Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4212/15 (B. Đ.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zakup
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4212/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4212/15, rješavajući apelaciju Boška Đaića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Boška Đaića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 169327 14 Gž od 9. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boško Đaić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragana Jeftić Šuka, advokatkinja iz Banje Luke, podnio je 10. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pod brojem 71 0 P 169327 14 Gž.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine i 15. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 12. novembra 2015. godine i 21. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 24. maja 2013. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Željka Đekića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora i radi isplate dospjele, a neisplaćene zakupnine.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 169327 13 P od 31. oktobra 2013. godine.
7. Tuženi je podnio žalbu protiv navedene presude Osnovnog suda, pa je predmet 6. februara 2014. godine dostavljen Okružnom sudu na postupanje i zaveden pod poslovnim brojem 71 0 P 169327 14 Gž.
8. Apelant je podnescima od 3. juna i 2. jula 2014. godine i 1. aprila i 3. jula 2015. godine urgirao kod Okružnog suda, tražeći da taj sud donese odluku u njegovom predmetu.
9. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 169327 14 Gž od 9. novembra 2015. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što još uvijek nije donesena odluka po žalbi tuženog protiv prvostepene presude. Apelant je istakao da je nekoliko puta slao urgencije Okružnom sudu da konkretni predmet uzme u rad, navodeći da je žalba tuženog zaprimljena kod tog suda prije 17 mjeseci i da o njoj nije donesena drugostepena odluka. Osim toga, apelant je istakao da su propusti Okružnog suda da u vremenu od 17 mjeseci preduzme bilo kakvu radnju s ciljem da se procesuira žalba tuženog rezultovali povredom njegovog prava na pristup sudu, te nemogućnošću da se pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom odluči o njegovom građanskom pravu. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži Okružnom sudu da hitno i bez daljeg odlaganja okonča postupak broj 71 0 P 169327 14 Gž.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju od 12. novembra 2015. godine naveo da mu je prvostepeni spis dostavljen 6. februara 2014. godine radi odlučivanja o uloženoj žalbi i zaveden je pod poslovnim brojem 71 0 P 169327 14 Gž. Nadalje, Okružni sud je naveo da se „neosnovanim [...] ukazuju navodi apelanta da odluka po žalbi nije donijeta u razumnom roku, jer je predmet uzet u rad i iznijet na sjednicu vijeća prema redosljedu rješavanja predmeta ove vrste, a u okviru plana rješavanja starih predmeta, koji se sačinjava kvartalno, u skladu sa uputstvom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, a ne prema vramenu kada je spis zaprimljen kod ovog suda, s tim što navedeni predmet nije bio obuhvaćen navedenim planom“. Pored toga, Okružni sud je naveo da su „neosnovani [...] i paušalni navodi apelanta da mu je zbog 'pasivnog držanja drugostepenog suda' uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, jer ovaj sud nije preduzeo nijednu radnju s ciljem da riješi predmet, kojim ponašanjem mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Konačno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju od 21. januara 2016. godine dostavio i Presudu broj 71 0 P 169327 14 Gž od 9. novembra 2015. godine.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. Prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog dužine trajanja žalbenog postupka, budući da u vrijeme podnošenja apelacije Okružni sud nije odlučio o žalbi tuženog koju je Okružni sud zaprimio 6. februara 2014. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku došlo do povrede njegovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
22. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom koja je u Osnovnom sudu zaprimljena 24. maja 2013. godine pokrenuo predmetni parnični postupak i da je taj postupak, prema stanju spisa, okončan donošenjem presude od 9. novembra 2015. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava dužinu postupka pred prvostepenim sudom, već isključivo ukazuje na dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom po žalbi tuženog, koju je Okružni sud zaprimio 6. februara 2014. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, s aspekta donošenja odluke u razumnom roku, ispitati period od zaprimanja žalbe do dana donošenja presude od 9. novembra 2015. godine, dakle, postupak koji je trajao godinu i devet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi raskida Ugovora o zakupu poslovnog prostora i radi isplate zakupnine, v.s. 24.000,00 KM, te da se, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o složenom predmetu. Osim toga, budući da je apelant tražio poništenje ugovora o zakupu poslovnog prostora i isplatu značajnijeg novčanog iznosa na ime zakupnine, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak značajan za apelanta.
24. Razmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud konstatuje da apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka. Štaviše, apelant je podnescima od 3. juna i 2. jula 2014. godine i 1. aprila i 3. jula 2015. godine urgirao kod Okružnog suda, tražeći da taj sud donese odluku u njegovom predmetu. Dakle, apelant je preduzeo sve radnje koje su mu bile na raspolaganju kako bi ubrzao predmetni postupak.
25. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, primjećuje da je tuženi podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda od 31. oktobra 2013. godine, koju je Okružni sud zaprimio 6. februara 2014. godine. Nakon toga, Okružni sud je okončao postupak donošenjem presude od 9. novembra 2015. godine, dakle tek kada je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se „neosnovanim [...] ukazuju navodi apelanta da odluka po žalbi nije donijeta u razumnom roku, jer je predmet uzet u rad i iznijet na sjednicu vijeća prema redosljedu rješavanja predmeta ove vrste, u okviru plana rješavanja starih predmeta, koji se sačinjava kvartalno, u skladu sa uputstvom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, a ne prema vremenu kada je spis zaprimljen kod tog suda, s tim što navedeni predmet nije bio obuhvaćen navedenim planom“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan na primjer recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organizovanju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu je rezultovalo nepostupanjem povodom žalbe tuženog u periodu od godinu i devet mjeseci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Sve navedeno i naročito činjenica da je Okružni sud tek nakon godinu i devet mjeseci odlučio o žalbi tuženog, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da trajanje predmetnog postupka, odnosno predmetnog žalbenog postupka pred Okružnim sudom u periodu od godinu i devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
27. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava na pristup sudu i zabrani diskriminacije budući da se ti navodi zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ u situaciji kada i pored mjera koje javna vlast preduzima s ciljem da otkloni zaostatke u radu, sprovođenje tih mjera ima za rezultat da svaki novi predmet postaje stari i biva rješavan tek kada se unese u Plan rješavanja starih predmeta, što je u konkretnom slučaju rezultovalo nepostupanjem Okružnog suda u konkretnom predmetu, odnosno nedonošenjem odluke o žalbi u periodu od godinu i devet mjeseci, a razlozi za ovako dugo odlučivanje o žalbi, koje je taj sud iznio u odgovoru na apelaciju, ne mogu da zadovolje standarde prava na pravično suđenje.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman