Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1805/13 (M. S.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1805/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-1805/13, rješavajući apelaciju Mirka Stojčinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Stojčinovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 047868 Kž od 27. februara 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 047868 12 K od 8. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Stojčinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Tanasić advokat iz Modriče, podnio je 23. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 047868 Kž od 27. februara 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 047868 12 K od 8. oktobra 2012. godine.

2. Apelant je presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 047868 12 K od 8. oktobra 2012. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, proglašen krivim da je na način opisan u dispozitivu prvostepene presude počinio krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 367. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BDBiH), zbog čega je osuđen uslovnom osudom. Navedenom osudom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja neće biti izvršena ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je prilikom ispitivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta proveden dokazni postupak, između ostalog: saslušanjem većeg broja svjedoka, uvidom u Službenu zabilješku Policije Brčko distrikta od 25. aprila 2012. godine, fotografije vozila „Audi“ snimljene na radaru, uvidom u ovjerenu dokumentaciju vozila „Škoda“ i račun o kupoprodaji vozila „Audi“, te u kaznenu evidenciju na ime apelanta. Iz svih navedenih dokaza, koji su cijenjeni pojedinačno, uzajamno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kupio vozilo „Audi“, preuzeo ga i odvezao, a zatim na kupljeno vozilo postavio dvije registarske tablice sa vlastitog vozila „Škoda“, znajući pri tom da te tablice ne pripadaju kupljenom vozilu „Audi“. Iz navedenog je Osnovni sud zaključio da je apelant lažnu i javnu ispravu upotrijebio kao pravu, da je pri tom navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje a pri tome njegova uračunljivost nije dovedena u pitanje. U pogledu krivične sankcije je ocijenjeno da će izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u vremenu koje je određeno za provjeru dovoljno uticati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela.

4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 047868 13 Kž od 27. februara 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantovom žalbom ukazano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu krivičnog zakona. Nakon što je prvostepena presuda ispitana u vezi žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, zaključeno je da ista nije osnovana. Naime, Apelacioni sud je prije svega istakao da su po sva tri žalbena osnova navedeni isti razlozi a to je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi je pojašnjeno da je svoje uvjerenje o apelantovoj krivici prvostepeni sud zasnovao na iskazima svih saslušanih svjedoka i materijalnoj dokumentaciji, na koji način su utvrđene sve odlučne činjenice o čemu su u prvostepenoj presudi navedeni jasni i argumentovani razlozi.

5. U vezi neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na nerazumljivost pa dakle i nepotpunost prvostepene presude, Apelacioni sud je ponovio da je zaključak o apelantovoj krivici rezultat provedenog dokaznog postupka i pažljive i objektivne ocjene svih izvedenih dokaza, a odbrana nije ponudila niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Odbrana je, kako je dalje navedeno, uglavnom negirala činjenice utvrđene u prvostepenom postupku a da pri tom nije ponudila ni jedan dokaz koji na adekvatan način dovodi u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda.

6. Što se tiče žalbenih tvrdnji kojima je apelantov branilac nastojao dokazati da postavljanje registarskih tablica na neregistrovano vozilo ne predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela falsifikovanje isprave, pozivajući se na raniju praksu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine iz 1989. godine prema kojoj je ista radnja izvršenja predstavljala prekršaj, Apelacioni sud je naveo da sadašnji Zakon o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima BiH ne poznaje navedenu radnju kao prekršaj, i da bi prihvatanjem stava koji iznosi apelantov branilac bilo dopušteno sve što nije izričito zabranjeno, a takvo tumačenje po ocjeni suda nije pravilno. Nadalje, u žalbi je iznesena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je registarska tablica javna isprava, da tablica koju je apelant upotrijebio nije lažna jer ju je izdao nadležni organ. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da predmet dokaznog postupka i nije bila ova nesporna činjenica nego su predmet dokazivanja bile sporne činjenice, a one se odnose upravo na radnju izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Slijedom navedenog je jasno ukazano da je iz dokaznog postupka proizašao zaključak prema kojem je apelant registarske tablice sa vlastitog vozila „Škoda“ upotrijebio za kupljeno vozilo „Audi“ kojem te tablice ne pripadaju. Imajući u vidu da su tablice izdate za drugo vozilo („Škoda“) a ne za vozilo „Audi“ koje je apelant kupio i kojim je u vrijeme i način opisan u izreci presude upravljao, one po ocjeni prvostepenog suda kojeg je potvrdio Apelacioni sud, u konkretnom slučaju predstavljaju lažnu ispravu u odnosu na kupljeno vozilo. U pogledu apelantove vinosti, potvrđen je stav iz prvostepene presude prema kojem je apelant krivično djelo učinio s direktnim umišljajem budući da je lažnu ispravu za kupljeno i neregistrovano vozilo upotrijebio kao pravu, pri čemu je u potpunosti bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

7. Slijedom navedenog je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U odnosu na žalbene navode u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Apelacioni sud je istakao da je izrečena uslovna osuda u potpunosti adekvatna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivnje, kao i da će se istom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 42.

KZ BDBiH.

8. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Svoje navode o kršenju navedenih prava argumentira tvrdnjama o povredi odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava na njegovu štetu. Smatra naime da osporene presude nemaju razloge o odlučnim činjenicama, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno upravo iz razloga što je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno ukazujući pri tom na dokazni postupak i ocjenu dokaza. Suštinski, apelant smatra da na temelju izvedenog dokaznog postupka sudovi nisu mogli izvesti zaključak o njegovoj krivici jer radnja izvršenja, dakle postavljanje registarskih tablica na neregistrovano vozilo na nedozvoljen način, ne može predstavljati krivično djelo već prekršaj. Ponovljeni su navodi istaknuti u žalbi i to: da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je izvršena pogrešna ocjena dokaza, da presuda nije dovoljno obrazložena i da je stoga narušen princip ravnopravnosti stranaka. Ukazano je da su sudovi u Bosni i Hercegovini u identičnim slučajevima (premještanje registarskih tablica) oslobađali optužene zbog nepostojanja krivičnog djela, a da je on u konkretnoj situaciji oglašen krivim i izrečena mu sankcija, iako na temelju izvedenih dokaza njegova krivica nije mogla biti utvrđena. Pravo na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju, apelant je utemeljio na identičnim navodima istaknutim u vezi prava na pravično suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su suštinski apelacioni navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nepotpuno obrazloženje i princip ravnopravnosti stranaka. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne, uzajamne i sveukupne ocjene dokaza a zatim izveo zaključak o apelantovoj krivici. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu i da predlaže dokaze u prilog svoje odbrane, da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz navedenog proizlazi da je u postupku pred redovnim sudom data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe kao i iznošenje komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka. U tom smislu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.

13. Što se tiče činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokazni postupak, analizirao i ocijenio svaki dokaz pojedinačno i uzajamno a zatim utvrdio da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanje isprave za koje je po okončanju krivičnog postupka oglašen krivim i osuđen uslovnom osudom. Za naprijed navedeno utvrđenje Osnovni sud je naveo detaljno i jasno obrazloženje uz argumentovane i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta.

14. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio Apelacioni sud, koji je suprotno navodima apelacije odgovorio na svaki žalbeni prigovor i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud napominje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

15. Dovodeći u vezu naprijed navedeni stav s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud uočava da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, naveo detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da apelantova žalba, kojom je suštinski ukazano na činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza, neosnovana. Naime Apelacioni sud je u svojoj presudi ponovio da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka na temelju kog je utvrđeno činjenično stanje koje nedvosmisleno upućuje na zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, naglašeno je da apelantova odbrana, osim negiranja svih činjenica utvrđenih tokom prvostepenog postupka, nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi eventualno bila dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizilazi da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je koristio podnošenjem žalbe o kojoj je meritorno odlučeno. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.

18. U vezi s pozivanjem apelanta na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud, s obzirom na akcesoran karakter ovoga prava, zaključuje da je pozivanje apelanta na kršenje ovog prava, također, prima facie neosnovano.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1805/13 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio