Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-188/13 („Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 23, 52
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 23, 369
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-188/13
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 188/13, rješavajući apelaciju „Alije Hodžića-Alhosa“ d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Alije Hodžića-Alhosa“ d.d. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 017687 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Feđad Zahiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 017687 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općine Orašje, koju zastupa Općinsko pravobranilaštva u Orašju (u daljnjem tekstu: tužena), kao i od tužiteljice Slavice Živković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 4. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. decembra 2015. godine, Općinski sud 11. januara 2016. godine, tužena 14. decembra 2015. godine, a tužiteljica 21. decembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je 24. decembra 2009. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava vlasništva, navodeći da su pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 005110 60 I od 22. februara 2008. godine tužiteljici dosuđene sporne nekretnine izvršenika „Sava“ d.d. Tužena je isticala da tužiteljica nije upisana kao gruntovni vlasnik na zemljištu, nego da se radi o državnom vlasništvu na kome tužena ima pravo upravljanja i raspolaganja građevinskim zemljištem na kome se nalazi sporna zgrada. Kako slijedi iz spisa, Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 P 017687 09 P od 5. marta 2010. godine kojom je djelimično usvojio zahtjev tužiteljice, nakon čega je apelant 31. marta 2010. godine podnio zahtjev da kao umješač stupi u parnicu na strani tužene.
6. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 017687 10 P2 od 4. oktobra 2010. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, te utvrđeno da je tužiteljica vlasnik zgrade opisane u stavu I dispozitiva prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i da korisnik zemljišta sa dijelom 1/3 u zk.ul. broj 227 k.o. Orašje, te je tuženoj naloženo da tužiteljici izda valjanu tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva i korištenja na navedenim nekretninama u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Stavom II iste presude je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda da u zemljišnim knjigama na ime tužiteljice uknjiži pravo vlasništva na spornoj zgradi. Stavom III presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem traži utvrđenje da je tužiteljica vlasnik zemljišta pod zgradom iz zemljišnoknjižnih uložaka broj 207 i 227 za k.o. Orašje.
7. Kako navodi Općinski sud, među strankama je nesporno da je tužiteljici rješenjem o dosudi Općinskog suda dosuđena nekretnina označena kao k.č.br. 19/18 dvorište - II poslovna zgrada; dvorište u površini od 60 m 2, upisana u zk.ul.broj 228 za k.o. Orašje. Među strankama je sporno da li isto rješenje o dosudi obuhvaća i ostale zemljišnoknjižne čestice iz zemljišnoknjižnih uložaka br. 207 i 227 k. o. Orašje s obzirom na to da je cijela poslovna zgrada pripadala izvršeniku konfekcije „Sava“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: izvršenik) i cijela bila predmet prodaje. Iz svih navedenih utvrđenja i dokaza zaključak je Općinskog suda da je osnovana tvrdnja tužiteljice da je predmet prodaje u izvršnom postupku bila cijela poslovna zgrada čiji je ona kupac, te da ona obuhvata i dio zgrade iz predmetnih zk.ul.br. 207 i 22T k.o. Orašje, ali i pravo korištenja na zemljištu iz zk.ul.br. 227 k.o. Orašje koje se vodi na tuženoj Općini Orašje.
8. Naime, kako je utvrdio Općinski sud, navod tužene da cijeli objekt, predmet prodaje u izvršnom postupku Općinskog suda broj 25 0 I 005110 06 I, nije mogao biti prodavan je neutemeljen, jer on nije vlasništvo izvršenika, nego Županije Posavske, pa da postupak izvršenja nije pravilno proveden. Navedeno je da je prethodno trebalo utvrditi vlasništvo izvršenika nad tim objektima, a tužena ovaj činjenični navod ne potkrepljuje niti jednim dokaznim sredstvom, a posebno imajući u vidu i izneseno zemljišnoknjižno stanje predmetnih zemljišnoknjižnih uložaka. Osim toga, sam izvršni postupak u svojoj prirodi i svrsi namirenja tražitelja izvršenja ne dopušta prekid postupka radi utvrđenja vlasništva, nego tek propisuje eventualnu mogućnost upućivanja trećeg lica u parnicu radi ostvarivanja njegovih prava, a u skladu sa odredbom člana 52. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06, u daljnjem tekstu: ZIP). Konačno, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u vezi sa ostalima, a budući da je tužiteljica na javnoj dražbi održanoj 20. jula 2007. godine kupila poslovni objekt čiji je stvarni vlasnik bio izvršenik, tužiteljica je preuzela i obavezu usklađivanja navedenog nesređenog zemljišnoknjižnog stanja, što je i činila u ovom postupku, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev, a posebno imajući u vidu da tužena nije niti jednim dokaznim sredstvom u ovom parničnom postupku uspjela dokazati svoje činjenične navode, odnosno osporiti navode tužiteljice u onom dijelu u kojemu je tužbeni zahtjev usvojen.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 017687 10 Gz 2 od 14. septembra 2011. godine žalbe tužene i umješača na strani tužene su uvažene i Presuda Općinskog suda broj 25 0 P 017687 10 P 2 od 4. oktobra 2010. godine preinačena i u cijelosti odbijen kao neutemeljen postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice. Po ocjeni Kantonalnog suda, a na temelju provedenih dokaza i njihove ponovne ocjene na raspravi pred Kantonalnim sudom, u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), žalbe opunomoćenika tužene i opunomoćenika umješača na strani tužene su utemeljene zbog toga što tužiteljica nije valjano dokazala prodaju cjelokupne poslovne zgrade iz predmetnog izvršnog postupka. Kako navodi Kantonalni sud, pravomoćnim rješenjem Općinskog suda od 22. februara 2008. godine tačno su navedene nekretnine koje su prodane, a tužiteljica nije dokazala da je stvarni vlasnik svih nekretnina tadašnjeg izvršenika. Iz provedenih dokaza nesporno proistječe da je predmetna nekretnina izgrađena na više čestica upisanih u različite zk. izvode sa različitim vlasnicima, odnosno korisnicima zemljišta i upisanim teretima. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je preuranjeno izveo zaključak kako je predmet prodaje u izvršnom postupku bila cijela poslovna zgrada čiji je kupac na javnoj dražbi bila tužiteljica. Ovo zbog toga što se iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom i na raspravi pred Kantonalnim sudom ne može sa sigurnošću izvesti zaključak, niti su valjano dokazane sve relevantne činjenice za donošenje zaključka da je nesporno utvrđena prodaja cjelokupne zgrade. Po ocjeni Kantonalnog suda, opunomoćenik tužene valjano se poziva da nije dokazano vlasništvo izvršenika nad cjelokupnim objektom, bez obzira što iz nalaza vještaka proistječe da se radi o jedinstvenom cjelokupnom objektu, a koji nije valjano upisan u katastarskim i gruntovnim evidencijama, odnosno o nesređenim podatacima upisa i same oznake predmetne zgrade. Kantonalni sud nije prihvatio navode opunomoćenika tužiteljice da je tražitelj izvršenika samo formalno u prijedlogu naznačio dio upisanih nekretnina iz razloga neusklađenosti činjeničnog stanja i podataka u operatima. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud nalazi da je osporavanom presudom izvršena pogrešna primjena materijalnih propisa iz člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) i odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odlučio o tužbenom zahtjevu na način kao u izreci osporavane presude, tako da je ona preinačena i odbijen u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 017687 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine revizija tužiteljice je uvažena, drugostepena presuda preinačena tako da je žalba tužene i umješača na strani tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Kako navodi Vrhovni sud, tužiteljica u reviziji ponavlja tvrdnju da je tačno da je predmet rješenja o dosudi k.č. broj 19/18 iz zk.ul.broj 228 k. o. Orašje, ali da je predmet kupovine bila cijela poslovna zgrada koja je locirana na još tri katastarske čestice iz zk.ul.br. 207 i 227, a to proizlazi iz svih okolnosti vođenog izvršnog postupka - uplate cijene objekta po procjeni koju je izvršio vještak, nemogućnosti podjele i kupovine jednog dijela objekta, kao i plaćenog poreza na promet. Po ocjeni Vrhovnog suda, revizijom se osnovano ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odbio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je vlasnik cijelog poslovnog objekta, koji zahvata površinu četiri katastarske čestice od kojih se na jednoj kao vlasnik vodi izvršenik u predmetnom izvršnom postupku, a preostale tri po zemljišnoknjižnom stanju su državno vlasništvo.
