Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/14 (C. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4886/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4886/14, rješavajući apelaciju Cvijetina Pavlovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Cvijetin Pavlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 003509 14 KŽ 4 od 4. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijetin Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petar Bibić advokat iz Bijeljine, podnio je 14. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 003509 14 KŽ 4 od 4. septembra 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 godine u koju kaznu mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je, također, oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i paušala, te mu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja noža kao predmeta sa kojim je izvršeno predmetno krivično djelo a oštećena je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa eventualnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan da je nož opšte opasno sredstvo koje može drugog lišiti života na šta je pristao.

3. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da apelant u žalbi tvrdi da se u njegovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 150. KZ RS, ističući da je oštećeni fizički i verbalno napao apelanta, da je to ponašanje oštećenog dovelo apelanta u stanje jake razdraženosti, u kom je lišio života oštećenog. Vrhovni sud zaključuje da navedeni apelantov prigovor nije osnovan, jer da bi se moglo raditi o krivičnom djelu ubistva na mah, potrebno je da apelant bude doveden bez svoje krivice u jaku razdraženost napadom, teškim zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenog, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, iz neuropsihijatrijskog vještačenja ustanove- Psihijatrijske klinike Sokolac (koja je izvršila treće vještačenje nakon što vještak odbrane i vještak kojeg je angažovao sud nisu uspjeli uskladiti svoje nalaze), proizlazi da se apelant u vrijeme izvršenja djela nalazio u stanju alkoholne opijenosti, koja je bila na granici lakog i srednjeg pijanstva i povišene afektivne napetosti sa sadržajem afekta gnjeva (bijesa), što predstavlja fiziološki a ne patološki bijes, te da su njegove sposobnosti da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bile smanjene, ali ne i bitno. Dakle, radi se o afektu gnjeva, u koje stanje apelant nije bio doveden ponašanjem oštećenog, već je taj afekt uslovljen, prije svega, strukturom apelantove ličnosti, obzirom da je, prema neuropsihijatrijskom vještačenju navedene ustanove, apelant osoba sa disocijalnim poremećajem ličnosti, koji karakteriše napetost, razdražljivost, implusivnost, nizak prag tolerancije na frustracije i snižen prag tolerancije za ispoljavanje agresivnosti, hostilnost, nisko samopoštovanje i socijalna nefunkcionalnost, a jednim djelom i stanje jednostavne alkoholne opijenosti apelanta. Prema tome, Vrhovni sud dalje navodi, kada se dovede u vezu vještačenje navedene ustanove sa nalazom i mišljenjem vještaka dr V. S. o načinu nastanka ubodne rane oštećenog (u predio zadnjeg desnog dijela grudnog koša), zbog čega je ovaj vještak isključio mogućnost da su apelant i oštećeni bili jedan naspram drugog u fazi hvatanja (kako je tvrdio apelant), te da je vještak bio kategoričan da je u momentu nanošenja povrede apelant bio iza leđa oštećenog, kao i u vezu sa iskazom svjedoka – očevidca događaja, iz kojeg proizlazi da se nije radilo o jednostranom napadu oštećenog na apelanta, već o svađi i guranju, gdje su učestvovala obojica, a da je nakon toga apelant skočio sa mjesta gdje je u međuvremenu sjeo i pesnicom udario oštećenog, koji se srušio na zemlju, vrhovni sud zaključuje da onda nema sumnje u pravilnu ocjenu dokaza i na njima izveden zaključak prvostepene presude, da apelant nije bio doveden bez svoje krivice u stanje jake razdraženosti napadom i teškim vrijeđanjem od strane oštećenog, pa time i da apelant nije počino krivično djelo ubistva na mah iz člana 150. KZ RS.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/14 (C. P.) | Sudska praksa | Aktio