Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-52/14 (H. P. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-52/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-52/14, rješavajući apelacije Hajrudina Pašalića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajrudin Pašalić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MAL 086599 13 GŽ od 18. oktobra 2013. godine;

Mitar Malić i Milena Malić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 009470 13 Rev od 28. maja 2015.

godine;

Mihajlo Martinjuk, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072662 13 Rev od 16. juna 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-52/14 Hajrudin Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Dalibor Tikvina advokat iz Zenice, podnio je 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 MAL 086599 13 GŽ od 18. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Tuzlanski kanton – Ministarstvo finansija obaveže da mu na ime neosnovanog bogaćenja (zbog nezakonitog oduzimanja novčanih sredstava od strane Centra službi bezbjednosti) isplati iznos od 1.558,50 KM. Sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti apelantovog potraživanja, budući da su sporna novčana sredstva apelantu oduzeta 1993. godine, a apelant je tužbu sudu podnio 25. februara 2005. godine, tako da je do podnošenja tužbe već istekao opšti zastarni rok od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu se navedeni rok računao od dana ukidanja ratnog stanja 22. decembra 1995. godine.

2. AP-3865/15 Mitar Malić i Milena Malić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Prnjavora, koje zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 6. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 009470 13 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog Lj.V. da im isplati iznos od 4.576,48 KM, a tuženu R.P. iznos od 59.121,27 KM, a na ime neosnovanog bogaćenja, jer su prema navodima apelanata sa njihovog računa stare devizne štednje pomenuti iznosi isplaćeni tuženima bez ikakvog pravnog osnova. U postupku je utvrđeno da su apelanti 2004. godine, u svojstvu zajmodavaca, sa V.S., kao zajmoprimcem, zaključili ugovor o zajmu novčanih sredstava-stare devizne štednje, pri čemu je apelant Mitar Malić potpisao bjanko nalog za prenos stare devizne štednje i istu predao V.S., a V.S se obavezao da će apelantima vratiti zajam u ukupnom iznosu od 480.600,00 Eura ili 90% od primljenih novčanih sredstva-stare devizne štednje. Također je utvrđeno da je V.S., po prethodnom dogovoru o prodaji stare devizne štednje sa apelantima, po nalogu apelanta Mitra Malića, izvršio prenos sredstava devizne štednje u utuženim iznosima na račune tuženih, kojima je V.S. ranije dugovao te iznose. S obzirom navedeno, sud je zaključio da u predmetnom slučaju nije došlo do neosnovanog bogaćenja tuženih, odnosno da su sredstva apelanata prešla na tužene bez pravnog osnova, budući da su apelanti, prodajom svoje devizne štednje i ovlastivši V.S. da raspolaže njihovom deviznom štednjom potpisivanjem bjanko naloga, bili saglasni da V.S. slobodno raspolaže njihovom štednjom, uključujući i prijenos na treća lica.

3. AP-4050/15 Mihajlo Martinjuk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac advokat iz Banja Luke, podnio je 25. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072662 13 Rev od 16. juna 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Građevinsko preduzeće „Krajina“ a.d. Banja Luka vrati iznos od 58.536,99 KM koje je stekao bez pravnog osnova. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-126/05 od 22. januara 2007. godine tužitelj (tada tuženi) obavezan da apelantu na ime izgubljene zarade zbog prestanka radnog odnosa isplati navedeni iznos, što je tužitelj učinio, ali da je, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07- 000964 od 11. januara 2008. godine, preinačena drugostepena presuda Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 227 od 16. maja 2007. godine, tako što je žalba tuženog (sada tužitelja) uvažena, prvostepena presuda ukinuta i apelantova tužba odbačena. Također je utvrđeno da je odlukom Ustavnog suda broj AP 495/08 odbačena apelantova apelacija izjavljena protiv navedene odluke Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju otpao pravni osnov za isplatu spornog novčanog iznosa, tako da su se, u smislu odredaba člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. ZOO, stekli uslovi da tužitelj traži povrat ovog iznosa od apelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 52/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-52/14 (H. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio