Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3917/15 ("Branex" d.o.o. Busovača i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3917/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3917/15, rješavajući apelacije "Branex" d.o.o. Busovača i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Branex" d.o.o. Busovača protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mals 108983 15 Pž od 11. juna 2015. godine;
Sidik Hadžić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 029608 11 Gž od 16. septembra 2015. godine;
"MMB INEKSKOP" d.o.o. Šamac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002358 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine;
Damir Miljević protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 113358 15 Pž od 12. novembra 2015. godine;
Snježana Baštinac protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 026549 14 Gž 2 od 28. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3917/15 "Branex" d.o.o. Busovača (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asmira Redžić advokatica iz Zenice, podnio je 11. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mals 108983 15 Pž od 11. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari tužitelja (apelanta) protiv tuženog („EKO-EM“ d.o.o. Visoko) radi isplate duga, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je konstatovano da je apelant povukao tužbu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na zapisnik sa pripremnog ročišta od 9. aprila 2015. godine konstatovao da parnične stranke, iako uredno pozvane, nisu pristupile na pripremno ročište, te je na osnovu odredbi člana 84. stav 1. i člana 111. stav 1. Zakona o parničnom postupku donio rješenje kojim je odbio prijedlog punomoćnika apelanta za odgodu ročišta odnosno, rješenje kojim se smatra da je apelant shodno odredbi člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku povukao predmetnu tužbu.
2. AP-5109/15 Sidik Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 18. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 029608 11 Gž od 16. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi (M.B., V.B. i apelant) da tužitelju („NLB Tuzlanska banka“ d.d. Tuzla) na ime ugovora o kreditu solidarno isplate dug, u iznosu pobliže preciziranom dispozitivom presude, kao i troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da su drugotuženi i apelant kao solidarni dužnici-jemci potpisali navedeni ugovor o kreditu i izjavu o jemstvu dali pismeno, u kojem ugovoru je članom 5. stav 3. ugovoreno da u slučaju neuredne otplate kredita banka ima ovlaštenje da bez ikakvog daljnjeg pitanja i sudjelovanja naplati sva dospjela potraživanja sa svih depozitnih računa korisnika kredita odnosno solidarnih dužnika-jemaca u banci.
3. AP-5113/15 "MMB INEKSKOP" d.o.o. Šamac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002358 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi (I.N. i M.B.) da mu solidarno isplate iznos od 31. 885,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka i uplati sudsku taksu. U postupku je utvrđeno da je, u postupku po zahtjevu apelanta koji se odnosi na dug proistekao iz redovne djelatnosti društva čiji su osnivači tuženi, odgovornost osnivača za obaveze društva sa ograničenom odgovornošću mogla bi postojati ukoliko osnivač svojim radnjama ili miješanjem svoje imovine i imovine društva stvara kod drugih privid identiteta sa društvom. Dalje se navodi, da je institut privida pravne ličnosti podrazumijeva činjenje prevarne radnje koja mora biti dokazana, a teret dokazivanja je na tužiocu (apelantu). S obzirom da u konkretnom predmetu apelant nije dokazao postojanje osnova odgovornosti tuženih prema odredbi člana 54. Zakona o preduzećima, to tuženi nisu stvarno legitimisani za plaćanje duga proisteklog iz poslovanja društva. Također, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je prvotuženi preuzeo dug društva ili da je pristupio dugu, a činjenica da je prilikom istupanja iz društva dio duga društva ispunio, ne daje nikakvo pravo apelantu prema prvotuženom kao trećem licu, jer sa istim nije bio u bilo kakvom materijalno pravnom odnosu. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-5700/15 Damir Miljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 113358 15 Pž od 12. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi kao osnovano njegovo potraživanje prema tuženim „SINERGIJA plus“ d.o.o. u stečaju i „GRAVE osiguranje“ a.d. Banjaluka, po osnovu ugovora o radu koji se odnosio na životno osiguranje kod drugotuženog u iznosu od 22.883,37 KM, kao i da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate iznos od 22.883,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je odbačena tužba apelanta u odnosu na prvotuženog u dijelu koji se odnosi na plaćanje zakonske zatezne kamata, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant sa prvotuženim zasnovao radni odnos 1. oktobra 2007. godine u kojem je ugovoreno i dodatno životno osiguranje sa trajanjem od 15 godina počev od 1. marta 2000. godine, prema kojem apelant po isteku roka od 15 godina, ali pod uslovom da ostane stalno zaposlen čitav ugovoreni period kod prvotuženog, slobodno raspolaže ukupnom sumom po polisi uplaćene premije i prihodima od polise u slučaju da se desi događaj pokriven osiguranjem. Međutim, kod nesporne činjenice da je nad prvotuženim otvoren stečajni postupak, to su nastupile pravne posljedice stečajnog postupkaprestali su ugovori o radu zaposlenim radnicima (između ostalog i apelantu), pa kako u konkretnom slučaju nije protekao rok od 15 godina ugovoren ugovorom o radu to je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog. Dalje se navodi, da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant nije bio u materijalno-pravnom odnosu sa drugotuženim zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (nedostatak pasivne legitimacije).
5. AP-5727/15 Snježana Baštinac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 26. decembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 026549 14 Gž 2 od 28. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju („Volks bank“ a.d. Banjaluka) isplati iznos od 6.777,27 KM na ime duga po osnovu trasirane mjenice broj RS 421041921 koja je izdata na osnovu zaključenog ugovora o nenamjenskom kreditu broj 567- 48345527561-43 od 14. avgusta 2009. godine. U postupku je utvrđeno da je glavni dužnik sa tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu, dok je apelantica sa drugim jemcem i tužiteljem zaključila ugovor o solidarnom jemstvu. Dalje je utvrđeno, da su se jemci po zaključenom ugovoru obavezali da će u slučaju da korisnik kredita iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane vraćati kredit, pojedinačno po redu i na način koji to bude tražio tužitelj istom izmiriti potraživanja, i to zajedno sa glavnim dugom ugovorenom i zateznom kamatom koja ide prema korisniku kredita pod uslovima iz glavnog ugovora na način kako se obavezao korisnik kredita. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3917/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman