Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/14 (S. T.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3699/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3699/14, rješavajući apelaciju Sabahudina Talića i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Talića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Talića i Amele Talić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003487 13 Rev od 20. maja 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Sabahudin Talić i Amela Talić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Lukavca, koje zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnijeli su 8. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 003487 13 Rev od 20. maja 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 003487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine.

U konkretnom slučaju presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 003487 05 P od 27. septembra 2011. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 003487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine, utvrđeno je da je tužiteljica (H.T) vlasnik nedovršene porodične kuće u Lukavcu, pobliže označene u dispozitivu presude, te su dosljedno tome apelanti obavezani da isele iz predmetne kuće i istu oslobode od lica i stvari. Stavom II dispozitiva prvostepene presude odbijen je protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se utvrdi da je sa tužiteljicom na osnovu Sporazuma o zajedničkoj gradnji izgradio prizemlje predmetne kuće i da je po tom osnovu stekao pravo suvlasništva na istoj sa dijelom 1/2, te da je tužiteljica dužna trpiti da se prvoapelant upiše u zemljišnim knjigama kao suposjednik i suvlasnik predmetne kuće, dok su stavom III dispozitiva prvostepene presude obavezani apelanti da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka. Postupajući po reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio presudu broj 32 0 P 003487 13 Rev od 20. maja 2014. godine, kojom je revizija apelanata Sabahudina Talića u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev odbačena (zbog neispunjenja imovinskog cenzusa), dok je revizija apelanata odbijena u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni objekat napravljen na zemljištu čiji je vlasnik i posjednik tužiteljica, te da je tužiteljica zemljište dobila u fizičkoj diobi nakon razvoda braka od umrlog muža. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju (član 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima) kada su usvojili kao osnovan reivindikacioni zahtjev tužiteljice. Naime, tužiteljica je dokazala da je vlasnica kuće čiji povraćaj traži (stekla vlasništvo originarno-građenjem na zemljištu koje je dobila diobom nakon razvoda braka), te da se kuća nalazi u faktičkoj vlasti apelanata (tuženih) i identitet stvari (kuće) kao što je bliže navedeno u izreci prvostepene presude. S druge strane, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili protivtužbeni zahtjev prvoapelanta iz razloga što isti nije dokazao da je na predmetnim nekretninama stekao pravo suvlasništva.

Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta Sabahudina Talića Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelanta Sabahudina Talića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. U konkretnom slučaju revizija prvoapelanata je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 003487 13 Rev od 20. maja 2014. godine. Konačna odluka u ovom predmetu u odnosu na protivtužbeni zahtjev prvoapelanta je presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 003487 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je prvoapelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda, s obzirom da je Vrhovni sud 20. maja 2014. godine donio presudu kojom je odbacio reviziju u dijelu protivtužbenog zahtjeva prvoapelanta, pa se samo po sebi podrazumijeva da je navedenu drugostepenu presudu Kantonalnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. avgusta 2014. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

b) U odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 32 0 P 003487 13 Rev od 20. maja 2014. godine Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/14 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio