Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4738/15 (Ž. V.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4738/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4738/15, rješavajući apelaciju Živka Vukičevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živko Vukičević, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 V 027734 12 Rev od 20. avgusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Živko Vukičević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, kojeg zastupa Slobodan S. Bilić advokat iz Dervente, podnio je 21. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 V 027734 12 Rev od 20. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada u određenom novčanom iznosu za nekretnine koje su izuzete rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Derventa od 21. maja 2009. godine, te je Republika Srpska obavezana da apelantu isplatu navedenu naknadu, kao i da mu naknadi troškove postupka. U toku postupka, utvrđeno je da su od apelanta, u svrhu izgradnje autoputa Banja Luka – Doboj, eksproprisane nepokretnosti pobliže opisane u rješenju konačne odluke. U vezi s tim, vještak poljoprivredne struke je utvrdio vrijednost eksproprisanih nepokretnosti, kao i da je eksproprijacijom ugrožena materijalna egzistencija apelanta i osnovni izvor prihoda, pa je naknada uvećana za 10%. Također, zaključeno je da je odredbom člana 2. Zakona o eksproprijaciji propisano da je eksproprijacija oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnosti, uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti, pa je procijenjena vrijednost predmetnog zemljišta, uzevši u obzir lokaciju, namjenu zemljišta, pogodnost za poljoprivredne proizvode, te da je zemljište ujednačenog kvaliteta visoke klase, adekvatna pravičnoj naknadi za eksproprisane nepokretnosti. Isto tako, zaključeno je da prema odredbi člana
55. Zakona o eksproprijaciji proizilazi da ranijim vlasnicima pripada povećana naknada u slučajevima kada je zbog eksproprijacije ugrožena njihova materijalna egzistencija i kada se zbog eksproprijacije moraju seliti, pa bi se širim tumačenjem navedene norme narušio princip pravične naknade za eksproprisanu nekretninu. Međutim, konstatovano je da je apelantu, nakon izvršene eksproprijacije, u vlasništvu ostalo 60.239 m2 zemljišta, te nije bilo mjesta povećanju naknade za dodatnih 10% kako je to predlagao vještak poljoprivredne struke. Nadalje, zakjučeno je da je neosnovan prigovor apelanta da mu se dosudi naknada u određenom novčanom iznosu po osnovu umanjenja dobiti u tovu stoke i gubitka dobiti u narednih deset godina, iz razloga što se pravo na izgubljenu dobit ne može ostvarivati u vanparničnom postupku, već u parničnom postupku radi naknade štete. U vezi troškova postupka, utvrđeno je da je članom 161. Zakona o vanparničnom postupku propisano da troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova izazvanih neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika. Obzirom da apelant do zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom nije postavio zahtjev da mu se dosude troškovi na ime odsustvovanja sa farme, dnevnice, troškovi putovanja za 30 dolazaka, niti je na te okolnosti izvodio dokaze, konstatovano je da odluka o prethodno navedenim troškovima nije mogla ni biti donijeta. Najzad, zaključeno je da je vještačenje određeno u skladu sa odredbom člana 148. stav 3. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, iz razloga što stranke nisu postigle sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka, pa je odluku o tome donio sud.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman