Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-518/13 (J. B.)
Odluka donesena 10. 02. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP 518/13, rješavajući zahtjev Jose Benkovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jose Benkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Joso Benković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 5. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 012295 12 Rev od 12. jula 2011. godine. Apelant je, 4. januara 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje zaključka Općinskog suda broj 25 0 P 012295 14 I od 24. novembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 012295 12 Rev od 12. jula 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao stanarsko pravo i pravo vlasništva na stanu koji se nalazi u Orašju, preciznije označenom u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i da se naloži Općini Orašje (u daljnjem tekstu: tužena) da prizna i zaključi ugovor o kupoprodaji stana sa apelantom, podoban za prenos prava vlasništva u zemljišnim i katastarskim knjigama, ili da u protivnom ugovor o otkupu stana zamjenjuje ova presuda (stav 1. izreke presude). Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno pravo raspolaganja tužene na predmetnom stanu, a apelant je obavezan da predmetni stan preda tuženoj u posjed (stav 2. izreke presude). Stavom 3. izreke presude apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka dok je tužena obavezana da snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je rješenjem OOUR „Ugostiteljstvo“ Orašje broj 395/86 od 19. septembra 1986. godine apelantu dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje, a na osnovu kojeg je apelant 7. oktobra 1986. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te istog dana i uselio u posjed predmetnog stana. Također je utvrđeno da je Odlukom suda Udruženog rada BiH od 9. avgusta 1989. godine poništeno rješenje od 19. septembra 1986. godine o dodjeli apelantu predmetnog stana i da je nakon toga rješenjem OOUR „Ugostiteljstvo“ Orašje broj 123/90 od 29. maja 1990. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje Ani Beković. Nadalje, utvrđeno je da je presudom Općinskog suda broj P 156/99 od 10. maja 2000. godine usvojen tužbeni zahtjev o otkazu ugovora o korištenju stana od 7. oktobra 1986. godine na ime apelanta i apelant je obavezan da preda predmetni stan u posjed davaocu stana. Općinski sud je također utvrdio da su pred Općinskim sudom bili u toku postupci u predmetima I-6/01, 025-0-I-06-
000767 i 025-0-P-06-000222, te da su se navedeni postupci odnosili na iseljenje apelanta iz posjeda stana. Utvrđeno je da je apelant još uvijek korisnik predmetnog stana.
3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su od 1989. godine vođeni sudski postupci koji su se odnosili na predmetni stan i njegov status, odnosno na iseljenje apelanta iz predmetnog stana, te je s tim u vezi zaključio da apelant nije dokazao da je bio u posjedu predmetnog stana po osnovu bespravnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i to u kontinuitetu dužem od osam godina, a prije 6. decembra 2000. godine, te da time apelant nije ni ispunio uslove za priznavanje statusa nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Shodno navedenom Općinski sud je zaključio da apelant nema ni pravo na otkup predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. i člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji).
4. U odnosu na protutužbeni zahtjev tužene, Općinski sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 7. stav 1., kao i čl. 12. i 14-a Zakona o prodaji, u konkretnom slučaju tužena ovlaštena da zahtjeva od apelanta predaju u posjed predmetnog stana, s obzirom da je nad preduzećem „Ugostiteljstvo“ d.d. Orašje kao ranijeg nosioca prava raspolaganja predmetnim stanom, završena privatizacija, a apelant stanuje u predmetnom stanu bez pravnog osnova. S obzirom na navedeno, Općinski sud je odlučio kao u stavu 2. izreke presude.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj 25 0 P 012295 11 Gž od 9. novembra 2011. godine kojom je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud smatra da iako su se vodili postupci radi poništenja rješenja o dodjeli predmetnog stana apelantu i otkaza ugovora o korištenju stana, nikada nisu pokrenuti postupci niti je doneseno rješenje po zahtjevu ili po službenoj dužnosti o iseljenju apelanta iz predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da je apelant stekao uslove iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima da mu se prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu pa time i pravo na otkup stana, jer je po mišljenju Kantonalnog suda apelant nesmetano koristio predmetni stan u vremenskom periodu od 7. oktobra 1986. godine i još uvijek isti koristi.
6. Odlučujući o reviziji tužene-protivtužiteljice, protiv presude Kantonalnog suda od 9. novembra 2011. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 25 0 P 012295 12 Rev od 6. novembra 2012. godine kojom se revizija uvažava i drugostepena presuda preinačava tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje te je s tim u vezi istakao da je apelant predmetni stan zakonito koristio u vremenskom periodu od 7. oktobra 1986. godine kada je zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana i po osnovu istog ušao u posjed stana i sve do 29. maja 1990. godine kada je stan dodijeljen. drugoj osobi. Naime, Vrhovni sud je istakao da je od 29. maja 1990. godine apelant postao nezakoniti korisnik predmetnog stana s tim da je, po mišljenju Vrhovnog suda, rok iz člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima prekinut 28. decembra 1990. godine podnošenjem tužbe radi otkaza apelantu ugovora o korištenju stana, tako da se sve do pravosnažnog okončanja tog postupka (presuda od 10. maja 2000. godine) prekida rok koji bi se računao kao rok nezakonitog korištenja predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani prigovori tužene kojim ukazuje da se apelant ne može smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana za cijeli period stanovanja u stanu, a koji bi mu status omogućio i sticanje prava na otkup stana. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je shodno odredbi člana 7. stav 2. Zakona o prodaji apelant mogao podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana najkasnije do 24. jula 2003. godin, pa budući da je apelant zahtjev za otkup podnio 3. novembra 2003. godine, slijedi da isti nije ni podnesen blagovremeno.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju postupanja redovnih sudova te smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo budući da se „nalazi u stalnom i nesmetanom posjedu spornog stana od 7. 10. 1986. godine“. Apelant je istakao da ga niko nije uznemiravao u pravu korištenja predmetnog stana ni nakon pravosnažne presude Općinskog suda od 10. maja 2000. godine kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju stana. Stoga apelant smatra da je istekom osam godina nakon useljenja u stan i nesmetanog korištenja stekao status nosioca stanarskog prava i pravo na otkup predmetnog stana.
8. Apelant je 4. januara 2016. godine podnio „zahtjev za donošenje privremene mjere o obustavi izvršenja iseljenja iz predmetnog stana do odluke o apelaciji“. U prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je dostavio Zaključak Općinskog suda broj 25 0 P 012295 14 I od 24. novembra 2015. godine kojim je određeno provođenje izvršenja ispražnjenjem i predajom u posjed predmetnog stana tuženoj kao tražitelju izvršenja. Apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere nije dalje obrazložio.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje osporene pravosnažne presude Općinskog suda od 12. jula 2011. godine, odnosno da „obustavi izvršenje iseljenja apelanta iz predmetnog stana do odluke o apelaciji“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere ne obrazlaže, dok apelacione navode zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Međutim, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman