Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2480/14 (E. K. iz Tuzle)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Ratni zločin
  • Naknada štete
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Istraga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2480/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2480/14, rješavajući apelacije E. K. i N. G, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Zlatko M. Knežević, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudija

Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije E. K. i N. G. u dijelu koji se odnosi na navode o nepostojanju djelotvorne istrage s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca krivičnog djela ratnog zločina počinjenog nad njima.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije E. K i N. G. u dijelu koji se odnosi na navode o naknadi štete, kao i apelacija N. G. u dijelu koji se odnosi na nepriznavanje statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava jer su preuranjene.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. K. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) podnijela je 28. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nepostojanja djelotvorne istrage s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca krivičnog djela ratnog zločina po krivičnim prijavama koje je podnijela zbog zločina silovanja, seksualnog zlostavljanja i protivpravnog lišenja slobode. Prvoapelantica je 16. jula 2014. godine dopunila apelaciju. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 2480/14.

2. N. G. iz Ljubije (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) podnijela je 4. juna 2014. godine Ustavnom sudu apelaciju zbog nepostojanja djelotvorne istrage s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca krivičnog djela po krivičnim prijavama koje je podnijela zbog zločina silovanja koje je pretrpjela 25. augusta 1995. godine. Drugoapelantica je 13. februara i 15. decembra 2015. godine dopunila apelaciju. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 2574/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na skoro identičan činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju apelacija br. AP 2480/14 i AP 2574/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2480/14.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 29. januara i 7. aprila 2015. godine da dostavi odgovor na apelacije. Također, u predmetu broj AP 2480/14 od Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. maja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Tužilaštvo BiH je 19. i 20. februara 2015. godine dostavilo odgovore na apelacije. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 23. juna 2015. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica, uvida u spise i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice iz predmeta broj AP 2480/15

7. Iz navoda apelacije proizlazi da je prvoapelantica rođena 1976. godine. Nadalje, da je u maju i junu 1992. godine bila žrtva protivpravnog zatvaranja, silovanja i seksualnog zlostavljanja u Sasama (Srebrenica) i Bratuncu. Naime, apelantica je navela da je 27. maja 1992. godine u mjestu Sase zarobljena i sprovedena do objekta rudnika Sase, gdje je bila oko 15 dana i u tom periodu bila prisiljavana na prinudni rad, pri čemu je bila seksualno zlostavljana. Također je navela da je tokom tog perioda (od 4. do 6. juna 1992. godine), skupa s druge dvije žene, bila odvođena u Bratunac gdje ju je silovalo pet osoba, od kojih dvojici zna ime, jednom ime i prezime, jednom da mu nadimak počinje s M., dok za petu osobu navodi da je poginuo. Zatim je, kako je navela, oko osam dana bila u napuštenoj muslimanskoj kući pod prismotrom vojne policije da bi 19. juna 1992. godine bila odvezena u Loznicu u Srbiji, gdje je ostala oko mjesec i po, nakon čega je otišla u Suboticu, a zatim preko Mađarske u Tuzlu gdje trenutno živi.

8. Dalje, iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica 1994. godine Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona prijavila krivično djelo koje je počinjeno nad njom, te da je 24. aprila 2006. godine u Sarajevu dala detaljnu izjavu o svemu što je preživjela Udruženju „Žena-žrtva rata“, koje je tu izjavu, uz njezino odobrenje, u vidu krivične prijave proslijedilo Tužilaštvu BiH. Također, iz navoda proizlazi da je apelantica u Kantonalnom tužilaštvu i službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Sipa) 2006. godine dala izjavu o događajima iz 1992. godine.

9. Osim toga, apelantica je navela da je 24. aprila 2013. godine od Kantonalnog tužilaštva tražila informacije o radnjama koje su preduzete u vezi s izjavom iz 2006. godine, te da je u odgovoru od 6. maja 2013. godine upućena da se obrati Tužilaštvu BiH jer se tamo vode postupci u vezi s događajima iz perioda maj-juli 1992. godine. Nakon toga je 24. aprila 2013. godine od Tužilaštva BiH tražila informacije o radnjama koje su preduzete u vezi s krivičnom prijavom koju je u njezino ime podnijelo Udruženje „Žena-žrtva rata“, koje ju je 7. maja 2013. godine obavijestilo da je navedena kao žrtva u predmetima br. KT RZ-140105 i T20 O KTRZ 0004276 05 koji su u fazi istrage i da se radi o izuzetno složenom i prioritetnom predmetu. Apelantica je navela da se ponovno obratila Tužilaštvu BiH 3. juna i 11. septembra 2013. godine i od njih tražila da joj se daju dodatne informacije o postupanju u predmetima u kojima je ona oštećena, te da joj je Tužilaštvo BiH odgovorilo 18. septembra 2013. godine. Navodi da je 9. oktobra 2013. godine i 29. marta 2014. godine od Tužilaštva BiH tražila dodatne informacije, ali da do podnošenja apelacije još uvijek nije dobila bilo kakav odgovor.

Činjenice u predmetu AP 2574/14

10. Iz predmetne apelacije i dopuna apelacije proizlazi da je apelantica bila žrtva silovanja u selu Donja Ravska - Prijedor, u kojem je živjela. Naime, apelantica je istakla da je 25. augusta 1995. godine pred njezinu kuću došlo vozilo s četiri, njoj nepoznata pripadnika Vojske Republike Srpske koji su bili naoružani. Navela je da je tom prilikom verbalno maltretirana, te da su ti vojnici opljačkali neke stvari sitne vrijednosti. Nakon toga su tri muškarca izašla, a jedan je ostao u kući, te je apelanticu prisilio na seksualni odnos. Apelantica je navela da je u septembru 1995. godine u Policijskoj stanici u Ljubiji (u daljnjem tekstu: PS Ljubija) prijavila počinjenje krivičnog djela nad njom.

11. Apelantica je 6. augusta 2008. godine Udruženju „Žena-žrtva rata“ dala izjavu o okolnostima počinjenja krivičnog djela silovanja nad njom, koju je to udruženje 26. januara 2009. godine dostavilo Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje.

12. Apelantica je 9. augusta 2012. godine od PS Ljubija tražila informaciju o preduzetim radnjama po njezinoj prijavi iz 1995. godine, te je PS Ljubija apelantici odgovorila da evidencije koje se odnose na period rata (1992-1995) u toj PS ne postoje. Nadalje, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske – Stanica javne bezbjednosti Prijedor (u daljnjem tekstu: SJB Prijedor) je Aktom broj 08-1-

10-/02-RP -441/12 od 4. decembra 2012. godine obavijestilo apelanticu (povodom njezinog zahtjeva od 30. novembra 2012. godine da se obavijesti o sudbini prijave krivičnog djela iz septembra 1995. godine) da ih je PS Ljubija obavijestila da se u raspoloživim službenim evidencijama ne nalaze podaci o apelanticinoj prijavi. Također je navedeno da su, postupajući po apelanticinom aktu, neposrednim uvidom u knjigu uviđaja tadašnjeg CJB Prijedor za 1995. godinu utvrdili da službenici tadašnjeg CJB Prijedor nisu obavili istražnu radnju uviđaja, te da je uvidom u indeks događaja i krivični upisnik za 1995. godinu utvrđeno da navedeni događaj nije evidentiran. Nakon toga SJB Prijedor je 16. januara 2013. godine saslušala apelanticu na okolnosti počinjenja krivičnog djela nad njom, o čemu je sačinjen zapisnik broj 08-1-10/02-17/13.

13. U međuvremenu, apelantica je 3. decembra 2012. godine podnijela žalbu Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institucija ombudsmena) u kojoj se žalila zbog neokončanja postupka u razumnom roku, te prava na jednak pristup javnim službama. Institucija ombudsmena je 3. januara 2013. godine zatražila od PS Ljubija i Tužilaštva BiH informacije o apelanticinim navodima, te je nakon prijema traženih odgovora iste proslijedila apelantici.

14. Odgovarajući na apelanticin zahtjev od 11. jula 2014. godine, Tužilaštvo BiH ju je Aktom broj T20 KTARZ 0008675 14 od 12. septembra 2014. godine obavijestilo da je 24. marta 2014. godine Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci dostavilo Tužilaštvu BiH predmet broj T13 0 KTNRZ 0020809 14 na daljnje nadležno postupanje, te je u Tužilaštvu BiH ovaj predmet dobio broj T20 0 KTARZ 0008675 14. Navedeno je da je nakon konsultacije postupajućih tužilaca odlučeno da se sva dokumentacija koja se odnosi na djelo koje je apelantica prijavila izdvoji iz predmeta T20 0 KTRZ 0004542 05 i uloži u predmet T20 0 KTARZ 0008675 14, te da će se daljnji postupak u ovoj stvari voditi pod navedenim brojem kao samostalan. Navedeno je da je nakon pregleda sve prikupljene dokumentacije tužilac izdao naredbu Sipi za prikupljanje dodatnih saznanja i dokaza, a radi rasvjetljavanja predmetnog događaja. Također je navedeno da se u predmetu Tužilaštva BiH nalazi zapisnik o apelanticinom saslušanju u svojstvu svjedokinje od strane službenika CJB Prijedor od 16. januara 2013. godine, kao i izjava koju je dala Udruženju „Žena-žrtva rata“ 6. novembra 2008. godine. Navedeno je da je, imajući u vidu status apelantice i činjenicu da svako saslušanje za nju mora predstavljati stresan događaj, tužilac ocijenio da apelanticino ponovno saslušanje u toj fazi nije cjelishodno, te je isto predviđeno za kasniju fazu postupka kada će apelantici eventualno moći biti prezentirani određeni novi dokazi ili činjenice kako bi se o njima mogla izjasniti. Osim toga, u tom aktu je apelantica pozvana da se obrati Tužilaštvu BiH radi eventualnog ponovnog saslušanja ukoliko smatra da u iskazima koje je dala nisu navedena i sadržana sva njezina saznanja o predmetnom događaju.

15. Pored toga, iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica 14. augusta 2012. godine Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: BIZ) podnijela zahtjev za priznavanje statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava. Postupajući po tom zahtjevu, BIZ je 20. juna 2012. godine donio zaključak kojim je apelanticin zahtjev odbacio kao neblagovremen budući da je apelantica zahtjev podnijela nakon proteka roka propisanog odredbama čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/2010). Na ovaj zaključak apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 3. septembra 2015. godine koju je Ministarstvo, Rješenjem broj 16-03/4-1-8-534-35/12 od 4. novembra 2015. godine, odbilo uz obrazloženje da je protekao zakonski rok za podnošenje navedenog zahtjeva. Apelantica je zatim 14. decembra 2015. godine pokrenula upravni spor podnošenjem tužbe Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantice smatraju da su im povrijeđena prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 1, 3, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazale su i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (po osnovu spola). Prvoapelantica je ukazala i na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a drugoapelantica na povredu prava iz člana 14. Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka, u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Smatraju da su im navedena prava povrijeđena zbog toga što nije provedena efikasna istraga koja bi dovela do identificiranja, procesuiranja, osude i kažnjavanja počinilaca krivičnih djela nad njima, zatim zbog izostanka informacija o preduzimanju i planiranju preduzimanja aktivnosti u vezi s tim, te izostanka osiguranja mjera reparacije, uključujući kompenzaciju.

17. U veoma obimnim i skoro identičnim apelacijama navode relevantne standarde i dokumente međunarodnog prava, uključujući i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja se tiče zločina silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, kao i obaveze država koje imaju prema žrtvama tih zločina, relevantne standarde vezane za povredu zabrane mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana iz člana 3. u vezi s čl. 1. i 13. Evropske konvencije. Ukazuju na neprovođenje Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina. Osvrću se, između ostalog, na neadekvatnu kodifikaciju zločina silovanja u Krivičnom zakonu BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), na povredu prava na zaštitu od diskriminacije u vezi s pravima iz čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije zbog neprocesuiranja zločina silovanja i seksualnog zlostavljanja i uskraćivanja efikasnog pravnog lijeka, ukazuju na stavove Ujedinjenih nacija u odnosu na pitanje nasilja na ženama u kontekstu njihove diskriminacije, te u vezi s tim i na stavove interameričkog sistema, primjenu navedenih načela, to jest neprocesuiranje zločina silovanja počinjenih u ratu u BiH kao oblika diskriminacije nad ženama, te se pozivaju na zaključke Komiteta za uklanjanje diskriminacije nad ženama od 30. jula 2013. godine, Izvještaj specijalne izvjestiteljice UN-a o nasilju nad ženama, njihovim uzrocima i posljedicama iz juna 2013. godine, zaključnim opažanjima Komiteta za ljudska prava UN-a i Komiteta protiv mučenja UN-a, Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope broj 1670 od 29. maja 2009. godine, Izvještaj komesara za ljudska prava Vijeća Evrope iz 2011. godine, Rezoluciju Evropskog parlamenta o stanju u BiH od 17. juna 2010. godine.

18. Nadalje, apelantice navode činjenice pobliže opisane u dijelu III ove odluke. Tako prvoapelantica ističe da je 27. aprila 1994. godine nakon povratka u Tuzlu podnijela krivičnu prijavu i dala izjavu u kojoj je navela sve detalje kojih se mogla sjetiti, uključujući i imena odgovornih osoba, da se u maju 1994. godine obratila službenicima Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, ali da nije uslijedila nikakva reakcija nadležnih organa vlasti, da je zatim davala izjave na bezbroj mjesta, uključujući medije i osobe koje su dokumentirale zločine i objavljivale informacije o tome, kao i nevladine organizacije, sve u nadi da će te informacije i tim putem doći do nadležnih istražnih organa i opomenuti ih da su dužni da provedu istrage, identificiraju, osude i kazne odgovorne osobe, među kojima je i izjava od 14. i 15. septembra 2005. godine na suđenju Naseru Oriću pred MKSJ u Hagu. Drugoapelantica navodi da je 1995. godine u PS Ljubija podnijela krivičnu prijavu, ali da po toj prijavi ništa nije preduzeto. Nakon završetka rata, osim mužu i snahi, nikom drugom nije rekla šta joj se desilo, te se 2008. godine usmenim putem obratila službeniku u PS Ljubija (kome ne zna ime), tražeći informacije o radnjama preduzetim na osnovu njezine prijave, ali joj je, kako navodi, odgovoreno da je došlo do zastare i da je nakon deset godina dokumentacija spaljena. Navela je da je učinjeno krivično djelo ostavilo trajne posljedice na njezino zdravstveno stanje. Dalje tvrdi da je u januaru 2009. godine, posredstvom Udruženja „Žena-žrtva rata“ Tužilaštvu BiH podnesena krivična prijava, ali da ni podnošenje nove krivične prijave nije pokrenulo nikakvu reakciju Tužilaštva BiH ili istražnih organa koji ovoj instituciji stoje na raspolaganju, te da po podnošenju prijave nikada nije saslušana, niti su je usmenim ili pismenim putem kontaktirali Tužilaštvo BiH ili neki drugi istražni organi.

19. Pored toga, apelantice također ističu da su ostale i bez djelotvornih pravnih sredstava za ostvarivanje naknade za pretrpljenu štetu i integralnu reparaciju. Pojašnjavaju da reparacije za kršenja ljudskih prava žrtava ratnih zločina uključuju kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, zadovoljštinu i garanciju neponavljanja, te da se ti oblici reparacija ne predviđaju u okviru domaćih zakona BiH, ali da su afirmirane brojnim odredbama međunarodnog prava koje navode u apelaciji. Navode da je mogućnost pokretanja parničnog postupka za naknadu štete, u njihovom slučaju protiv Republike Srpske na čijoj teritoriji i od strane čije vojske su izvršeni zločini, u situaciji u kojoj nije krivičnim putem utvrđena nečija odgovornost za počinjenje zločina teoretska i iluzorna. Pojašnjavaju da sudovi u Republici Srpskoj, u odgovoru na tužbene zahtjeve žrtava ratnih zločina usmjerene ka naknadi nematerijalne štete koju su one pretrpjele, primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je regulirana zastarjelost, te da je zauzet stav da je krajnji, objektivni rok zastare za podizanje tužbe u ovim slučajevima istekao 19. juna 2001. godine. Naglašavaju da stoga, pored visokih troškova postupka i nedostatka efikasnog sistema besplatne pravne pomoći, nikada nisu pokrenule ove postupke. Drugoapelantica također ukazuje na različita zakonska rješenja u Federaciji BiH i Republici Srpskoj u vezi s priznavanjem posebne kategorije civilnih žrtava rata. Pored toga, ističe da je rok za podnošenje zahtjeva za priznanje statusa civilne žrtve rata u Republici Srpskoj ograničen na 31. decembar 2007. godine, čime se zanemaruje specifična priroda ovog zločina, rasprostranjenost stigme među stanovništvom, te potreba za dugim periodom skupljanja hrabrosti da bi žrtva progovorila o preživljenom. Nadalje, drugoapelantica opisuje radnje koje je preduzimala u vezi s dobivanjem statusa civilne žrtve rata. Smatra da je žrtva diskriminacije po osnovu prebivališta, s obzirom na to da država BiH na različit način tretira žrtve ratnog seksualnog nasilja kada je u pitanju pružanje usluga socijalne zaštite, dovodeći osobe koje se nalaze u istoj situaciji bez razumnog i objektivnog opravdanja u različit položaj samo na osnovu njihove osobne karakteristike - mjesta prebivališta u jednom ili drugom entitetu. Apelantice su postavile i zahtjev da im Ustavni sud dodijeli kompenzaciju za nematerijalnu štetu pretrpljenu zbog povrede osnovnih ljudskih prava. Osim toga, zatražile su, između ostalog, da Ustavni sud utvrdi povredu njihovih ljudskih prava, naloži nadležnim organima vlasti da pokrenu, hitno i bez daljnjeg odlaganja, nezavisnu, nepristrasnu i temeljitu istragu o zločinima počinjenim protiv njih, da o rezultatima istrage obavijeste apelantice i Ustavni sud, te da im omogući pristup toku i rezultatima istrage, da naloži nadležnim organima vlasti da apelanticama osigura integralnu reparaciju. U tom kontekstu, zahtijevaju od Ustavnog suda da naloži nadležnim organima vlasti da apelanticama i svim drugim žrtvama silovanja širom BiH osigura jednak status i prava socijalne zaštite bez obzira na mjesto prebivališta, bez primjene restriktivnih zastarnih rokova i bez potrebe dokazivanja stepena oštećenja organizma.

b) Odgovori na apelaciju

20. Tužilaštvo BiH je u predmetu broj AP 2480/14 istaklo da se prvoapelantica pojavljuje kao svjedokinja i kao žrtva/oštećena u više predmeta u kojima provodi istrage. Navelo je da se u predmetima br. T20 0 KTRZ 0004276 09, T20 0 KTRZ 0007664 13 i T20 0 KTRZ 0007025 13 apelantica pojavljuje kao žrtva i svjedokinja dešavanja na području općine Zvornik tokom 1992. godine. Osim toga, navelo je da je apelantica saslušana i kao svjedokinja u predmetu T20 0 KTRZ 0009842 14, a u kojem je optužnica nakon što ju je potvrdio Sud BiH proslijeđena na nadležnost Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Nadalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je na okolnosti krivičnopravne radnje silovanja apelantice otvorilo predmet T20 0 KTRZ 0009790 14 u kojem se intenzivno provodi istraga, da je izvršena identifikacija počinioca i da se preduzimaju istražne radnje u cilju razjašnjenja okolnosti pod kojima je učinjeno krivično djelo. Navedeno je da je apelanticu, koja je u tom predmetu oštećena, saslušao u svojstvu svjedokinje 6. novembra 2014. godine postupajući tužilac, te da je, prema navodima iz odgovora, istraga u tom predmetu u završnoj fazi, a apelantica je tada upoznata s fazom u kojoj se nalazi istraga.

21. U predmetu broj AP 2574/14 Tužilaštvo BiH je istaklo da je drugoapelanticina prijava iz 2009. godine prvobitno bila zavedena u predmet broj KTA-RZ. 465/06, na koji je spojen predmet 126/05 koji se odnosi na događaje u Prijedoru od početka aprila do kraja 1992. godine, odnosno na zločine protiv čovječnosti počinjene od strane većeg broja osoba u tom periodu, te da Tužilaštvo BiH u tom predmetu preduzima istražne radnje kako bi se ispitale okolnosti izvršenja ovog krivičnog djela čije se posljedice zasigurno odnose i na pitanje počinjenog krivičnog djela protiv apelantice. Dalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je predmet broj T20 0 KTRZ 0004542 05 formiran za vođenje istrage za počinjenje zločina protiv civilnog stanovništva na području općine Prijedor u ratu od 1992. do 1995. godine s namjerom da se u skladu s Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina provede jedinstven postupak istrage za sve počinjene zločine na tom području u tom vremenskom periodu po komandnoj odgovornosti. U tom predmetu obuhvaćen je veći broj događaja koji se odnose na progon, ubistva i silovanja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, među kojima se kao žrtva pojavljuje i apelantica. Tužilaštvo BiH je posebno ukazalo da je zbog nedostatka dokaza do direktnih izvršilaca tih zločina teško doći, često čak nije ni moguće, zbog čega se u predmetu radi na dokazivanju komandne odgovornosti, a što je složen i dugotrajan postupak, da se radi o jednom od najsloženijih predmeta ratnih zločina na području Bosne i Hercegovine budući da je posljedica koja je nastupila više hiljada žrtava ratnog zločina. Navedeno je da ni apelantica u svojoj prijavi nije mogla imenovati direktne počinioce, te da je i pored toga Tužilaštvo BiH u cilju bržeg rješavanja njezinog slučaja formiralo novi predmet broj T20 0 KTARZ 0008675 14 u okviru kojeg je izdvojen samo događaj koji je prijavila apelantica. U tom predmetu je, u cilju izbjegavanja vođenja paralelnih istraga, preuzet predmet Okružnog tužilaštva Banja Luka TI 3 0 KTNRZ 0020809 14 iz kojeg slijedi da je to Tužilaštvo preduzelo niz istražnih radnji među kojima i saslušanje apelantice kao svjedokinje - oštećene. Osim toga, navedeno je da su saslušani i svjedoci I. B, J. G., S. M., M. V. i Ž. S., ali da se ni nakon provođenja ovih istražnih radnji nije moglo doći do direktnih počinilaca krivičnog djela na štetu apelantice. I pored toga, Tužilaštvo BiH je navelo da je preduzelo daljnje radnje u cilju pronalaska izvršilaca, te je 28. augusta 2014. godine izdata naredba Državnoj agenciji za istrage i zaštitu za preduzimanje potrebnih mjera i radnji na utvrđivanju činjenica i prikupljanju dokaza i s tim u vezi otkrivanja počinilaca prijavljenog krivičnog djela, o čemu je 12. septembra 2014. godine obaviještena apelantica, nakon čega je 2. oktobra 2014. godine ona u svom dopisu izrazila svoje zadovoljstvo činjenicom da je Tužilaštvo BiH preduzelo te istražne radnje. Stoga, Tužilaštvo BiH smatra da nisu tačni apelanticini navodi da je u njezinom slučaju izostala aktivna uloga Tužilaštva BiH u rasvjetljavanju zločina počinjenog prema njoj.

22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je prvoapelantica u tom Tužilaštvu saslušana 22. marta 2006. godine i taj iskaz je korišten u više predmeta koje je vodilo to Tužilaštvo, između kojih je i ekshumacija na području Rudnika Sase u Srebrenici, koja se vodila pod brojem Kta. RZ 1694/05. Navedeno je da je taj spis dostavljen na daljnje postupanje Tužilaštvu BiH, o čemu je apelantica obaviještena.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja

Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 20.

Osnovni pojmovi

Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje: […]

h) „Oštećeni” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo. […]

Član 35.

Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnost Suda. (2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]

d) zahtjeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini, […]

g) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u skladu s članom 197. ovog zakona […] (3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

Član 193.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed učinjenja krivičnog djela raspravit će se na prijedlog ovlaštene osobe u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. (2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, […].

Član 195. Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku podnosi se tužiocu, odnosno Sudu. (2) Prijedlog se može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije pred Sudom. (3) Osoba ovlaštena na podnošenje prijedloga dužna je da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze. (4) Ako ovlaštena osoba nije podnijela prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku do potvrđivanja optužnice, bit će obaviještena da taj prijedlog može podnijeti do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije. […]

Član 197. stav 1.

Obaveze tužioca i Suda u vezi s utvrđivanjem činjenica (1) Tužilac je dužan prikupiti dokaze o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivično djelo.

Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći: [...]

g) odluku [...] o imovinskopravnom zahtjevu, [...].

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da su im zbog nepreduzimanja aktivnosti nadležnih organa vlasti da otkriju i procesuiraju odgovorne za događaje opisane u apelacijama povrijeđena prava iz prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 1, 3, 8. i 13. Evropske konvencije, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (po osnovu spola). Prvoapelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije, a drugoapelantica pravo iz člana 14. Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

25. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u podnesenim apelacijama apelantice koje su, kako navode, oštećene krivičnim djelom ratnog zločina pokreću više pitanja, odnosno postavljaju više zahtjeva. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da se prvi dio zahtjeva tiče utvrđivanja nedjelotvornosti istrage, te s tim u vezi povrede njihovih, u prethodnoj tački navedenih ljudskih prava. Nadalje, da se drugi dio zahtjeva odnosi na naknadu štete koju su pretrpjele i dalje je trpe kao posljedicu učinjenog krivičnog djela nad njima. Osim toga, drugoapelantica je postavila i zahtjev u vezi s priznavanjem statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava.

26. Slijedom toga, a uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnih predmeta iz kojih proizlazi da su apelantice, kako smatraju, zbog počinjenja krivičnog djela ratnog zločina oštećene, što ih čini posebno osjetljivim, te da iz te okolnosti „crpe“ ostala prava, odnosno u predmetnim apelacijama postavljene zahtjeve, Ustavni sud će prije svega razmotriti njihove navode koji se tiču nedjelotvornosti istraga, i to u kontekstu kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

A.U odnosu na navode o nedjelotvornosti istrage

27. U odnosu na dopustivost apelacija koje u ovom dijelu pokreću ozbiljna pitanja kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na odredbe člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda koje propisuju da Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga, imajući u vidu navode apelantica da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer nema djelotvorne istrage u vezi s procesuiranjem osoba koja se dovode u vezu s krivičnim djelom počinjenim nad njima tokom rata, te odredbe člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra predmetne apelacije dopustivim u odnosu na to pravo iako nema odluke suda. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2). i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

28. Nadalje, budući da je utvrdio da su apelacije u ovom dijelu dopustive, Ustavni sud ukazuje da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

29. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih apelacija proizlazi da je prvoapelantica u maju i junu 1992. godine bila žrtva protivpravnog zatvaranja, silovanja i seksualnog zlostavljanja, a da je drugoapelantica 25. augusta 1995. godine bila žrtva silovanja, dakle da je nad njima navodno počinjeno krivično djelo iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, to jest ratni zločin. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je nakon 2003. godine, kada je stupio na snagu KZBiH (u kojem su u glavi XVII propisana ta krivična djela), Tužilaštvo BiH nadležno za vođenje, odnosno rukovođenje istraga u kojima će se rasvijetliti okolnosti počinjenja tih krivičnih djela u skladu s odredbama čl. 17. i 35. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da su apelantice u više navrata, nakon što su oštećene navedenim krivičnim djelima, o tome davale izjave raznim organima, ali da su njihove izjave o okolnostima pod kojima je učinjeno krivično djelo nad njima putem Udruženja „Žena-žrtva rata“ proslijeđene Tužilaštvu BiH na nadležno postupanje tek nakon davanja njihovih izjava tom udruženju. Naime, prvoapelantica je izjavu navedenom udruženju dala 24. aprila 2006. godine, a drugoapelantica 6. novembra 2008. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelantice od Tužilaštva BiH u više navrata tražile podatke o preduzetim radnjama na procesuiranju počinilaca krivičnih djela u kojim su oštećene, te da su od Tužilaštva BiH obavještavane o preduzetim radnjama, mada ne u obimu kojim su zadovoljne. Također, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da Tužilaštvo BiH još uvijek nije rasvijetlilo okolnosti počinjenja krivičnih djela nad apelanticama, te slijedom toga ni oglasilo krivim ni kaznilo počinioce tih krivičnih djela, ali također i da je obavijestilo kako apelantice tako i Ustavni sud o otvorenim istragama s tim ciljem.

31. Budući da iz navedenih razloga apelantice smatraju da su podvrgnute velikim patnjama, a imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, postavlja se pitanje da li se patnje koje su nametnute apelanticama zbog nepreduzimanja aktivnosti nadležnih organa vlasti da otkriju i procesuiraju odgovorne za događaje opisane u apelacijama mogu smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom, što je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.

S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je o skoro identičnom činjeničnom i pravnom pitanju zauzeo stav u predmetu broj AP 3067/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3067/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/13, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), koji je zatim potvrdio u više svojih odluka, između ostalog, i u Odlukama br. AP 3469/10 i 2156/10 od 28. februara 2013. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u odluci broj AP 3067/09 Ustavni sud je, ispitujuće navode (apelanata u tom predmetu) o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, između ostalog, naveo da: „Proceduralno pozitivna obaveza države, prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije, zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi se utvrdili, rasvijetlili i djelotvorno istražili svi sporni događaji, pa tako i sporni događaji iz apelacija. U konkretnom slučaju to nameće obavezu državnim organima, prije svega nadležnim tužilaštvima da, prije svega, istraže sporne događaje, i zavisno od rezultata istraga donesu odgovarajuće odluke na temelju kojih će se, u zavisnosti od ishoda istrage, odgovorni procesuirati i primjereno kazniti. Ustavni sud posebno naglašava da navedeno podjednako uključuje i obavezu nadležnih tužilaštava da u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku donesu odluku o obustavi istrage ukoliko nema dokaza da su određene osobe počinile predmetna krivična djela. U konkretnom slučaju, polazeći od pozitivne obaveze države da, prema članu 3. Evropske konvencije, prije svega djelotvorno istraže predmetne događaje Ustavni sud zapaža da se u vezi s događajima opisanim u apelacijama trenutno vode istražni postupci, da su, kako to proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, pojedini postupci u završnoj fazi, da se radi o složenim predmetima koji se dopunjavaju novim dokazima, da postoje objektivne okolnosti koje otežavaju provođenje osjetljivih istražnih radnji zbog proteka vremena. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su tokom rata na području Bosne i Hercegovine učinjena teška i masovna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, što je za posljedicu imalo gubitak života mnogih ljudi, veliki broj lica se još uvijek vodi kao nestala, kao i druge povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao što su opisani događaji iz apelacija, te je pred nadležnim organima veliki i složen zadatak da sve te događaje rasvijetle, istraže i procesuiraju. Dakle, s obzirom na sve navedeno uzimajući u obzir odgovore Tužilaštva BiH da su istražni postupci u toku i da su s aspekta pozitivne obaveze države nesporno preduzele i još uvijek se preduzimaju odgovarajuće mjere na rasvjetljavanju događaja iz apelacije i pored činjenice da istražni postupci još uvijek nisu okončani, Ustavni sud navode apelanata o neaktivnosti nadležnih organa na rasvjetljavanju događaja iz apelacija i dovođenje tih navoda u kontekst kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim“ (tač. 38. i 39. odluke).

32. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci AP 3067/09 u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku, budući da su u konkretnom predmetu, kako to jasno proizlazi kako iz odgovora Tužilaštva BiH tako i iz dokumentacije koju su apelantice dostavile uz apelacije, preduzete određene aktivnosti, odnosno da se i dalje preduzimaju aktivnosti u cilju okončanja istražnih postupaka u kojima su apelantice oštećene, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelantica poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da Tužilaštvo BiH povodom istraživanja okolnosti počinjenja krivičnog djela ratnog zločina protiv apelantica provodi više istraga s ciljem njihovog okončanja, o čemu su apelantice upoznate u mjeri u kojoj to specifične okolnosti tih predmeta dozvoljavaju, čime nadležni organi suštinski u predmetnim slučajevima ispunjavaju svoje obaveze u skladu s pozitivnopravnim propisima. Također, Ustavni sud zapaža da i Tužilaštvo BiH, kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju, ima u vidu da apelantice zbog radnje učinjenja krivičnog djela ratnog zločina pripadaju skupini posebno osjetljivih svjedoka/oštećenih, te da čini sve kako bi ih, prije donošenja konačne tužilačke odluke, budući da posjeduje njihove ranije izjave, u što manjem obimu uznemiravalo. S druge strane, činjenica da predmetni postupci još uvijek nisu rezultirali donošenjem adekvatne tužilačke odluke, posmatrana u svjetlu iznesenog i navoda Tužilaštva BiH da se radi o kompleksnim i složenim predmetima, te da su pojedini postupci u završnoj fazi istrage, u ovom trenutku nije mogla utjecati na drugačije odlučenje. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

A.1. Ostali navodi

33. Apelantice smatraju da im je zbog neaktivnosti nadležnih organa u istražnim postupcima povrijeđeno i pravo iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 1, 5, 8. i 13. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (po osnovu spola), te prava iz člana 14. Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantice te navode u suštini zasnivaju na istim razlozima koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i navode apelantica o kršenju navedenih prava.

34. Budući da je Ustavni sud, ispitujući navode apelantica o nedjelotvornosti istraga koje se vode povodom rasvjetljavanja okolnosti počinjenja krivičnih djela ratnog zločina nad njima, zaključio da su ti navodi neosnovani, Ustavni sud će ispitati i preostale navode iz apelacija, te s tim u vezi zahtjeve apelantica.

B.U odnosu na zahtjev apelantica za naknadu štete i zahtjev drugoapelantice za priznavanje statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava

35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na navode apelantica o pitanjima naknade štete,te navoda drugoapelantice u vezi s nepriznavanjem statusa civilne žrtve rata, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

36. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

38. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

B.1. Naknada štete

39. U pogledu ispitivanja dopustivosti apelacija u dijelu koji se odnosi na naknadu štete, Ustavni sud ponavlja da iz navoda apelacija proizlazi da su apelantice osobe koje su oštećene krivičnim djelom koje je počinjeno nad njima i koje je predmet istraga u Tužilaštvu BiH, te da su uslijed učinjenja tog krivičnog djela pretrpjele štetu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana

193. ZKPBiH propisano da će se: „(1) imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed učinjenja krivičnog djela raspravit […] na prijedlog ovlaštene osobe u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak“, te da se „(2) imovinskopravni zahtjev može odnositi na naknadu štete“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 35. ZKPBiH (tačka g) propisano da: „Tužitelj ima pravo i obavezan je da utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u skladu s članom 197. ovog zakona“, te da je članom 197. propisano da je: „Tužilac dužan prikupiti dokaze o imovinskopravnom zahtjevu vezanom za krivično djelo“.

40. Dovodeći u kontekst navedene odredbe s predmetnim postupcima i navodima apelantica, Ustavni sud ukazuje da iz citiranih odredaba jasno proizlazi da apelantice svoje imovinskopravne zahtjeve trebaju ostvarivati u predmetnim krivičnim postupcima. Imajući u vidu da su krivični postupci u kojim su apelantice oštećene u toku, da su apelantice ovlaštene da postave imovinskopravni zahtjev za naknadu štete, te da je tužilac dužan da utvrdi činjenice potrebne za odlučivanje o naknadi štete apelanticama, a sud da odluči o tome, to proizlazi da je zahtjev apelantica za naknadu štete preuranjen.

B.2 U odnosu na priznavanje statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacije i dopuna apelacije, te dokumenta koje je Ustavnom sudu dostavila drugoapelantica proizlazi da je postupak koji je drugoapelantica pokrenula radi priznavanja statusa civilne žrtve rata, te u vezi s tim prava koja iz tog svojstva proizlaze, u toku pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

42. Naime, Ustavni sud zapaža da je BIZ povodom drugoapelanticinog zahtjeva donio zaključak kojim je zahtjev odbacio zbog neblagovremenog podnošenja, te da je taj zaključak potvrdio i drugostepeni upravni organ. Također, iz dokumentacije koju je dostavila drugoapelantica proizlazi da je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor podnošenjem tužbe 14. decembra 2015. godine Okružnom sudu u Banjaluci, te da je postupak po toj tužbi u toku.

43. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je postupak još uvijek u toku, Ustavni sud je u odnosu na zahtjev apelantica za naknadu štete i zahtjev drugoapelantice za priznavanje statusa civilne žrtve rata i s tim povezanih prava odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. U odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Pošto u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda ustavnih prava apelantica, stoga im, u smislu člana 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ne pripada pravo na naknadu štete.

VII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelantica iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer su nadležni organi preduzeli odgovarajuće aktivnosti s ciljem da rasvijetle okolnosti događaja opisanih u apelacijama, te i sada preduzimaju aktivnosti s ciljem da okončaju istražne postupke, čime nadležni organi suštinski u predmetnim slučajevima ispunjavaju svoje obaveze u skladu s pozitivnopravnim propisima. S druge strane, činjenica da predmetni postupci još uvijek nisu rezultirali donošenjem adekvatne tužilačke odluke, posmatrana u svjetlu iznesenog i navoda Tužilaštva BiH da se radi o kompleksnim i složenim predmetima, te da su pojedini postupci u završnoj fazi istrage u ovom trenutku nije mogla utjecati na drugačije odlučenje.

46. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednika

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2480/14 (E. K. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio