Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3501/14 (“Ex-Bošković” d.o.o. Stolac)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3501/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3501/14, rješavajući apelaciju „Ex-Bošković” d.o.o. Stolac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ex- Bošković” d.o.o. Stolac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009086 13 U od 13. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

“Ex-Bošković” d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009086 13 U od 13. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, izjavljena protiv rješenja Federalnog ministarstva prometa i komunikacija Mostar od 28. juna 2013. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za rad stanici za tehnički pregled vozila. U toku postupka, utvrđeno je da nekropola stećaka na lokalitetu Radimlje u Općini Stolac, prema rješenju Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Mostaru (u daljnjem tekstu: Zavod za zaštitu spomenika) od 22. decembra 1967. godine ima svojstvo spomenika kulture. Također, konstatovano je da je u rješenju navedeno da pod ograničenja, koja su propisana Zakonom o zaštiti spomenika kulture, spada i neposredna blizina spomenika, kao i da se ne dozvoljava bilo kakva radnja bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika. Nadalje, utvrđeno je da je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika 14. juna 2000. godine na osnovu privremene liste nacionalnih spomenika, proglasila nekropolu stećaka nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, te je sukladno članku 5. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odlukom od 6. novembra 2002. godine navedena komisija donijela odluku da se historijsko područje nekropola stećaka Radimlja kod Stoca proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine sa utvrđenim mjerama u cilju zaštite ovog nacionalnog spomenika, koje se odnose na zabranu građenja, zabranu izvođenja bilo kakvih građevinskih i infrastrukturnih radova. U vezi s tim, utvrđeno je da su u navedenoj odluci nabrojane katastarske čestice na kojem se nalazi područje nekropole, među kojima je i zemljište, odnosno predmetna parcela na kojoj je apelant izgradio sporni poslovni objekat za koji je tražio odobrenje za rad stanice za tehnički pregled vozila. Isto tako, utvrđeno je da je nadležni organ Općine Stolac 6. marta 2000. godine apelantu izdao građevnu dozvolu za gradnju spornog objekta (stanica za pregled vozila), a upotrebnu dozvolu 10. maja 2002. godine, te da u to vrijeme nije bila na snazi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika kojom je nekropola stećaka proglašena nacionalnim spomenikom. Obzirom na to, da je apelant 17. januara 2012. godine podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za rad stanici za tehnički pregled vozila u sklopu poslovnog objekta izgrađenog na predmetnoj parceli, te da je u to vrijeme na snazi bila navedena odluka, osnovom navedenog je zaključeno da ne postoje zakonski uvjeti da se apelantu izda odobrenje za rad stanice za tehnički pregled vozila. Konačno, konstatovano je da prema relevantnim odredbama Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, isti uživaju najviši režim zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine i svi subjekti se moraju suzdržati od bilo kakvih radnji koje bi mogle ugroziti nacionalni spomenik. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, itd., ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3501/14 (“Ex-Bošković” d.o.o. Stolac) | Sudska praksa | Aktio