12. Također, Vrhovni sud navodi da je neosnovan zaključak drugostepenog suda da tužiteljica nije dokazala kupovinu objekta kao cjeline kada iz zapisnika o prodaji u izvršnom predmetu Općinskog suda od 20. jula 2007. godine nesumnjivo proizlazi da je predmet prodaje objekt kao cjelina, da se on funkcionalno ne može podijeliti, za koji je vještačenjem izvršena procjena u cjelini, da je po toj cijeni objekt prodat i da je tužiteljica uplatila cijenu objekta, kao i porez na promet. To nesumnjivo proizlazi i iz ostalih okolnosti iz izvršnog postupka, posebno konstatacije da će budući kupac, s obzirom na nesređeno katastarsko i zemljišnoknjižno stanje na osnovu ovog rješenja, izvršiti usklađivanje takvog stanja. Zbog toga su, kako zaključuje Vrhovni sud, ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva pravnim poslom na strani tužiteljice, pa kako je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, to je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu i odlučio kao u izreci primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Donošenjem ovakve presude, po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je, u suštini, u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice, te je utvrđujućom presudom u ovoj pravnoj stvari nezakonito proširio predmet izvršenja u već pravosnažno okončanoj pravnoj stvari. Naime, pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 005110 06 I od 22. februara 2008. godine tužiteljici je u ovoj pravnoj stvari dosuđena nekretnina izvršenika označena kao k.č. broj 19/18, upisana u zk. ul. broj 228 k.o. Orašje, koje je postalo pravosnažno, izvršno i kao takvo je već provedeno u odgovarajućim zemljišnim knjigama.
15. Apelant smatra da se u ovoj pravnoj stvari nije moglo raspravljati šta je u izvršnom postupku prodato kao predmet izvršenja, jer se odgovor na ovo pitanje može dobiti samo u izvršnom postupku, analizom i provođenjem relevantnih odluka izvršnog suda. U tom smislu, apelant smatra da parnični sud ni na koji način ne može prespitivati valjanost odluka izvršnog suda, dopunjavati ih, niti utvrđivati šta je bio predmet prodaje u izvršnom postupku i utvrđivati rezultate izvršnog postupka. Na pitanje šta je bio predmet prodaje u izvršnom postupku, dakle, ne može se odgovoriti u parničnom, nego samo u izvršnom postupku, čije odluke su u konkretnom slučaju odavno postale pravosnažne, izvršne i kao takve provedene u odgovarajućim zk. (samo za k.č. broj 19/18 k.o. Orašje). Po apelantovom mišljenju, potpuno je apsurdno i nezakonito izvršni postupak, kao vanparnični, upotpunjavati rezultatima iz parničnog postupka.
16. Pored toga, apelant ističe i da, u skladu sa odredbom člana 54. ZPP, u parničnom postupku nije moguće mijenjati, odnosno dopunjavati pravosnažno rješenje doneseno u izvršnom postupku s obzirom na to da se, u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, takva rješenja do njihove pravosnažnosti mogu mijenjati samo po uloženim pravnim sredstvima. Vrhovni sud je, donoseći spornu presudu, povrijedio odredbu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima prema kojima se pravo vlasništva (te korištenja i raspolaganja) stječe po samom zakonu, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, što u konkretnom slučaju, očigledno, nije slučaj. Također, Vrhovni sud je, donoseći spornu presudu, povrijedio odredbe člana 70. ZIP-a koje određuju da se izvršnje može dozvoliti samo ukoliko tražitelj izvršenja izvršnom sudu predoči izvod iz zk. da je izvršenik vlasnik predmeta izvršenja, kao i odredbe člana 113. ZIP-a koje jasno propisuju zastoj izvršnog postupka sve dok se nekretnine koje su predmet izvršenja ne upišu u zemljišnim knjigama, odnosno vršenje pljenidbenog popisa, ukoliko upis nekretnine nije moguće izvršiti u zemljišnim knjigama. Ni jedno ni drugo nije urađeno u izvršnom predmetu broj 25 0 I 005110 06 koji se vodio pred Općinskim sudom, pa nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud izveo zaključak da je tužiteljica u tom izvršnom postupku kupila cjelokupnu zgradu i zemljište ispod nje, koje su bile navodno vanknjižno vlasništvo izvršenika u tom izvršnom postupku. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su njegova ustavna prava povrijeđena, pa predlaže da se poništi osporena presuda Vrhovnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud navodi da u konkretnom predmetu nije bilo povrede ustavnih prava na koje se poziva apelant, pa sud predlaže da apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud navodi da je u cijelom postupku postupao u skladu sa zakonom i u potpunosti poštujući pravo stranaka na pravično suđenje i svoju odluku donio na način da nije ugrozio njihova prava, pa predlaže da se podnesena apelacija odbije.
19. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak, ali ne i pravo na imovinu s obzirom na to da apelant nije bio vlasnik predmetnog objekta, nego Posavska županija. Kako navodi tužena, apelantovi navodi o nepravilnostima koje je počinio prvostepeni sud su utemeljeni, naročito u izvršnom postupku, ali zbog nepostojanja imovinskog interesa, Općina Orašje nije podnosila apelaciju, te predlaže da se uvaži apelacija i ukine navedena presuda Vrhovnog suda.
20. U odgovoru na apelaciju tužiteljice se navodi da je apelant podnio apelaciju kao neovlašteno lice za podnošenje apelacije. Naime, apelant koji je umješač u predmetnom postupku je lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, pa se može pridružiti toj stranci, dakle, radi zaštite interesa te stranke, dok u konkretnom slučaju apelant/umješač postupa protivno interesu stranke kojoj se pridružio i pokušava da zaštiti svoje interese koje eventualno može zaštititi tek u drugom postupku, a svakako ne u ovome. Isto tako, niti pravila Ustavnog suda ne predviđaju mogućnost de facto podnošenja apelacije od umješača. Tužiteljica dalje navodi kako se u ovoj pravnoj stvari nije moglo raspravljati šta je u izvršnom postupku prodano kao predmet izvršenja, jer se odgovor na ovo pitanje može dati samo iz relevantne odluke izvršnog suda, kao i da se u parničnom postupku ne može mijenjati, odnosno dopunjavati pravomoćno rješenje doneseno u izvršnom postupku. Ovakvi navodi su istiniti, ali apelant proizvoljno i pogrešno tumači da je parnični sud u osporenoj odluci učinio suprotno. Naime, parnični sud u osporenoj odluci se i držao pravomoćnog rješenja izvršnog suda. Netačan je apelantov navod da je osporenom odlukom preinačeno ili dopunjeno pravomoćno rješenje izvršenog suda. Kako je Vrhovni sud u osporenoj odluci po reviziji utvrdio, u izvršnom postupku je predmet prodaje bio objekt kao cjelina, da se on funkcionalno ne može podijeliti, da je za njega izvršeno vještačenje kao za cjelinu, da je uplaćena cijena za cijeli objekt, kao i porez za promet, što sve posebno proizlazi i iz konstatacije iz izvršnog postupka da će budući kupac, s obzirom na nesređeno katastarsko i zemljišnoknjižno stanje, na osnovu ovog rješenja izvršiti usklađivanje takvog stanja.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Sudjelovanje umješača Član 369.
Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti parnici.
22. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase:
Član 23.
Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
23. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) relevantne odredbe glase:
Član 67.
Mjesna nadležnost Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje na nepokretnosti i provođenje rješenja o izvršenju nadležan je sud na čijem se području nepokretnost nalazi.
Član 70.
Dokaz o vlasništvu izvršenika (1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan je podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika. (2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
Član 113.
Primjena odredaba glave X ovog zakona u slučaju kada nepokretnost nije upisana u zemljišne knjige (1) Postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama glave X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 017687 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 19. novembra 2012. godine, a apelacija podnesena 16. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant kao umješač na strani tužene učestvovao u parničnom postupku u kojem je tužbenim zahtjevom traženo utvrđivanje prava vlasništva. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv.
31. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je konačno odlučio u revizionom postupku, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, koji je u konkretnom postupku učestvovao kao umješač na strani tužene, osim ponavljanja revizijskih navoda koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je u ovoj pravnoj stvari Vrhovni sud nezakonito proširio predmet izvršenja u već okončanoj pravnoj stvari pred Općinskim sudom broj 25 0 I 005110 06 I, te da se u ovoj pravnoj stvari nije moglo raspravljati šta je u izvršnom postupku prodato kao predmet izvršenja, niti je u parničnom postupku moguće mjenjati, odnosno dopunjavati pravosnažno rješenje doneseno u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud stoga smatra da u konkretnom predmetu nema proizvoljnosti u primjeni zakonskih odredaba iz člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, niti iz čl. 70. i 113. ZIP-a. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u parničnom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zbog njegove procesne pozicije umješača na strana tužene, a ta pozicija, s obzirom na činjenične navode i okolnost da je tužiteljici djelimično udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu, ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman