i Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova. Navodi da je držan u zatočeništvu bez pravnog osnova od lica koja su „vodila“ to zatočeništvo koje je oragnizovala tužena, te je bio upućen u ratnu jedinicu na području Kupresa, gdje je proveo određeno vrijeme kopajući rovove. Ukazuje na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj AP 289/03.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok iz člana 377 ZOO, jer zahtjev za naknadu štete nije istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela, niti je u odnosu na tog izvršioca pravosnažnom krivičnom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Pri tome je istaknuto da ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni Evropske konvencije ne isključuju primjenu odredbi ZOO kada su u pitanju rokovi za zaštitu pojedinih prava.

13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku vođenim pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

14. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da apelant ne nudi bilo kakav argumenat koji bi opravdao njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede njegovih ustavnih prava osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Opšte pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac morao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384. stav 1.

Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 029288 12 Gž od 16. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

24. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

26. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud ukazuje da je u svojoj novijoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje koje se odnosilo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i odvođenja logor, i to u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2911/11 od 17. septembra 2014. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2911/11 od 17. septembra 2014. godine, st. 23 do 30, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelant je isticao da je šteta za njega nastala u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, krivičnog djela rasne i druge diskriminacije i krivičnog djela surovog postupanja sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima. S obzirom na to da ova krivična djela ne zastarijevaju, a imajući u vidu istaknute prigovore o zastari potraživanja tuženih, apelant je tokom redovnog sudskog postupka ukazivao na to da njegov tužbeni zahtjev nije zastario, jer je šteta proistekla upravo izvršenjem tih krivičnih djela. Međutim, redovni sudovi su apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode odbili kao neosnovan, našavši da je apelantovo potraživanje zastarjelo protekom subjektivnog roka od tri godine i objektivnog roka od pet godina iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO. S tim u vezi, redovni sudovi su istakli da je šteta nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode (od 10. juna do 18. avgusta 1992. godine) i da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme kada je nastala, kao i za lica koja su mu štetu pričinila. Budući da zastarijevanje ne teče za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti (nesavladiva prepreka), već prestankom tog uzroka, redovni sudovi su, imajući u vidu da je neposredna ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuta Odlukom Narodne skupštine RS 19. juna 1996. godine, ocijenili da je apelant tužbu od 21. jula 2008. godine podnio izvan zakonskog roka, i to subjektivnog roka od tri godine i objektivnog od pet godina (čl. 376 st. 1 i 2 ZOO), počevši od ukidanja neposredne ratne opasnosti. Stoga su u tom postupku redovni sudovi zaključili da je prestalo apelantovo pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, kako je propisano u odredbi člana 360 ZOO.

27. Ispitujući apelantove navode u smislu primjene rokova iz čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na stanovište Evropskog suda prema kojem svrha rokova zastarjelosti je da obezbijede pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004- VIII, i J. A. Pye (Oxford) Ltd i J. A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. avgusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

28. Dalje, Ustavni sud je ukazao na stav Evropskog suda prema kojem zadatak tog suda je da utvrdi da li su priroda roka u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za lice koje je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011. godine). Takođe, Ustavni sud je ukazao i na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, stav 33, aplikacija broj 44252/10), u kojem je Evropski sud, analizirajući prirodu zastarnih rokova u vezi sa članom 377 ZOO, istakao da navedeni član predviđa duži zastarni rok za naknadu štete u slučaju kad je šteta nastala krivičnim djelom i na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ.

Zatim, Ustavni sud je podsjetio i na svoju praksu zauzetu u predmetu broj AP 3111/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je, takođe, ukazao na već citiranu odluku Baničević protiv Hrvatske, naglašavajući da je Evropski sud u toj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, ukazao na to da je taj zakonski rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Ukazano je da je Evropski sud u toj odluci istakao da su podnosioci podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Opštinskom sudu u Dubrovniku 7. septembra 2000. godine, te da u to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377 ZOO, kao i da je još uvijek bio u toku uporedni krivični postupak protiv počinilaca. Međutim, opšti zakonski zastarni rok iz člana 376 ZOO istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Evropski sud je ukazao da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u opštem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376 ZOO (vidi st. 3 i 5). To bi, po mišljenju Evropskog suda, građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući uticaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnosilaca kako su na osnovu člana 12 ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Evropski sud je naveo da ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim u vezi Evropski sud je podsjetio da njegova zadaća nije tumačiti i primjenjivati domaće pravo, te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2911/11 naglasio da ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Takođe, ukazano je da, pošto apelant u postupku pred redovnim sudovima nije prezentovao pravosnažnu krivičnu presudu, na što je radi ostvarenja tog prava, konkretno primjene dužeg zastarnog roka (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP), bio obavezan, niti je u parničnom postupku kao izuzetak od prethodnog pravila (postojanja presude) dokazao postojanje bitnih elemenata krivičnih djela na koja je tužbom ukazao, to redovni sudovi u građanskoj parnici koju je tužbom pokrenuo nisu imali zakonsku mogućnost da primijene navedenu odredbu, već odredbu kojom je regulisan opšti zastarni rok. Stoga je Ustavni sud usvojio stav da u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlukama redovnih sudova u smislu primjene odredbi člana 376 st. 1 i 2 u vezi s članom 360 ZOO zbog čega je apelant izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome je Ustavni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom propustu da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim odredbama ZOO podnese zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog čega su i njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

30. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se stavovi iz predmeta broj AP 2911/11 u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj, budući da se i u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog držanja u zarobljeništvu u toku rata i da su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbom člana 376 ZOO, a na apelanta, po mišljenju Ustavnog suda, primjenom ove odredbe nije stavljen pretjeran teret. Takođe, i u konkretnom slučaju apelant u postupku pred redovnim sudovima nije prezentovao pravosnažnu krivičnu presudu na šta je radi ostvarenja tog prava, konkretno primjene dužeg zastarnog roka (primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP), bio obavezan, niti je u parničnom postupku kao izuzetak od prethodnog pravila (postojanja presude) dokazao postojanje bitnih elemenata krivičnih djela na koja je tužbom ukazao zbog čega redovni sudovi nisu imali zakonsku mogućnost da primijene navedenu odredbu, već odredbu kojom je regulisan opšti zastarni rok. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2911/11. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim. Pri tome Ustavni sud naglašava da se, upravo zbog primjene navedene novije prakse Ustavnog suda usvojene u predmetima koji su se ticali naknade nematerijalne štete nastale u toku rata, ne može primijeniti ranija praksa Ustavnog suda na koju se apelant pozvao u svojoj apelaciji a koja je bila usvojena u predmetu broj AP 289/03, u kojoj se Ustavni sud prvenstveno bavio procesnim pitanjima, odnosno razmatranjima da li žalbeni sud, u smislu relevantnih odredbi ZPP, može raspravljati o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz Ženevskih konvencija I-IV o zaštiti žrtava rata i Konvencije o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, budući da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1926/13 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio