Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-313/16 (S. A.)

Odluka donesena 10. 02. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-313/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman predsjednik, Mato Tadić i Zlatko Knežević potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-313/16, rješavajući zahtjev Saudina Alića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Saudina Alića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Saudin Alić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnio je, 20. januara 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud spriječio izvršenje rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1447/09 od 8. oktobra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Uprava je donijela rješenje broj 23/1-372-1447/09 od 8. oktobra 2013. godine kojim je potvrđeno da je Šefket Oručević bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ulica M.Ć. Ćatića broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Utvrđeno je da Senadu Oručeviću pripada pravo na vraćanje predmetnog stana te je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 7. septembra 1996. godine. Utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana, kao i apelantova obaveza da stan napusti u roku od 15 dana od od dana dostavljanja rješenja, bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Senad Oručević pokrenuo postupak pred nadležnim organom (1999. godine) radi vraćanja u posjed predmetnog stana, da je rješenju prethodio upravni postupak u kojem je zahtjev odbijen, ali su u upravnom sporu po odluci Kantonalnog suda upravna rješenja ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Nadalje, Uprava se pozvala na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i na praksu Ustavnog suda u Odluci U-14/00, te je imajući u vidu utvrđene činjenice, organ uprave zaključio da je predmetni stan bio dom Senada Oručevića 30. aprila 1991. godine, zbog čega je donio predmetno rješenje.

3. Protiv rješenja Uprave žalbu je izjavio apelant i Općina Stari Grad Sarajevo. Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje broj 27/02-

23-2987/13 od 8. novembra 2013. godine kojim je žalbe odbilo.

4. Rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta i tužbi Općine Stari Grad protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 019453 13 U od 29. decembra 2015. godine kojim je tužbe odbio.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je detaljno naveo tok postupka pred upravnim organima, kao i upravnog postupka koji mu je prethodio, te navode iz tužbi apelanta i Općine Stari Grad. Kantonalni sud je nadalje istakao da se u konkretnom slučaju rješava po zahtjevu Senada Oručevića za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (njegovog oca). Takođe, Kantonalni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, Zakona o stambenim odnosima, Anksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te je zaključio da je u konkretnom predmetu od odlučnog značaja status Senada Oručevića kao člana porodičnog domaćinstva na dan 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da je isti bio član porodičnog domaćinstva na predmetom stanu, da je to bio njegov dom apila mjeseca 1991. godine. Nadalje, otac Senada Oručevića je umro 2. avgusta 1995. godine, a Senad Orčević je napustio stan i Sarajevo krajem avgusta 1995. godine i do kraja 1996. godine boravio u Hrvatskoj, o čemu postoje dokazi. Nadalje, obzirom na činjenicu koju su istacali apelant i Opština Stari Grad da je Senad Oručević zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva na povrat stana, jer je isti već posjedovao stan kupljen u ulici Hamdije Kreševljakovića, a što je utvrđeno presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj U-

141/06, od 24. oktobra 1996. godine, Kantonalni sud se pozvao na odredbe tad važećeg Zakona o stambenim odnosima, te je utvrdio da je u rješenju nadležnog organa Opštine stari grad od 25. marta 1996. godine utvrđeno da je Senad Oručević sin umrlog Šefketa, da posjeduje stan u ul. Hamdije Kreševljakovća koji odgovara njegovim potrebama te mu je naloženo da napusti predmetni stan, kao i da je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, kao neosnovan. Pri tome, iz navedenog rješenja nije vidljivo da li je provedena potrebna procedura propisana zakonom odnosno članom 12. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (gdje se pitanje o potrebama nosioca stanarskog prava rješava kao prethodno pitanje). Pri tome, iz priložene dokumentacije Kantonalni sud je zaključio da deložaciji izvršenoj u 1996. godini (koja je provedena po navedenom rješenju) nije ni prisustvovao Senad Oručević već njegova sestra. Nadalje, Kantonalni sud je je zaključio da je predmetni stan dodjeljen apelantu u februaru 1996. godine, a rješenje nadležnog organa o obavezi Senada Oručevića da napusti predmetu stan datira od marta 1996. godine te da je „deložacija“ Senada Oručevića zakazana za 23. maj 1996. godine što upućuje da je stan već bio dodijeljen apelantu, kao uposleniku vlasnika Opštine Stari grad koja je raspolagala stanom. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant zaključio ugovor o korištenju stana 7. septembra 1996. godine, a ovaj ugovor je prestao da važi po sili zakona kao i svi ugovoru zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, pa je isti ništav i uzima se kao da nikada nije ni postojao. Kantonalni sud je s tim u vezi cijenio neosnovanim navode da stan nije nikada proglašen napuštenim, opet pozivajući se na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Takođe, Kantonalni sud je cijenio neosnovanim i navode da apelanta da je stan otkupljen i da je postao vlasništvo apelanta sa dijelom ½ i da ga isti koristi 14 godina, jer se predmetni postupak tiče zahtjeva Senada Oručevića da mu se stan vrati kao članu porodičnog domaćinska njegovog umrlog oca Šefika Oručevića koji je bio nosilac stanarskog prava, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, prema čijim odredbama je apelant privremeni korisnik, a odnosi nastali zaključenjem kupoprodajnog ugovora ne raspravljaju se u ovom postupku već eventualno u posebnom postupku pred sudom. Stoga je kod utvrđenih činjenica, primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao lex specialis, Kantonalni sud donio osporenu presudu.

6. Apelant ističe povredu prava na pravični suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključak u presudi Kantonalnog suda da je Senad Oručević član porodičnog domaćinstva umrlog Šefika Oručeviča na predmetnom stanu, koji ima pravo na povrat. Apelant ističe da je Kantonalni sud zanemario presudu Vrhovnog suda iz 1996. godine, kojim je upravo to svojstvo (člana porodičnog domaćinstva) Senad Oručević izgubio. Apelant osporava način primjene procesnog i materijalnog prava od strane Kantonalnog suda, kao i proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i obrazloženju presude. Apelant je takođe tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje upravnog rješenja broj 33/1-372-1447/09 od 8. oktobra 2013. godine, jer bi iseljenjem apelantu nastala nenadoknadiva štete, te je donošenje privremene mjere u interesu apelanta i vođenja postupka.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Apelant je naveo da bi mu iseljenjem nastupila „nenadoknadiva“ šteta. Dakle, osim ovih navoda nije ponudio nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta koji se odnose isključivo na kršenje ustavnih prava u odnosu na meritum osporenih odluka ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, te smatra da donošenje privremene mjere ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka niti strana u postupku.

12. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog organa po odluci Kantonalnog suda koja je konačna i izvršna, odnosno koja je neophodna u interesu strankaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-313/16 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio