Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5671/15 (A. M. i A. Ć.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5671/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5671/15, rješavajući apelaciju Adnana Mrkve i Amela Ćapina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Adnana Mrkve i Amela Ćapina.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kv 7 od 9. decembra 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kv 8 od 9. decembra 2015. godine i Rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kpp od 3.
decembra 2015. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 145. stav 1 tačke d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se apelacija Adnana Mrkve i Amela Ćapina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 10 Kv 10 od 29. decembra 2012. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kv 7 od 9. decembra 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kv 8 od 9.
decembra 2015. godine i Rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 023687 15 Kpp od 3.
decembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adnan Mrkva i Amel Ćapin (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), iz Sarajeva, koje zastupaju Edina Rešidović, Jesenka Rešidović i Aida Beganović- Handanagić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023687 15 Kv 7 od 9. decembra 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 8 od 9. decembra 2015. godine i Rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kpp od 3. decembra 2015. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru „kojom se apelanti imaju odmah pustiti na slobodu“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda kao i od Tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. januara 2016. godine, a Tužilaštvo 4. januara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kpp 27 od 3. decembra 2015. godine, prema apelantima je na osnovu člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) određen pritvor u trajanju od 1 (jednog) mjeseca koji može trajati do 30. decembra 2015. godine i to prema prvoapelantu do 15 sati i drugoapelantu do 08.40 sati.
6. Kako slijedi iz spisa predmeta, Tužilaštvo je sudiji za prethodni postupak Kantonalnog suda podnijelo prijedlog za određivanje pritvora broj T09 0 KTO 0084593 15 od 2. decembra 2015. godine prema apelantima protiv kojih se, zajedno sa još četvero osumnjičenih, vodi istraga zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. i 3. Krivični zakon FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenja ili uništenja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 261. stav 1. KZFBiH, podnošenja lažne porezne prijave iz člana 276. KZFBiH i pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi stava 1. KZFBiH, a ovi pritvorski osnovi su detaljno obrazloženi od strane Tužilaštva. Iz navedenih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, po ocjeni sudije za prethodni postupak, proizlazi da su apelanti, zajedno sa ostalim navedenim licima, kao organizator i članovi organizirane grupe, osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo organizirani kriminal, a što proizlazi iz dokaza navednih u prijedlogu za određivanje pritvora.
7. Tužilaštvo je u ovom krivičnom predmetu, po ocjeni sudije za prethodni postupak, prikupilo dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da su se apelanti, zajedno sa ostalim navedenim licima, organizirali u grupu ljudi od najmanje tri osobe, da ta grupa postoji dugi vremenski period i djeluje u cilju počinjenja krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, da ta grupa djeluje u cilju sticanja profita, da organizator kontrolira pripadnike grupe koja djeluje disciplinirano u okviru uspostavljene hijerarhije, te da organizatori i pripadnici grupe u odnosu na stečenu protivpravnu imovinsku korist djelovanjem grupe poduzimaju radnje kojima se ostvaruju bitna obilježja pranja novca.
8. Kako slijedi iz obrazloženja rješenja, u toku postupka Tužilaštvo je saslušalo 14 svjedoka koji su svi u pretežnom dijelu potvrdili navode kojim se apelanti terete da su vršili utaju poreza. Dalje je navedeno da su krivično djelo koje im se stavlja na teret apelanti vršili prilagođenim kompjuterskim programom koji je omogućavao da konobari selektivno štampaju račune te da se tako izbjegavaju štampanja fiskalnih računa na fiskalni printer koji je povezan s Poreznom upravom. Nadalje, iz obrazloženja rješenja slijedi da, također, nije vršeno kucanje računa za narudžbe koje su išle preko pozivnog centra, da su se plaće isplaćivale dijelom preko računa, a dijelom u gotovini, te da je službenik Porezne uprave objasnio način na koji je izračunata visina iznosa za koji se terete apelanti, itd. Kako dalje slijedi iz osporenog rješenja, detaljni razlozi za osnovanu sumnju kao i posebni pritvorski razlozi su dati su na str. 25 do 31. navedenog rješenja od 3. decembra 2015. godine.
9. Sudija za prethodni postupak je u obrazloženju rješenja od 3. decembra 2015. godine naveo da smatra da u odnosu na apelante, pored postojanja osnovane sumnje da su počinili predmetna krivična djela, postoje posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, odnosno okolnosti da postoji opasnost od bjekstva. Dalje se navodi da su apelanti suvlasnici pravnog lica „Mrkva Group“ d.o.o. Sarajevo, a da je prvoapelant odgovorno lice bez ograničenja. Apelanti su zajednički i u međusobnom dogovoru, planirali, pripremali i poduzimali predmetne krivičnopravne radnje počev od 2008. godine, pri čemu je pretežnu vlast nad djelom držao organizator ove grupe prvoapelant, dok su zajednički nadzirali sve uposlene i kontrolirali da li se poslovanje vrši na način kako je to opisano Naredbom o sprovođenju istrage. Dalje se navodi da apelanti pored državljanstva BiH imaju državljanstvo SAD i putne isprave SAD s kojima su, kako je to opisano u Izvještaju o počinjenom krivičnom djelu, prelazili državnu granicu BiH, što je evidentirala Granična policija BiH, te je o tome obavijestila Državnu agenciju za istrage i zaštitu. S tim u vezi, navedeno je da se Ustavom SAD državljanima SAD garantira neizručenje drugim državama za potrebe krivičnog progona u tim državama. Bosna i Hercegovina nema zaključen sporazum sa SAD o izručenju njihovih državljana za potrebe krivičnog progona. Ukoliko bi se osumnjičeni (apelanti) našli na slobodi, a obzirom da prikupljeni dokazi u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da su „poduzetim krivičnim radnjama stekli ogroman finansijski kapital“ tokom prethodnih godina, osumnjičeni (apelanti) bi bili u prilici da u nekoj od ambasada SAD potraže utočište, čime bi oba apelanta mogla postati nedostupna domaćim organima krivičnog progona. Osim toga, navedeno je da apelanti posjeduju (i) nekretninu na području Republike Hrvatske.
10. Sudija za prethodni postupak je u obrazloženju rješenja od 3. decembra 2015. godine naveo da smatra da u odnosu na apelante postoji i poseban pritvorski razlog predviđen članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH odnosno da postoji osnovana bojazan da će isti boravkom na slobodi uništiti, sakriti i izmijeniti dokaze i tragove važne za krivični postupak, te da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će osumnjičeni utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače ometati krivični postupak. Naime, iz sadržaja navedenih dokaza proizlazi da je prvoapelant kao organizator grupe, koristeći se svojim položajem izadavao naredbe ostalim osumnjičenima kao članovima grupe, koje naredbe su isti u potpunosti izvršavali, a što ukazuje na njegovu sposobnost utjecaja na postupke lica koja su izvršavala njegove naredbe, odnosno na osumnjičene kao članove grupe. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi opravdana bojazan da će prvoapelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak utjecajem na ostale osumnjičene u smislu međusobnog usklađivanja njihovih iskaza, a sve s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti.
11. Također, sudija za prethodni postupak, u istom rješenju, je naveo da smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i to u odnosu na apelante, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će svi apelanti ponoviti predmetno krivično djelo (organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH), a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U obrazloženju je navedeno da iz predmetnih dokaza proizlazi da su apelanti (Adnan Mrkva kao organizator grupe) u dužem vremenskom periodu „počinili niz krivičnih djela s ciljem ostvarenja imovinske koristi“. Ova činjenica ukazuje na spremnost osumnjičenog/apelanta Adnana Mrkve kao organizatora, kao i na spremnost ostalih kao pripadnika grupe da u kontinuitetu vrše krivičnopravne radnje za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, zbog čega postoji opravdana bojazan da bi isti boravkom na slobodi nastavili sa vršenjem krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine, naročito kada se ima u vidu da se međusobno poznaju kao i da su svojim zajedničkim djelovanjem „izvršili određena krivična djela“.
12. I konačno, u odnosu na apelante, sudija za prethodni postupak, u istom rješenju, smatra da je ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav. 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, apelantima i ostalim članovima organizirane grupe na teret se stavlja da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. i 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi stava 1. KZFBiH, krivotvorenja ili uništenja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 261. stav 1. KZFBiH, podnošenja lažne porezne prijave iz člana 276. KZFBiH i pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi stava 1. KZFBiH, pri čemu je za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH, a u odnosu na prvoapelanta kao organizatora grupe, propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor, dok je u odnosu na ostale osumnjičene kao pripadnike grupe za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH predviđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, odnosno najmanje pet godina, čime je ispunjen objektivni uvjet propisan članom 146. stav. 1. tačka d) ZKPFBiH.
13. U obrazloženju je, dalje, navedeno da su apelanti za sebe „pribavili enormne količine novca“ što govori upravo o „načinu izvršenja krivičnog djela koji je u suštini beskrupulozan jer nanosi ogromnu štetu Budžetu FBiH odnosno finansiranju javnih institucija FBiH i Kantona Sarajevo“. Dalje je naglašeno, da postojanje grupe za organizirani kriminal u okviru koje se nanosi milionska šteta Budžetu FBiH, a paralelno se „stiče protivpravna imovinska korist koja se pranjem novca stavlja u legalne novčane tokove“, nanosi nepopravljivu štetu. Stoga, po ocjeni sudije za prethodni postupak, u konkretnom slučaju postoji objektivna opasnost da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Građani Kantona Sarajevo nisu nikada ranije bili suočeni sa činjenicom da se pred njihovim očima organizirano „vrši opisana porezna utaja i sa njom povezano pranje novca“, te da organizator i pripadnici grupe za učinjenje predmetnih krivičnih djela koriste sofisticiranu tehnologiju, da su za primjenu navedene tehnologije u cilju učinjenja krivičnih djela i sticanja protivpravne imovinske koristi obučili praktično cjelokupnu strukturu uposlenih u svojim firmama (oko 80 osoba), naročito cijeneći činjenicu da su sredstva javnog informiranja upravo zbog vrste krivičnih djela i načina njihovog izvršenja poklonila ogromnu pažnju informiranja javnosti o djelima, učiniocima i posljedicama, tako da su građani stekli jasan uvid u djela koja se apelantima stavljaju na teret i posljedice koje ta djela nose sa sobom.
14. U pogledu blažih mjera na zadnjoj stranici osporenog rješenja samo je navedeno: „sudija za prethodni postupak je razmatrao i izricanje blažih mjera zabrane osumnjičenim (apelanti Mrkva i Čepin) iz člana 140. ZKPFBiH na prijedlog njihovih branilaca, ali je našao da se njihovim izricanjem ne bi mogla postići svrha obezbjeđenja prisustva osumnjičenih iz razloga zbog kojeg im je određen pritvor, s obzirom na to da osumnjičenim nije predložen pritvor samo zbog opasnosti od bjekstva već iz drugih zakonskih osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH“.
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 7 od 9. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba branilaca prvoapelanta izjavljena protiv Rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kpp 27 od 3. decembra 2015. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je razmotrio žalbene prigovore branilaca prvoapelanta i zaključio da su istaknuti prigovori u pogledu tačke b) osnovani, dok su svi naprijed istaknuti prigovori u odnosu na tač. a), c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH za određivanje pritvora prema prvoapelantu po istim neosnovani. Naime, i po ocjeni Kantonalnog suda, u osporenom rješenju i to na strani 27. treći pasus, i strane 28. prvi pasus u argumentirano su dati razlozi zbog kojih je sud smatrao da postoji osnovana bojazan da bi se prvoapelant boravkom na slobodi, mogao dati u bjekstvo i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka prema njemu. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda, u pogledu tač. c) i d) stav 1 člana 146. ZKPFBiH na osnovu kojih posebnih zakonskih razloga je određena mjera pritvora prema prvoapelantu, na strani 29. prvi pasus, str. 30. i 31. i strani 32. prvi pasus, u pogledu tih zakonskih razloga, detaljno je dat i obrazložen stav suda o prihvatljivosti istih, a koje kao zakonski opravdane i osnovane, prihvata i vijeće Kantonalnog suda. Neosnovanim se ukazuje i žalbeni prigovor branilaca prvoapelanta o neadekvatnosti datog obrazloženja iz osporenog rješenja u prilog blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, jer je i u tom pravcu u osporenom rješenju, na posljednjoj stranici istog dato adekvatno obrazloženje.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 8 od 9. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba branilaca drugoapelanta izjavljena protiv Rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kpp 27 od 3. decembra 2015. godine. Vijeće je zaključilo da su istaknuti prigovori u pogledu tačke b) osnovani, dok su svi naprijed istaknuti prigovori u odnosu na tač. a), c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH za određivanje pritvora prema drugoapelantu po istim neosnovani. Naime, i po ocjeni Kantonalnog suda, u osporenom rješenju i to na strani 27. treći pasus, i strane 28. prvi pasus u argumentirano su dati razlozi zbog kojih je sud smatrao da postoji osnovana bojazan da bi se prvoapelant boravkom na slobodi, mogao dati u bjekstvo i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka prema njemu, a date razloge u tom pravcu kao zakonski osnovane i opravdane, je prihvatilo i vijeće Kantonalnog suda. Po ocjeni Kantonalnog suda, osnovano se u žalbi branilaca drugoapelanta ukazuju na nedostatnost, paušalnost i apstraktnost datog obrazloženja pobijanog rješenja u odnosu na tačku b) za određivanje pritvora prema osumnjičenom, tj. koluzionu opasnost, te pogrešnost datih navoda istaknutih u tom pravcu zbog čega je žalbene prigovore istaknute u tom pravcu kao opravdane valjalo uvažiti. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, u pogledu tački c) i d) na osnovu kojih posebnih zakonskih razloga je određena mjera pritvora prema drugoapelantu, na strani 29, prvi pasus, stranama 30. i 31. i strani 32, prvi pasus, u pogledu tih zakonskih razloga, detaljno je dat i obrazložen stav suda o prihvatljivosti istih, a koje kao zakonski opravdane i osnovane, prihvata i vijeće Kantonalnog suda.
17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 10 od 29. decembra 2015. godine produžen je pritvor za dva (2) mjeseca koji po navedenom rješenju može trajati do 29. februara 2012. godine ili do nove odluke suda.
18. I, konačno, Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023687 16 Kž od 11. januara 2012. godine žalba kantonalnog tužioca je odbijena kao neosnovana, a žalba braniteljica apelanata djelimično uvažena, Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 10 od 29. decembra 2015. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
19. Nakon toga, Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 15 Kv 11 je odbijen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora i određeno da se apelanti imaju pustiti na slobodu odmah, tj. 22. januara 2016. godine.
20. Nadalje, Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023687 16 Kv od 15. februara 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023687 16 Kž od 4. marta 2016. godine, umjesto mjere pritvora apelantima su izrečene mjere zabrane taksativno navedene u navedenom rješenju Kantonalnog suda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije.
22. Apelanti tvrde da je arbitrarnom primjenom relevantnih odredaba procesnog zakona (čl. 133. stav 3; 130. stav 1. ZKPFBiH) došlo je do povrede člana 5.1.c) i člana 8. Evropske konvencije jer je pritvor apelantima određen na osnovu posebnih istražnih radnji koje su određene suprotno procesnom zakonu iz sljedećih razloga: a) apelanti, protivno odredbi člana 133. stav 3. ZKPFBiH nisu bili obaviješteni da su takve radnje prema njima poduzimane, te nisu imali mogućnost zahtijevati provjeru njihove zakonitosti i b) nisu postojali uvjeti za primjenu posebnih istražnih radnji, jer je članom 130. stav 1. ZKPFBiH propisano da se ove istražne radnje mogu odrediti samo ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Apelanti smatraju da nisu postojali uvjeti za primjenu posebnih istražnih radnji, jer su samo dva svjedoka bila saslušana prije provođenja posebnih istražnih radnji dok su svi ostali svjedoci bili saslušavani nakon provođenja posebnih istražnih radnji. Osim toga, tek nakon provođenja posebnih istražnih radnji izvršen je pretres prostorija, privremeno oduzimanje dokumentacije i dr. Apelanti smatraju da se Tužilaštvu ne smije dozvoliti poduzimanje posebnih istražnih radnji prije poduzimanja radnji dokazivanja propisanih ZKP-om. S obzirom na to da su u ovom slučaju radnje dokazivanja (saslušanje svjedoka, pretresanje prostorija, privremeno oduzimanje dokumentacije) vršene nakon poduzimanja posebnih istražnih radnji došlo je do povrede prava iz člana 5.1.c) i člana 8. Evropske konvencije.
23. Apelanti osporavaju postojanje osnovane sumnje, te smatraju da je odluka o postojanju osnovane sumnje donesena arbitrarnom primjenom čl. 145. stav 1. i 146. stav 1. ZKPFBiH, uslijed čega je došlo do povrede njihovog prava iz člana 5.1.c) Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti smatraju da je o postojanju osnovane sumnje odlučeno na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, a ti dokazi su: izvještaj SIPA-e, iskazi osumnjičenih i svjedoka i presretnute telefonske komunikacije. S tim u vezi, naglašava se da policijski izvještaji ne mogu biti dokaz u krivičnom postupku, te da se protiv apelanata ne može koristiti njihov iskaz dat pred Tužilaštvom u kojem oni, ustvari, nisu ništa rekli jer su se branili šutnjom. Smatraju da je ovakav pristup suda u suprotnosti s pravom na presumpciju nevinosti i s njim propisanom privilegijom protiv samoinkriminacije, što je zagarantirano članom 6. Evropske konvencije i članom 3. stav 1. ZKPFBiH. Apelanti naglašavaju da se sud oslonio na iskaz svjedoka Muamera Dautbegovića, službenika Porezne uprave, prilikom određivanja postojanja osnovane sumnje, a da pri tom nije raspolagao nikakvom finansijskom dokumentacijom ili vještačenjem na osnovu čega bi jedino bilo moguće provjeriti osnovanost sumnje za izvršenje krivičnih djela finansijske prirode. U odnosu na presretnute telefonske komunikacije, za koje apelanti smatraju da ih je sud koristio prilikom određivanja pritvora, navodi se da sud nije imao uvid u doslovni sadržaj presretnutih komunikacija, te je navode o tome preuzeo iz policijskog izvještaja.
24. Vezano za posebne pritvorske razloge, apelanti osporavaju postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH u vezi sa članom 137. ZKPFBiH, te smatraju da su navedene zakonske odredbe proizvoljno primijenjene, usljed čega je došlo do povrede njihovog prava iz člana 5.1.c) Evropske konvencije kako slijedi: a) U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, apelanti smatraju da je opasnost od bjekstva određena apstraktno, odnosno isključivo na osnovu činjenice da apelanti posjeduju pasoše i državljanstvo SAD, bez konkretnih argumenata da će oni zaista pobjeći ukoliko bi se našli na slobodi, te da se pri tome nisu ni razmatrale blaže mjere npr. oduzimanje pasoša, ograničenje kretanja i sl.; b) U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelanti smatraju da sud nije naveo niti jednu konkretnu okolnost da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ponoviti predmetno krivično djelo, posebno kad se uzme u obzir da su već oduzeta sredstva za izvršenje ovih krivičnih djela (kompjuteri sa softverima, kase itd.). Apelanti naglašavaju da je sud potpuno zanemario da se, u konkretnom slučaju, svaka opasnost može otkloniti adekvatnim mjerama zabrane kao što su: zabrana obavljanja određenih djelatnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta, zabrana sastajanja sa određenim osobama i sl; c) U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, apelanti naglašavaju da je sud (osim konstatacije da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor) ponovio okolnosti za koje je našao da postoje u odnosu na osnovanu sumnju (postojanje dobro organizirane grupe, djelo koje se stavlja na teret, način izvršenja krivičnog djela) te dodao da je način izvršenja krivičnog djela beskrupulozan jer nanosi ogromnu štetu Budžetu FBiH, ali da nije naveo bilo kakve konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da bi puštanjem apelanata na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda i mira.
25. Osim toga, apelanti smatraju da je došlo do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a razloge za navedeno apelanti nalaze u tome što Kantonalni sud u rješenjima od 9. decembra 2015. godine nije razmotrio žalbene navode odbrane, iznesene u žalbi na rješenje o određivanju pritvora od 3. decembra 2015. godine, koji se odnose na zakonitost pritvora zbog oslanjanja na rezultate posebnih istražnih radnji kao ni argumentaciju odbrane u vezi s postojanjem osnovane sumnje, te postojanje uvjeta za primjenu blažih mjera – mjera zabrane.
26. Apelanti predlažu da se usvoji njihova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i ukinu rješenja kojima je apelantima određen pritvor. Apelanti su podnijeli i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru „kojom se apelanti imaju odmah pustiti na slobodu“.
b) Odgovori na apelaciju
27. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana 5. Evropske konvencije, navodeći da se radi o odluci suda kojom je određen pritvor apelantima u skladu sa odredbama člana
145. ZKPFBiH, pošto je sudija za prethodni postupak saslušao apelante na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, a navedeno rješenje je potvrđeno odlukama vanraspravnog vijeća. Kantonalni sud smatra da ne postoje nezakonitosti i povrede krivičnog postupka, a koje opisuju u svojoj apelaciji zastupnici apelanata, kojim je apelantima određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Naime, Kantonalni sud smatra da je donio pravilno i na zakonu osnovano rješenje o određivanju pritvora, pravilno obrazloživši razloge iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH.
28. Tužilaštvo navodi da tvrdnja apelanata da je sud svoje odluke o postojanju osnovane sumnje zasnovao isključivo ili u najvećem dijelu na rezultatima posebnih istražnih radnji je potpuno netačna. Navodi apelanata da nikada nisu bili obaviješteni o primjeni posebnih istražnih radnji su, također, netačni. Postupanje u smislu odredbe člana 133. stav 3. ZKPFBiH u konkretnom slučaju nije dovelo do povrede procesnih odredaba, a svakako nije imalo utjecaj na prava apelanata. Odredba člana 135. ZKPFBiH jeste odredba koja propisuje uvjete pod kojima se rezultati primjene posebnih istražnih radnji imaju smatrati nezakonitim dokazom, a ne odredba člana 133. stav 3. ZKPFBiH. Također, navodi apelanata da su se dokazi mogli pribaviti na drugi način i da njihovo pribavljanje nije bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama su potpuno neosnovani i paušalni. Navodi apelacije da su dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji nezakoniti te da se na njima ne može zasnivati osnovana sumnja, kao ni posebni pritvorski razlozi, su po ocjeni Tužilaštva u cijelosti neosnovani, prvenstveno jer su posebne istražne radnje primijenjene u skladu sa odredbama ZKPFBiH, te da su i osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi izuzetno objektivno konkretizirani brojnim subjektivnim dokazima, te drugim materijalnim dokazima koje Tužilaštvo u prilogu prijedloga za određivanje i prijedloga za produženje mjere pritvora dostavilo sudu, pri čemu je sud u svojim rješenjima detaljno obrazložio kako osnovanu sumnju, tako i sve elemente posebnih pritvorskih razloga zbog kojih je pritvor i određen, odnosno produžen. Tužilaštvo, također, naglašava da su apelanti prilikom ispitivanja poučeni u skladu sa svim obaveznim poukama koje se daju osumnjičenom, te da je apelantima detaljno saopšteno šta im se to stavlja na teret, kao i da je Tužilaštvo upoznalo apelante, a što je i taksativno pobrojano na zapisnicima o ispitivanju, koji su to dokazi na kojima se zasnivala osnovana sumnja da su počinili predmetna krivična djela.
V.Relevantni propisi
29. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) relevantne odredbe glase: Član 342.
Zločinačka organizacija […] (2) Ko kao član zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. […]
30. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE
Član 130.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoji osnova sumnje da je sama ili s drugom osobom učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
1) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, […] (3) Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema osobi za koju postoji osnova sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njeno sredstvo telekomunikacije.
Član 133.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama […] (3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 130. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila preduzeta. Osoba protiv koje je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja. […] Član 136.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.
Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navednih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. […] Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146. stav 1. tač. a), b, c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva; […]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna;
d) ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kad se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda br. 09 0 K 023687 15 Kv 7 od 9. decembra 2015. godine i Rješenje Kantonalnog suda br. 09 0 K 023687 15 Kv 8 od 9. decembra 2015. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja su donesena 9. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, kao i njena dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.
VII.Meritum
35. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
36. Kao što se vidi iz apelacionih navoda, apelanti pravo na slobodu i sigurnost ličnosti osporavaju u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga. U okviru postojanja osnovane sumnje apelanti ukazuju na nezakonitost posebnih istražnih radnji te s tim u vezi i izvedenih dokaza, a kao posljedicu toga vide, pored povrede navedenog prava, i povredu prava na privatni i porodični život.
Postojanje osnovane sumnje
37. U pogledu osnovane sumnje da su apelanti učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, Ustavni sud u ovoj fazi postupka treba odlučiti da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, a ne da se bavi pitanjima zakonitosti posebnih istražnih radnji te zakonitosti izvedenih dokaza u smislu čl. 130. i 133. ZKPFBiH, tim prije što zakonitost dokaza ne potpada pod opseg člana 5. Evropske konvencije. Polazeći od navedenog stava, Ustavni sud naglašava da će se pitanje zakonitosti posebnih istražnih radnji kao i zakonitosti izvedenih dokaza razmatrati u daljem toku predmetnog postupka i apelanti će imati mogućnosti da, s tim u vezi, izjavljuju prigovore pred nadležnim sudom. Ipak, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je odredbom člana 130. ZKPBiH propisano da se posebne istražne radnje mogu odrediti, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, ali zakon formalno ne propisuje da se posebne istražne radnje ne mogu preduzimati prije provođenja ili iscrpljivanja ostalih radnji dokazivanja koje su propisane Zakonom o krivičnom postupku.
38. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja o određivanju pritvora od 3. decembra 2015. godine nesporno proizlazi da apelantima pritvor nije određen isključivo na temelju dokaza dobijenih posebnim istražnim radnjama (misli se na presretnute telefonske razgovore), kako to tvrde apelanti u apelaciji. Kako proizlazi iz činjeničnog stanja, svjedok Muamer Dautbegović (službenik Porezne uprave) je, prilikom saslušanja, objasnio način izračuna visine utajenog poreza za koji se terete apelanti, da je svjedok Ermin Špilja (poslovni menadžer firme) detaljno opisao postojanje međusobnog dogovora te sistem izbjegavanja štampanja fiskalnih računa putem posebnog kompjuterskog programa, kao i da je prilikom pretresa poslovnih prostorija pronađen gotov novac, itd. Dalje, iz obrazloženja rješenja o određivanju pritvora od 3. decembra 2015. godine proizlazi da su pred Tužilaštvom, u prisustvu branioca, saslušano 14 svjedoka, koji su svi pretežno potvrdili navode kojim se apelanti terete da su lažno prikazivali promet za oporezivanje, da se putem prilagođenog kompjuterskog programa izbjegavalo štampanje fiskalnih računa, da su se plate isplaćivale dijelom preko računa, a dijelom u gotovini, itd. Na osnovu takvih izjava, kao i na osnovu izjave službenika Porezne uprave, na osnovu kojeg je utvrđena visina navodno utajenog iznosa poreznih obaveza, kao i na osnovu dokaza dobijenih nakon izvršenog pretresa (oduzeti gotov novac, kompjuteri, server itd.) odlučeno je o postojanu osnovane sumnje.
39. Dakle, zaključak o postojanju osnovane sumnje, po mišljenju Ustavnog suda, nije izveden arbitrarnom primjenom odredaba čl. 145. i 146. ZKPFBiH već analizom navedenih dokaza te se ne može smatrati da je u ovom segmentu (postojanje osnovane sumnje) došlo do povrede člana 5.1.c) Evropske konvencije kao i da je to imalo za posljedicu povredu prava na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Naime, u odnosu na navod apelanata koji je posebno istaknut – da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, odnosno da su prvo preduzete posebne istražne radnje, te osporavanje načina na koji je vršen pretres – Ustavni sud podsjeća na svoj ranije iznijeti stav (Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14. odluke o dopustivosti, dostupna na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, kako su to jasno obrazložili redovni sudovi, to pitanje može biti predmet ispitivanja u, eventualno, daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatraju apelanti. Stoga je i njihovo pozivanje u ovom dijelu na praksu Evropskog suda neosnovano, kao i apelacioni navod o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Posebni pritvorski razlozi Opasnost od bjekstva (član 145. stav 1. tačka a) ZKPFBiH)
40. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Ustavni sud zapaža da je pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH (opasnost od bjekstva) određen na osnovu toga što apelanti posjeduju (i) državljanstvo SAD kao i pasoš SAD.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH u pogledu opasnosti od bjekstva, te na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58)
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenim rješenjima odbio prijedlog apelanata za ukidanje mjere pritvora, zaključivši da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi propisani u odredbi člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, dakle, pored postojanja osnovane sumnje, i zbog opasnosti od bjekstva.
43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući svoj zaključak da je pritvor trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, ocijenio težinu i prirodu krivičnih djela za koje se apelanti terete, visinu zaprijećene kazne za ta djela, a posebno način izvršenja kriminalnih aktivnosti za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili. Ukoliko bi se apelanti našli na slobodi, a obzirom da prikupljeni dokazi u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da su preduzetim krivičnim radnjama stekli ogroman finansijski kapital tokom prethodnih godina, apelanti bi bili u prilici da u nekoj od ambasada SAD potraže utočište, čime bi oba apelanta mogla postati nedostupna domaćim organima krivičnog progona. Osim toga, navedeno je da apelanti posjeduju (i) nekretninu na području Republike Hrvatske. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da je sasvim realno očekivati da na strani apelanata postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, a ta bojazan se ne može otkloniti ukidanjem pritvora, jer nije uvjeren da apelanti ne bi riskirali gubitak predmetne imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu.
44. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u konkretnom krivičnom postupku i u ranije donesenim rješenjima o određivanju i produžavanju mjere pritvora apelantima, odnosno rješenjima donesenim u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora apelantima, u suštini, ocijenio iste okolnosti kao i u osporenim rješenjima, te da je davao slična obrazloženja u vezi sa svojim zaključkom da u slučaju apelanata postoje posebni pritvorski razlozi propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH i da je mjera pritvora trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Evropski sud utvrdio povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije u mnogim predmetima u kojima su se domaći organi koristili stereotipnim formulama, a da se nisu osvrnuli na specifične činjenice koje zahtijevaju kontinuirani pritvor (vidi naprimjer, predmete Sulaoja protiv Estonije, broj 55939/00, stav 64, 15. februara 2005. godine, i Tsarenko protiv Rusije, broj 5235/09, stav 70, 3. marta 2011. godine).
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženja osporenih rješenja u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH zadovoljava standarde člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer se zasnivaju na okolnostima težine i prirode krivičnih djela za koje se apelanti terete i visine zaprijećene kazne za ta djela, te okolnosti da apelanti posjeduju posoš SAD. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud nasuprot navodima apelanata, u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se, zaista, radi o riziku da apelanti pobjegnu i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu.
Opasnost od ponavljanja krivičnog djela (član 145. stav 1. tačka c) ZKPFBiH)
46. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera osobe u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).
47. U konkretnom slučaju, opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH redovni sudovi su zasnivali na načinu izvršenja krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret (propisane dugotrajne zatvorske kazne, u dužem periodu se izvršilo više krivičnih djela, krivična djela su se izvršavala preko uhodane strukture zaposlenih u firmama u vlasništvu apelanata prilikom čega su se koristila sofisticirana sredstva kao što su kompjuterski programi, itd), i pri tome su naveli zašto smatraju da bi apelanti boravkom na slobodi ponovili krivična djela za koja se terete. Kako je naveo redovni sud, apelantima se na teret stavlja da su kao članovi organizirane grupe počinili krivično djelo organiziranog kriminala s ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Ova okolnost ukazuje na, kako je zaključio sud, spremnost apelanata da bi boravkom na slobodi nastavili sa vršenjem krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, naročito kada se ima u vidu da se isti međusobno poznaju, te da u okviru međusobno dogovorenog plana dugi niz godina u kontinuitetu i bez prestanka preduzimaju međusobno povezane radnje kojim ostvaruju bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata garantirano članom 5.1.c) Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
Zaštita javnog reda (član 145. stav 1. tačka d) ZKPFBiH)
49. U vezi s prigovorima koji se tiču određivanja mjere pritvora iz tačke člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH Ustavni sud napominje da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
50. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u odluci broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su: „Redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH“.
51. U ovom slučaju, opasnost od narušavanja javnog reda i mira iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH redovni sudovi su opravdali pozivajući se na način izvršenja predmetnog krivičnog djela, smatrajući da će sama činjenica da se neko tereti da je, u periodu od više godina, utajivao porez i time nanosio štetu Budžetu FBiH dovesti do uznemirenja građana, bez navođenja niti jednog konkretnog razloga i dokaza da bi boravkom apelanata na slobodi zaista moglo doći do narušavanja javnog reda i mira. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi primjenu ovog zakonskog osnova prilikom produženja pritvora apelantima u suštini vezali za težinu krivičnog djela i način izvršenja djela, ne navodeći pri tome niti jedan konkretan dokaz i suštinski razlog u pogledu postojanja vanrednih okolnosti zasnovanih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda koje bi nastale puštanjem apelanata iz pritvora. Ustavni sud podsjeća na to da ma koliko neko krivično djelo bilo teško ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. U tom pravcu Ustavni sud ponovo ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze nije uočio. Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i jasni razlozi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelanti budu pušteni iz pritvora, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedostatni za primjenu ovog pritvorskog osnova, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH.
52. I konačno, obzirom na odluku Ustavnog suda u vezi sa članom 5.1.c) u odnosu na posebne pritvorske razloge, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati kvalitet obrazloženja iz člana 5.4. Evropske konvencije, u odnosu na odluke Kantonalnog suda od 9. decembra 2015. godine povodom žalbe apelanata na rješenje o određivanju pritvora od 3. decembra 2015. godine.
53. Osim toga, Ustavni sud smatra (opet imajući u vidu utvrđenu povredu u odnosu na posebne pritvorske razloge) da nema potrebe ulaziti u ispitivanje da li je došlo do povrde prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, zbog formulacija iz osporenih odluka koje sugerišu da je već utvrđena krivična odgovornost apelanata. Međutim, Ustavni sud smatra, zaista, potrebnim ukazati da navedeno pravo utvrđuje pretpostavku nevinosti za svakoga dok se pravosnažno ne utvrdi njegova krivica, te stoga rješenja o određivanju pritvora ne bi smjela da koriste izraze ili formulacije iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o osobi osuđenoj za izvršenje krivičnog djela. U konkretnom slučaju, mora se primijetiti, da rješenje sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora apelantima upravo obiluje takvim izrazima.
54. Na kraju, Ustavni sud naglašava da, uprkos utvrđenoj povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti u segmentu koji se tiče posebnih razloga za određivanje pritvora, nije bilo potrebe za ukidanjem osporenih rješenja s obzirom na to da su temporalnog karaktera (pritvor određen u trajanju od mjesec dana), a iz spisa proizlazi da pritvor apelantima nije produžen, s obzirom na to da je Vrhovni sud ukinuo rješenje Kantonalnog suda kojim je bio produžen pritvor apelantima za još dva mjeseca.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) Evropske konvencije u odnosu na posebni pritvorski razlog član 145. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanata u pritvoru.
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući o tome da li postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP dao konkretno obrazloženje o postojanju opasnosti bjekstva apelanata i stvarne i razumne opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanata u pritvoru.
58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman