Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2198/13 (K. A.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2198/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2198/13, rješavajući apelaciju Kerima Alimanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kerima Alimanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 P 000413 11 Rev od 14. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 000413 10 Gž od 1.

juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 000413 07 P od 16. jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kerim Alimanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 000413 11 Rev od 14. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 000413 10 Gž od 1. juna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 000413 07 P od 16. jula 2010. godine. Apelant je 26. septembra 2013. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Trimo BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tužitelju vratilo s naznakom pošte „odselio-adresa nepoznata“ Ustavni sud je dostavljanje pismena tužitelju obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 29. januara 2016. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 13. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 000413 07 P od 16. jula 2010. godine apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 28.214,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 13. februara 2007. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.220,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na troškove parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa je odbijen. Navedenom presudom obavezan je tužitelj da apelantu na ime naknade regresa za 2008. i 2009. godinu isplati ukupan iznos od 1.499,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 16. jula 2010. godine do isplate, te da mu nadoknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 278,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezan je tužitelj da Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica na ime apelanta izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 2005. godine do 6. jula 2005. godine u iznosu od 3.865,67 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Dalje, u navedenoj presudi odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi rješenje tužitelja od 29. januara 2007. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu za radno mjesto prodajnog inženjera na neodređeno vrijeme, te kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu uspostavi radno-pravni status i da ga vrati na radno mjesto prodajnog inženjera, kao i da mu tužitelj na ime neisplaćenih plaća s minulim radom za radno mjesto prodajnog inženjera za period od 26. januara 2007. godine do 31. maja 2009. godine isplati iznos od 27.001,96 eura ili 52.864,40 KM, na ime razlike honorara predviđenog za radno mjesto direktora za period od 1. aprila 2005. godine do 31. augusta 2006. godine isplati iznos od 5.496,11 eura ili 10.749,45 KM, na ime naknade za ishranu (topli obrok) za period od 26. januara 2007. godine do 31. maja 2009. godine isplati iznos od 2.051,91 eura ili 4.013,19 KM. Također, apelantov protivtužbeni zahtjev je odbijen i u dijelu kojim je tražio da se tužitelj obaveže da za apelanta Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica uplati na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 2007. godine do 31. maja 2009. godine iznos od 8.180 eura ili 15.998,68 KM, kao i u dijelu kojim je potraživao troškove parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju prvostepene presude se, između ostalog, navodi da je apelantu mandat direktora prestao istekom vremena na koji je imenovan na osnovu odluka osnivača tužitelja od 1. aprila 2005. godine i 12. maja 2006. godine, odnosno da je apelantu posljednji mandat kod tužitelja istekao 31. augusta 2006. godine. Stoga je utvrđeno da je apelant nezakonito, odnosno bez ovlaštenja tužitelja ili osnivača tužitelja donio odluku od 23. septembra 2006. godine (po isteku mandata) kojom je sam sebi utvrdio da mu za period od 1. aprila 2005. godine pa do dana donošenja te odluke, tj. do 23. septembra 2006. godine pripada razlika u plaći u iznosu od 450,00 eura neto, te da mu od 1. oktobra 2006. godine pripada mjesečna plaća u visini od 1.250,00 eura neto, kao i odluku od 15. decembra 2006. godine kojom je sebi i ostalim zaposlenicima tužitelja I. S., D. V. i H. Z. na ime „bajramluka-božićnice“ isplatio iznose bliže navedene u odluci.

8. Po mišljenju Općinskog suda sve i kada bi se prihvatio apelantov navod da je tužitelj, odnosno osnivač tužitelja znao da je apelant nakon isteka mandata, odnosno da je poslije 31. augusta 2006. godine i dalje obavljao poslove i radne zadatke direktora kod tužitelja opet je apelant nezakonito postupao kada je donio navedene dvije odluke, a također i u periodu dok mu je trajao mandat po odlukama od 1. aprila 2005. godine i 12. maja 2006. godine kada je donio Pravilnik o radu (sve i da je tačno da je donesen 3. maja 2005. godine). Istaknuto je da apelant ničim nije dokazao da je imao saglasnost Area Menagera „Trimo“ d.d. za donošenje takvih odluka i Pravilnika o radu, a na apelantu je bio teret dokazivanja ovih činjenica shodno odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a što on nije uspio dokazati, pa je o ovim činjenicama prvostepeni sud odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a.

9. Navedeni zaključak, po mišljenju prvostepenog suda, proizlazi iz odredbe člana 15. stav 1. Odluke o osnivanju društva za inženjering, proizvodnju i prodaju „Trimo BH“ d.o.o. Zavidovići iz koje je vidljivo da se u navedenom društvu ne obrazuju posebni organi (skupština, nadzorni odbor) nego da sva ovlaštenja Skupštine vrši osnivač društva, te su nabrojane sve nadležnosti za koje je nadležan osnivač pa je tako, između ostalog, navedeno da: „Osnivač odlučuje o raspodjeli dobiti, pokriću gubitaka …, kao i o drugim bitnim pitanjima vezanim za poslovanje društva u skladu sa zakonom i statutom društva.“

10. Po mišljenju Općinskog suda donošenje Pravilnika o radu uopće nije bilo potrebno jer je članom 107. stav 1. Zakona o radu propisano da se obaveza donošenja Pravilnika o radu odnosi samo na poslodavce koji zapošljavaju više od 15 zaposlenika (a među strankama je nesporno da je tužitelj imao daleko manji broj zaposlenika). Iz navedenog člana 107. Zakona o radu proizlazi da se Pravilnikom o radu uređuju pitanja plaća, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca.

11. Istaknuto je da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je prilikom donošenja odluka o njegovom imenovanju za direktora dogovoreno (ugovoreno) da će on i dalje raditi poslove i radne zadatke inženjera prodaje pored poslova direktora, i to oba radna mjesta s punim radnim vremenom, te da će za rad za oba radna mjesta primati plaću od 800,00 eura neto predviđenu za radno mjesto inženjera prodaje, te honorar predviđen za radno mjesto direktora predviđen u bruto iznosu od 1.352,00 eura, odnosno 800,00 eura neto. Istaknuto je da iz Odluka tužitelja od 1. aprila 2005. godine i 12. maja 2006. godine takav zaključak ne proizlazi. Također je navedeno da Zakon o radnim odnosima nijednom svojom odredbom ne dopušta zaključenje više ugovora o radu s punim radnim vremenom, već je odredbom člana 30. stav 2. navedenog zakona samo dopuštena mogućnost zaključivanja više ugovora o radu s nepunim radnim vremenom kako bi zaposlenik na taj način ostvario puno radno vrijeme.

12. Po mišljenju Općinskog suda sve iznose koje je apelant sam sebi isplatio po osnovu plaće za utuženi period iznad iznosa od 800,00 eura neto mjesečno isplatio je bez osnova, odnosno nezakonito. S tim u vezi Općinski sud se pozvao na odredbu člana 81. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano da zaposlenik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu dužan je štetu nadoknaditi.

13. Općinski sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor u odnosu na njegove navode da tužitelj ne može potraživati naknadu štete jer nije dokazao, niti je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je Pravilnik o radu koji je donio apelant nezakonit, te da tužitelj nakon tog Pravilnika nije donio novi Pravilnik o radu. S tim u vezi Općinski sud je ukazao da je u dosadašnjoj sudskoj praksi nepodijeljen stav da su sudovi ovlašteni da ne primjenjuju podzakonske akte (razne pravilnike i sl.) ukoliko su oni u suprotnosti sa zakonom, odnosno ukoliko nisu doneseni u skladu sa zakonskom procedurom ili sadrže odredbe suprotne zakonu. Takav stav je izražen u Presudi Vrhovnog suda broj Pž-44/96 od 20. maja 1997. godine koja je objavljena u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1/97. O zakonitosti, odnosno nezakonitosti spornog Pravilnika o radu sud je odlučivao kao o prethodnom pravnom pitanju shodno članu 12. stav 1. ZPP-a.

14. Ukazano je da je apelant navedeni Pravilnik o radu donio bez saglasnosti tužitelja, te da je njegovo donošenje apelantu poslužilo kako bi za sebe povoljnije uredio pitanje plaća, odnosno za svoje radno mjesto direktora u odnosu na odluke tužitelja od 1. aprila 2005. godine i od 12. maja 2006. godine koje su ovo pitanje regulirale na bitno drugačiji način. Stoga je prvostepeni sud utvrdio da je Pravilnik donesen suprotno zakonu, te da za donošenje tog podzakonskog akta i nisu postojali zakonski uvjeti iz odredbe člana 107. Zakona o radu jer među strankama i nije bila sporna činjenica da tužitelj nikada nije imao više od 15 zaposlenika, već znatno manji broj. Istaknuto je da je pravno irelevantna činjenica što je apelant pravomoćnom presudom Općinskog suda od 24. aprila 2008. godine oslobođen krivične odgovornosti zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH u kom postupku su mu se stavljale na teret upravo sporne isplate plaća za radno mjesto direktora, te isplata „božićnica-bajramluka“. Prvostepeni sud je naveo da je općepoznato da je građanska odgovornost mnogo šira od krivične odgovornosti, a u konkretnom slučaju to je posebno došlo do izražaja. Navedeno je da je upravo ono što je bio osnov za oslobađajuću presudu u krivičnom postupku (okolnost da apelant u momentu donošenja spornih odluka nije imao status službene, odnosno odgovorne osobe) upravo osnov za njegovu građansku odgovornost.

15. Dalje je Općinski sud naveo da nije osnovan apelantov prigovor da mu tužitelj otkaz ugovora o radu nije mogao dati za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti. S tim u vezi prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 64. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano da zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. Stoga iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad ne može otkazati samo u dva slučaja: ukoliko je privremena nesposobnost za rad prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnim oboljenjem što kod apelanta nije slučaj. Apelant nije nikada doživio nikakvu povredu na radu kod tužitelja (što je nesporno među strankama), te po tom osnovu i nije bio privremeno spriječen za rad ni u jednom periodu, pa ni u periodu od 7. decembra 2006. godine do 23. februara 2007. godine.

16. Apelant je u tom periodu bio spriječen za rad zbog bolesti srca kako to proizlazi iz izvještaja o ocjeni apelantove radne sposobnosti, a što je potvrdio i svjedok-doktor A. H. koji mu je otvorio bolovanje i potpisao navedenu medicinsku dokumentaciju, a što je potvrđeno iskazom apelanta u svojstvu stranke. Po mišljenju suda pravno je irelevantna činjenica što apelant svoju bolest srca doživljava kao profesionalnu bolest i što je tako tretira u činjeničnim navodima svoje tužbe. S tim u vezi istaknuto je da bi se neka bolest mogla tretirati profesionalnom bolešću to mora utvrditi nadležna ljekarska komisija i ljekar specijalista medicine rada, kako je to izričito iskazao svjedok - doktor A. H., čijem iskazu je sud u potpunosti povjerovao kao istinitom i tačnom jer se radi o svjedoku koji je po profesiji ljekar, a raspolaže znanjem iz medicinske oblasti. Osim toga, navedeni svjedok je izričito izjavio da u medicinskoj dokumentaciji koja je njemu bila dostupna nije utvrdio da je bilo gdje konstatirano da se kod apelanta radi o profesionalnoj bolesti srca, a da on kao ljekar nije nadležan da to utvrđuje, već je on u svim doznakama naveo da se radi o bolesti srca kao uzroku privremene spriječenosti za rad tuženog. Ljekar je naglasio da bolesti srca mogu biti profesionalne zavisno od uzroka koji je doveo do tog oboljenja ako to utvrdi nadležna komisija i nadležni ljekar medicine rada. Kako apelant nijednim pravno relevantnim dokazom nije dokazao da je njegova bolest srca od strane nadležne komisije i nadležnog specijaliste medicine rada utvrđena kao profesionalna bolest, a na njemu je bio teret dokazivanja ovih činjenica u smislu člana 123. stav

1. ZPP-a, prvostepeni sud je o postojanju ove činjenice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP-a.

17. Također, po mišljenju prvostepenog suda, nije osnovan apelantov prigovor da je otkaz nezakonit iz razloga što mu ga je dao drugi poslodavac, kako navodi apelant, odnosno poslodavac „Trimo BH“ Sarajevo, a ne poslodavac s kojim je zaključio ugovor o radu, tj. „Trimo BH“ Zavidovići. Po mišljenju suda nije tačno da se radi o drugom poslodavcu, već se radi o istom poslodavcu samo što je promijenio svoje sjedište, a što proizlazi iz Odluke o osnivanju od 5. decembra 2006. godine koju je donio osnivač tužitelja, te iz punomoći od 5. decembra 2006. godine koju je izdao osnivač tužitelja kao vlastodavac na ime advokata M. K. iz Sarajeva. Osim toga, među strankama nije bila sporna činjenica da je tužitelj s promijenjenim sjedištem, odnosno sa sjedištem u Sarajevu upisan u sudski registar kod Općinskog suda u Sarajevu kao pravna osoba.

18. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da nijedan od prigovora koje je isticao apelant u svojoj protutužbi u vezi s navodnom nezakonitošću spornog otkaza nije osnovan, zbog čega je sud i utvrdio da je otkaz ugovora o radu zakonit jer su za to bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 88. stav

1. Zakona o radu, te odredbe člana 90. navedenog zakona.

19. U odnosu na dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade regresa za 2008. i 2009. godinu sud je utvrdio da je ovaj dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva u cijelosti osnovan. Ukazano je da na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da tužitelj apelantu za utuženu 2008. i 2009. godinu nije isplatio naknadu regresa (koju činjenicu nije sporio ni sam tužitelj), te da je tužitelj poslovnu 2007. i 2008. godinu poslovao s dobiti, te da shodno odredbi člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05) apelantu pripada pravo na naknadu regresa za utužene periode.

20. Protiv prvostepene presude apelant i tužitelj su podnijeli žalbe. Kantonalni sud je Presudom broj 42 0 P 000413 10 Gž od 1. juna 2011. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužitelj obavezan da apelantu isplati na ime naknade regresa za 2008. i 2009. godinu ukupan iznos od 1.499,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 16. jula 2010. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 278,00 KM tako što je apelant u tom dijelu protivtužbenog zahtjeva odbijen.

21. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je tužitelj dokazao težu povredu radne dužnosti koju je učinio apelant, a koja se ogleda u nezakonitom postupanju apelanta koji je mimo svojih ovlaštenja na štetu tužitelja donio odluke o isplati plaća i naknada i Pravilnik o radu suprotno odredbi člana 107. stav 1. Zakona o radu i bez potrebne saglasnosti osnivača.

22. Po mišljenju drugostepenog suda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi rješenje tužitelja od 29. januara 2007. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu za radno mjesto prodajnog inženjera na neodređeno vrijeme.

23. U odnosu na uvažavanje žalbe tužitelja i preinačenje prvostepene presude u dijelu u kojem je prvostepeni sud obavezao tužitelja da apelantu za precizirani period isplati regres, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj apelantu otkazao ugovor o radu počev od 1. januara 2005. godine. Iz navedenog, po mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da apelant nakon navedenog datuma nije mogao ostvariti pravo na godišnji odmor, a samim tim ni pravo na regres koji je u vezi s korištenjem godišnjeg odmora, posebno ako se ima u vidu da je prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je odluka tužitelja o otkazu ugovora o radu tuženom nezakonita.

24. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 42 0 P 000413 11 Rev od 14. marta 2013. godine odbio kao neosnovanu.

25. U obrazloženju revizione presude se navodi da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 88. stav 1. i člana 96. stav 2. Zakona o radu kada su odbili apelanta s protivtužbenim zahtjevom.

26. Istaknuto je da utvrđeno ponašanje apelanta da samovoljno, bez odobrenja i znanja osnivača tužitelja donese Pravilnik o radu, odluke o povećanju plaća i drugih odluka, te izvrši uplatu doprinosa i isplatu naknada u vrijeme kada nije vršio dužnost direktora, i po ocjeni Vrhovnog suda, opravdava zaključak nižestepenih sudova da su ispunjene sve pravne pretpostavke za primjenu odredbe člana 88. stav 1. Zakona o radu. Ovo iz razloga što takvo ponašanje apelanta kao zaposlenika za posljedicu ima gubitak povjerenja druge ugovorne strane-poslodavca i predstavlja naročito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Ukazano je da je pred prvostepenim sudom poslodavac-tužitelj dokazao postojanje razloga za otkaz u smislu odredbi člana 91. Zakona o radu kako su zaključili nižestepeni sudovi.

27. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda nije osnovan protivtužbeni zahtjev za povrat na posao i za isplatu novčanih naknada budući da nije usvojen prethodni zahtjev za utvrđenje da je otkaz nezakonit (član 96. stav 2. Zakona o radu).

28. Istaknuto je da apelant neosnovano u reviziji ponavlja da mu pripada i plaća inženjera i plaća direktora budući da je istovremeno obavljao oba posla. Prije imenovanja za direktora apelant je obavljao poslove po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme koje poslove, i po ocjeni suda, nije mogao obavljati u vrijeme kada je bio direktor. O tom apelantovom prigovoru prvostepeni sud je dao jasne i argumentirane razloge koje je kao valjane prihvatio Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je evidentna činjenica da je apelant kao direktor društva u sudskom registru Općinskog suda u Zenici bio upisan kao direktor u periodu od 6. jula 2005. godine pa do 25. decembra 2006. godine, a što se vidi iz obrazloženja krivične presude Općinskog suda u Zavidovićima. Stoga smatra da je sve odluke donio u skladu sa zakonom, kao ovlašteni direktor, te smatra da su njegov protivtužbeni zahtjev redovni sudovi pogrešno odbili i obavezali apelanta na naknadu štete tužitelju. U dopuni apelacije apelant ukazuje da mu je poslodavac dao otkaz ugovora o radu dok se nalazio na bolovanju. Navodi da umjesto da dobije nagradu za uspješno obavljanje poslova apelant je dobio otkaz koji je njemu i njegovoj porodici nanio nesagledive posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

31. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 64. stav 1.

Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

Član 81. stav 1.

Zaposlenik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

Član 88.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.

Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

Član 96.

Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:

naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

naknadu štete za pretrpljenu štetu;

otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.

Član 107. stav 1.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

32. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja, postupka relevantne odredbe glase: Član 12. stav 1.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 0 P 000413 11 Rev od 14. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete po tužbi tužitelja i postupak poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu i isplate naknada iz radnog odnosa po protivtužbi apelanta, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa stoga u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Dakle, Ustavni sud će se izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je apelant, donoseći odluke o isplati plaća i drugih naknada kao i Pravilnika o radu nakon što mu je kod tužitelja prestao mandat direktora (31. augusta 2006. godine), prouzrokovao štetu tužitelju zbog čega su se stekli uvjeti za primjenu odredbe člana 81. Zakona o radu. S tim u vezi redovni sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega smatraju da je Pravilnik o radu koji je apelant donio bez saglasnosti osnivača suprotan odredbi člana 107. stav 1. Zakona o radu. Pri tome su redovni sudovi o zakonitosti Pravilnika o radu odlučivali kao o prethodnom pravnom pitanju u smislu člana 12. stav 1. ZPP-a, te obrazložili zbog čega smatraju da navedeni Pravilnik kao podzakonski akt sud nije u obavezi primijeniti. Također, redovni sudovi su u osporenim presudama dali jasno obrazloženje zbog čega smatraju da je rješenje tužitelja od 29. januara 2007. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu zakonito, te da su prilikom donošenja navedenog rješenja bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 88. stav 1. i 90. Zakona o radu. Ukazano je da je apelantu prije otkaza ugovora o radu od strane tužitelja bilo omogućeno da iznese svoju odbranu u pogledu povreda koje je tužitelj naveo u rješenju o otkazu budući da je apelanta, prema utvrđenju redovnih sudova, pozvao punomoćnik tužitelja da da odbranu, te je osim toga u prigovoru koji je podnio protiv rješenja o otkazu ugovora o radu obrazložio zašto smatra da je legalno donio Pravilnik o radu i sporne odluke. Također, redovni sudovi su obrazložili zbog čega nisu prihvatili ni apelantov prigovor da mu je otkaz dao drugi poslodavac, a ne onaj s kojim je zaključio ugovor o radu budući da su redovni sudovi utvrdili da se ne radi o dva različita poslodavca, već o istom poslodavcu koji je promijenio sjedište. U navedenim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava.

43. Dalje, redovni sudovi su dali jasne razloge zbog čega su smatrali da je neosnovan apelantov navod da mu tužitelj nije mogao dati otkaz ugovora na radu dok se on nalazio na bolovanju. U pogledu navedenog redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 64. stav 1. Zakona o radu, te u kontekstu navedene odredbe sud je naveo da apelant nikada nije doživio nikakvu povredu na radu kod tužitelja, te da po tom osnovu i nije bio spriječen za rad ni u jednom periodu, pa ni u periodu od 7. decembra 2006. do 23. februara 2007. godine kada se nalazio na bolovanju. Naime, u navedenom periodu apelant je bio privremeno spriječen za rad zbog bolesti srca, kako je to potvrdio ljekar koji je u postupku saslušan kao svjedok. U tom kontekstu redovni sudovi su obrazložili da bi se bolest srca smatrala profesionalnom to mora utvrditi nadležna komisija i nadležni ljekar specijalista medicine rada, a što apelant u postupku nije ponudio kao dokaz, odnosno nije dokazao da se u njegovom slučaju radilo o profesionalnoj bolesti ili povredi na radu. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost.

44. Ustavni sud zapaža da je, rješavajući po žalbi tužitelja, Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na apelantovo pravo na regres i odbio njegov protivtužbeni zahtjev u tom dijelu navodeći da je tužitelj apelantu otkazao ugovor o radu počev od 1. januara 2005. godine, pri čemu je utvrđeno da odluka tužitelja o otkazu apelantu ugovora o radu od 29. januara 2007. godine nije nezakonita. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da apelant nakon 1. januara 2005. godine nije mogao ostvariti pravo na godišnji odmor, a samim tim ni pravo na regres koji je u vezi s korištenjem godišnjeg odmora. I u navedenom obrazloženju, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

45. Stoga uzimajući u obzir sve navedeno u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP-a, posebno pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP-a. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman