Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3313/13 (A. L. iz Bileće)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3313/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3313/13, rješavajući apelaciju Anđelka Loze, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Anđelka Loze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021378 12 Rev od 30. svibnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 021378 10 Gž od 2. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 021378 10 Gž od 8. rujna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Anđelko Lozo iz Bileće (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 24. srpnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 021378 12 Rev od 30. svibnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 021378 10 Gž od 2. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 021378 06 P od 8. rujna 2010. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 13. kolovoza 2013. godine i 14. siječnja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Grada Mostara, kojeg zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi Grad Mostar) i Medžlisa Islamske zajednice Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi Medžlis IZ) zatraženo je 28. siječnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 1. veljače 2016. godine, Općinski sud 11. veljače 2016. godine a tuženi Medžlis IZ 4. veljače 2016. godine. Kantonalni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 1. veljače 2016. godine, i tuženi Grad Mostar, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 29. siječnja 2016. godine, u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 021378 06 P od 8. rujna 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 021378 10 Gž od 2. studenog 2011. godine, odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na temelju ugovora o kupovini nekretnina zaključenog sa prednikom tuženog Grada Mostara 1965. godine postao vlasnik nekretnine označene kao k.č. broj 346/6 k.o. Vrapčići, površine 46.773 m , pa da je slijedom toga ništav ugovor o kupovini zemljišta označenog kao k.č. broj 346/6, kuća sa kućištem i gradilište površine 300 m 2, upisana u zk. Uložak broj 420 k.o. Vrapčići. Najzad, odbijen je kao neutemeljen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da su tuženi Grad Mostar i Medžlis IZ dužni priznati pravo vlasništva na označenoj nekretnini, te trpjeti da se u zk. ulošku broj 771 Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje upisom prava vlasništva na apelantovo ime uz brisanje prava vlasništva upisanog na ime tuženog Medžlisa IZ.
7. Iz obrazloženja presude Općinskog sud proizlazi da je apelant tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je 1965. godine od prednika tuženog Grada Mostara kupio najamnu zgradu na parceli k.č. broj 346/6 k.o. Vrapčići, površine 46.773 m , da ju je tuženi Grad Mostar parcelisao i dodijelio trećim osobama radi izgradnje objekta, da je radnjama službenih osoba u Zemljišnoknjižnom odjelu došlo do promjene i krivotvorenja sudskih dokumenata, te do falsificiranja prijavnih listova.
8. Nadalje, na temelju detaljno pobrojanih materijalnih dokaza uz prezentiranje njihovog sadržaja, nalaza i mišljenja vještaka, odnosno dopunskog nalaza vještaka povodom apelantovih prigovora, te uviđaja na licu mjesta, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev ocijenio neutemeljenim. Općinski sud je zaključio da su apelant i prednik tuženog Grada Mostara zaključili Ugovor o kupoprodaji k.č. broj 346/6 ovjeren u Osnovnom sudu u Mostaru pod brojem Ov 363/65 od 26. siječnja 1965. godine. Prema ovom ugovoru, apelant je kupio k.č. broj 346/6, površine 300 m 2, odnosno na temelju valjanog pravnog osnova se uknjižio kao njen vlasnik. Također, utvrđeno je da predmetna k.č. i danas ima istu površinu (Dn. 22/03). Nadalje, na temelju navedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je površina k.č. broj 346/6 od samog nastanka 1965. godine imala površinu 300 m kao i da je iz tačke 1. ugovora o kupoprodaji iz 1965. godine evidentno da je predmetna nekretnina površine 300 m . S tim u svezi je ukazano da apelant nije ponudio dokaze na koje se poziva, tj. ugovor o prodaji predmetne nekretnine, površine 46.773 m 2, niti drugi relevantni dokaz da je k.č. broj 346/6 ikad imala površinu 46.773 m . Naime, na temelju izvješća vještaka geodeta o kretanju posjeda Općinski sud je zaključio da je apelant upisan kao posjednik na k.č. broj 346/6, koja po novom premjeru odgovara k.č. broj 160/1 k.o. Vrapčići iz 1969. godine i da i danas ima površinu 300 m . Nadalje, ukazano je da iz prijavnih listova proizlazi da se površina k.č. broj 346/6 od apelantove kupovine mijenjala u površini od 300 m , tako što je sa 300 m povećana na 427 m (prijavni list broj 17/75), odnosno na 619 m (prijavni list broj 11/2000), te da je prijavnim listom broj 22/03, po službenoj dužnosti, vraćena površina na 300 m , tako da je predmetna parcela cijepana na k.č. broj 346/6, kuća i dvorište, površine 300 m , k.č. broj 346/8, dvorište, površine 110 m 2, i k.č. broj 346/9, dvorište, površine 17 m . U svezi s tim je ukazano i da utvrđenje pravne valjanosti prijavnih listova nije spor o nekretninama, već da se o tom zahtjevu, sukladno Zakonu o premjeru i katastru nekretnina, odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim tijelom za geodetske poslove i katastar nekretnina.
9. Nadalje, Općinski sud je, imajući u vidu članak 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da ugovor o kupoprodaji od 26. siječnja 1965. godine, čiji je predmet bila kupovina k.č. broj 346/6, površine 300 m , ima sve potrebne elemente koji mu daju pravnu snagu: sačinjen je u pisanoj formi, potpisi ugovornih strana ovjereni su kod suda, proveden je kroz zemljišne knjige, čime je apelant postao vlasnik, sukladno članku 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
10. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen i apelantov zahtjev da se izvrši promjena u zemljišnim knjigama obzirom da promjena nije ni bilo, kao i zbog činjenice da tuženi Medžlis IZ nije ni upisan kao vlasnik k.č. broj 346/6, pa se ne može ni brisati ono što nije upisano. Također, ukazano je i da apelant nije dokazao da su na bilo koji način falsificirane isprave (zemljišne knjige, prijavni listovi). U svezi s tim je ukazano da sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka S.L., apelantovog sina, u kojem se izjašnjavao o prevarama i krivotvorenju sudskih dokumenata službenika Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda, te krivotvorenju pečata, potpisa i službenih listova, zbog toga što je njegov iskaz očigledno usmjeren da pomogne apelantu kao ocu i što je u suprotnosti sa ostalim provedenim materijalnim dokazima.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 021378 12 Rev od 30. svibnja 2013. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.
12. Vrhovni sud je neutemeljenim ocijenio apelantove tvrdnje da je sve vrijeme tražio da sud omogući vještaku da izvrši uvid u izvorni spis DN-259/65, Rješenje broj 03/12-3317/1 od 25. listopada 1959. godine, izvorne zemljišnoknjižne uloške br. 420 i 771, kao i da njemu nije omogućen uvid u Ugovor broj OV 363 i OV 393, da sud nije izvršio uvid u zk. ul. broj 771, da nije dan nalog vještaku da izvrši uvid u izvornu dokumentaciju kod izrade nalaza. Na temelju sadržaja spisa Vrhovni sud je utvrdio da je apelant podneskom od 19. lipnja 2009. godine predložio dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, da su ti dokazi, uključujući i one na koje je ukazao u reviziji, izvedeni, kao i dokaz uviđajem na licu mjesta. Nadalje, zaključeno je da je vještak geodet imao nalog izvršiti uvid u svu izvornu dokumentaciju, što je i učinio i dao svoj nalaz. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da nije ni bilo sporno da apelant nikad nije dostavio kupoprodajni ugovor o kupovini k.č. broj 346/6, površine 46.733 m 2, niti neki drugi dokaz na temelju kojeg bi se utvrdilo da je ugovor o kupovini navedene parcele u navedenoj površini zaključen. S tim u svezi, ukazano je da je apelant samo dostavio Ugovor broj OV-363, na temelju kojeg je, kao i uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodeta, utvrđeno da je predmet tog ugovora bila k.č. broj 346/6, površine 300 m , kao i da apelant nije predložio provedbu dokaza uvidom u Ugovor broj OV-393, pa ovaj dokaz nije ni izveden. Također, na temelju stanja spisa utvrđeno je i da je proveden dokaz uvidom u zk. ul. broj 771.
13. Slijedom navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja, tj. da apelant predloženim i provedenim dokazima nije dokazao, a to ne proizlazi ni iz utvrđenog činjeničnog stanja, da je sa prednikom tuženog Grada Mostara zaključio ugovor o kupovini k.č. broj 346/6, površine 46.773 m . Pravilnim je ocijenjen i zaključak nižestupanjskih sudova da je neutemeljen apelantov zahtjev i u dijelu u kojem je tražio da se proglasi ništavim Ugovor o kupoprodaji broj Ov 363/65, pa da, sukladno tome, nema osnove ni zahtjev za promjenu upisa u zemljišnim knjigama obzirom na to da promjena upisa nije ni bilo, pritom imajući u vidu da tuženi Medžlis IZ nije ni bio upisan kao vlasnik k.č. broj 346/4.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovitim sudovima uskraćeno pravo da sudjeluje kao jednakopravna stranka. U prilog ovoj tvrdnji je istaknuo da njemu, kao i vještaku geodetu i, u konačnici, i sudu, nije dana na uvid izvorna dokumentacija Zemljišnoknjižnog ureda, koja se odnosi na način nastajanja i promjene kretanja sporne parcele, kojom je mogao potkrijepiti svoje navode iz tužbe i dokazati opravdanost tužbenog zahtjeva. Apelant ističe da je u tijeku postupka pred redovitim sudovima prezentirao dokaze o tome kako je uskraćen za uvid u izvornu zemljišnu knjigu, te da je inzistirao na pribavljanju izvornog spisa Zemljišnoknjižnog ureda, navodeći konkretne faze postupka i nadnevke kada je ovaj zahtjev isticao, odnosno ponavljao.
16. Nadalje, apelant ukazuje da je po prvobitnoj naredbi suca da se dostavi izvorni spis dostavljen preslik spisa DN 259/65, da je na pripremnom ročištu održanom 29. listopada 2009. godine referent Zemljišnoknjižnog ureda pozvan putem telefona da donese izvorni spis, što je i učinjeno, ali da je, kako tvrdi, i tad donesen nepotpun spis, sastavljen od akata koji su samo jednim dijelom bili izvorni. Pri tome apelant posebice ističe da DN-ovi čije je pribavljanje tražio, a sud odredio, nisu dostavljeni na uvid u izvornom obliku, kao i da u toj formi nisu bili temelj nalaza i mišljenja vještaka geodeta. U prilog navedenom istaknuo je i da je vještak geodet K. B. na javnoj raspravi od 21. svibnja 2010. godine ukazala da joj nije omogućen uvid u izvornu dokumentaciju, odnosno da je DN koji ide u prilog tvrdnji da je početna površina sporne parcele 300 m 2, također, pribavljen u presliku, a ne u izvornom obliku.
17. Nadalje, apelant tvrdi da je rješenjem Općinskog suda sa glavne rasprave od 21. svibnja 2010. godine, nakon što je iznio primjedbu da se izvrši uvid u izvorni spis DN 259/65 Sreskog suda
- Prijavni list A iz 1960. godine o kolektivnoj nacionalizaciji i zk. izvadak cijele sporne čestice, te da se da izjašnjenje o presliku plana iz 1960. godine o kolektivnoj nacionalizaciji, vještaku dan nalog da izvrši dopunu nalaza sukladno iznesenim primjedbama, ali da vještak po tome nije postupio, jer nije vršio uvid u izvorne konkretno označene DN, niti je dao preslik i očitovanje o kretanju iz 1960. godine.
18. Apelant smatra da je u tijeku postupka poduzimao iznimne napore radi pribavljanja izvornih dokumenata Zemljišnoknjižnog ureda i ostvarivanja uvida u njih, ali da su mu oni ostali nedostupni. Također, redoviti sudovi kojim je, kako navodi, stavljeno na znanje uskraćivanje uvida u zk. registar, po njegovom mišljenju, propustili su postupiti sukladno članku 136. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te istrajati na provedbi svojih procesnih rješenja u smislu pribavljanja izvornih i potpunih spisa od Zemljišnoknjižnih ureda, odnosno naloga danih vještaku geodetu.
19. U dopuni apelacije od 13. kolovoza 2013. godine apelant je istaknuo da Ugovor broj 363 ne postoji u spisima, kao i da je ovaj ugovor tražen a u svezi s čim je ukazao na RZ 1068/03. Apelant je istaknuo i da je vještak na glavnoj raspravi od 21. svibnja 2010. godine izjavila da joj nije omogućen uvid u izvorni DN 259/65 Sreskog suda, te da je ovo traženo podneskom od 9. studenog 2009. godine.
20. Uz dopunu apelacije od 14. siječnja 2015. godine apelant je dostavio pojedinačno pobrojane dokumente koji, po njegovom mišljenju, govore u prilog već iznesenim tvrdnjama u apelaciji i prethodnoj dopuni. Također, posebice je ukazao da je netočna konstatacija u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda da je dostavio na uvid Ugovor broj OV 363, a da nije predložio uvid u Ugovor broj OV 393, pa da ovaj dokaz nije ni provođen.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene odluke, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude.
23. Medžlis IZ je netočnom ocijenio apelantovu tvrdnju da mu je onemogućen uvid u izvorni spis DN 259/65. U svezi s tim je ukazano da je u zapisniku sa ročišta od 9. studenog 2009. godine konstatirano da je na zahtjev suda donesen izvorni spis u koji je izvršen uvid, te je konstatirano da je preslik ovog spisa koji je dostavio Zemljišnoknjižni ured 29. listopada 2009. godine vjeran izvorniku, kao i da je u ovom spisu uložen izvorni ugovor iz kojeg proizlazi da je apelant kupio k.č. broj 346/6, površine 300 m . Nadalje, u odgovoru je citiran dio nalaza i mišljenja vještaka o kretanju vlasništva na parceli k.č. broj 346/6, ukazano je na zapisnik sa ročišta od 1. srpnja 2010. godine u kojem je konstatirana izjava vještaka da je izvršio uvid u izvorne DN 2935/64, DN 259/65, DN 1267/75, DN 430/00, DN 933/03 i DN 1015/75, te utvrdio da su njihovi preslici uloženi u spis vjerni izvorniku. Najzad, ukazano je da je Medžlis IZ jasno dokazao da njegova parcela nikad nije bila vezana sa apelantovom, da se one razlikuju po osnovnom broju, a zbog čega nije mogla ni nastati od apelantove parcele.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 132.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala pravna osoba u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama.
(3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni tijelo, odnosno pravna osoba od koje bi ona trebala poticati.
Članak 134.
(1) Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.
(...)
(3) Ako se isprava nalazi kod tijela vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom tijelu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.
Članak 136. stavak 1.
(1) Sud može, na prijedlog stranke, narediti trećoj osobi da podnese ispravu samo kad je ona po zakonu dužna pokazati je ili podnijeti ili kad je riječ o ispravi koja je po svom sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se poziva na ispravu.
Članak 148. stavak 1.
(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, kao i predložiti osobu koja će izvršiti vještačenje.
Članak 150.
Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:
(…) 3) obim i predmet vještačenja, (…)
VI. Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 021378 12 Rev od 30. svibnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz o nadnevku uručenja osporene presude apelantu, ali, imajući u vidu nadnevak donošenja presude, tj. 30. svibanj 2013. godine, te nadnevak podnošenja apelacije, tj. 24. srpanj 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu u kojem je tvrdio da je na temelju pravnog posla stekao pravo vlasništva na označenoj nekretnini čija je površina veća od one koja je upisana u odgovarajućem zk. ulošku, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.
33. Apelant, u biti, tvrdi da postupak pred redovitim sudovima nije bio pravičan jer mu je onemogućeno sudjelovati kao jednakopravna stranka. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istaknuo da mu je uskraćen uvid u izvorne dokumente u odgovarajućem zk. ulošku, odnosno zemljišnu knjigu, a što je, kako navodi, bilo od suštinskog značaja za odlučivanje o utemeljenosti njegovog tužbenog zahtjeva. Također, apelant tvrdi da su redoviti sudovi propustili postupiti sukladno članku 136. ZPP i osigurati izvorne dokumente na kojim je inzistirao, odnosno da su odlučne činjenice utvrđivane na temelju preslika ovih dokumenta za koje je u postupku tvrdio da su krivotvorene.
34. Ustavni sud podsjeća da princip jednakosti oružja, kao jedan od elemenata šireg koncepta pravičnog suđenja, zahtijeva da svakoj strani treba dati razumnu mogućnost da predstavi svoj slučaj, uključujući i svoje dokaze, pod uvjetima koji ga ne stavljaju u suštinski nepovoljniji položaj glede njegovog protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, Niderost - Huber protiv Švicarske, presuda od 18. veljače 1997. godine, Izvješća 1997 - I, str. 107-08, stavak 23, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, stavak 33). Nadalje, kada javna vlast bez dobrog razloga spriječi aplikanta da ostvari pristup ili lažno negira postojanje dokumenata koji su u njezinom posjedu, a koji mogu pomoći aplikantu u dokazivanju neke odlučne činjenice, to može značiti negiranje pravičnog suđenja i rezultirati povredom članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, u slučaju kada je u domaćem sustavu osiguran postupak za objelodanjivanje dokumenta, a aplikant propusti iskoristiti ga, ne može se tvrditi da su javne vlasti spriječile aplikanta da ostvari pristup relevantnom dokazu ili da su lažno negirale njegovo postojanje, te, slijedom toga, da su ga spriječile ostvariti pravično suđenje (vidi, Europski sud, McGinley i Egan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. lipnja 1998. godine, st. 86. i 90). Nadalje, prema stajalištu Europskog suda, fotokopirani dokumenti moraju biti podvrgnuti strožoj provjeri prije nego što budu prihvaćeni kao istinski preslik izvornika, jer je nesporno da moderne tehnologije mogu biti korištene za krivotvorenje i lažiranje dokumenta (vidi, Europski sud, Timurtaş protiv Turske, presuda od 13. lipnja 2000. godine, stavak 66). Ovo posebice ako postoje okolnosti koje mogu dovesti u sumnju pravičnost postupka kao cjeline (vidi, Europski sud, Buzescu protiv Rumunjske, presuda od 24. kolovoza 2005. godine, stavak 71).
35. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnom slučaju postupak vođen sukladno ZPP. Navedenim zakonom je određeno da je svaka strana dužna iznijeti sve činjenice na kojim zasniva svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojim se te činjenice utvrđuju. Sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na temelju kojih donosi odluku. U slučaju kada na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njezinom postojanju sud zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Nadalje, kada se stranka u postupku poziva na neku ispravu koja se nalazi kod tijela vlasti, a sama ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom tijelu da ispravu dostavi sudu. ZPP je određeno da isprave koje je izdalo tijelo vlasti u vršenju ovlasti koje su mu povjerene dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje (javna isprava). U slučaju sumnje u autentičnost isprave stranka može tražiti da sud zatraži od tijela koje je ispravu izdalo da se o tome izjasni.
36. U postupku pred redovitim sudovima apelant je istaknuo da ne posjeduje ugovor kao ni drugu dokumentaciju, te da se ona nalazi u DN 259/65, ali da mu je onemogućeno izvršiti uvid u izvorni spis. Također, apelant je tvrdio i da se dokumentacija relevantna za utemeljenost njegovog tužbenog zahtjeva nalazi i u drugim pojedinačno označenim DN spisima kojim mu je uskraćen pristup.
37. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, po apelantom prijedlogu, od Zemljišnoknjižnog ureda zatražio dostavljanje najprije DN 259/65, koji je sudu dostavljan kao preslik, a na ponovno traženje i kao izvornik. Prema zapisniku sa pripremnog ročišta održanog 9. studenog 2009. godine, koji je apelant priložio uz apelaciju, apelantovom opunomoćeniku predan je preslik spisa DN 259/65, te mu je omogućen uvid u izvorni spis. Također, vještaku pri izradi nalaza i mišljenja nije omogućen uvid u izvorni DN 259/65 (zapisnik sa ročišta održanog 21. svibnja 2010. godine), već mu je to omogućeno naknadno, pri izradi dopune nalaza i mišljenja (2. lipnja 2010. godine), a koje su sačinjene po apelantovim prigovorima. Na glavnoj raspravi (zapisnik sa ročišta održanog 1. srpnja 2010. godine) proveden je, pored ostalih, kao dokaz uvid i čitanje spisa DN 259/65. Nadalje, po apelantovom prijedlogu, Općinski sud je pribavio i preslik drugih DN na kojim je apelant inzistirao, a iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak izvršio uvid i u ove izvorne spise, te zaključio da su njihovi preslici, koji su uloženi u spis Općinskog suda, suglasni izvornicima. Stoga, proizlazi da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i pored teškoća, uvid u izvorni DN 259/65, te u druge DN na kojim je apelant inzistirao omogućen apelantu, sudu i vještaku, odnosno da je Općinski sud propustio, sukladno članku 134. stavak 3. ZPP, po apelantovom zahtjevu zatražiti i pribaviti relevantne DN spise koji, u smislu članka 132. ZPP, predstavljaju javnu ispravu. Zbog toga, neutemeljeno je apelantovo pozivanje i na članak 136. ZPP a kojim se osigurava pribavljanje isprave (koja pri tome može, ali i ne mora biti i javna) od treće osobe koja je posjeduje.
38. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je na apelantov prijedlog određeno i vještačenje vještaka geodeta, koji je sačinio nalaz i mišljenje, odnosno, po apelantovim prigovorima, i dopunu nalaza i mišljenja. Suprotno apelantovim tvrdnjama u apelaciji, vještaku je, što proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja koju je dostavio uz apelaciju, omogućen uvid u izvorne DN spise na kojim je apelant inzistirao i za koje je tvrdio da su relevantni za utemeljenost njegovog tužbenog zahtjeva. Stoga, proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost zatražiti i provesti i dokaz vještačenjem, te tako, sukladno članku 148. ZPP, naznačiti predmet i obim vještačenja. Također, Ustavni sud zapaža da je, upravo po apelantovim prigovorima, vještak sačinio i dopunu nalaza i mišljenja. Iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu, održanog 21. svibnja 2010. godine, koji je apelant predočio uz apelaciju, proizlazi da je apelant predložio vještačenje u kojem je vještak trebao dati kretanje posjeda i vlasništva na predmetnoj parceli od momenta kupovine (tj. od 1965. godine). Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka kada je, sukladno članku 7. ZPP, odbijen apelantov prijedlog da se nakon izrade nalaza i mišljenja, te njihove dopune po njegovim prigovorima, nalaz dopuni i kretanjem posjeda od 1960. godine, tj. da se izvrši uvid u prijavni list iz 1960. godine i preslik plana iz 1960. godine, jer apelant ove okolnosti nije ni odredio u svom prijedlogu kao predmet i obim vještačenja.
39. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je kao nesporna utvrđena činjenica da je apelant kupio k.č. broj 346/6, površine 300 m 2, na temelju Ugovora o kupoprodaji zaključenog sa prednikom tuženog Grada Mostara 26. siječnja 1965. godine OV 363/65. Također, redoviti sudovi su istaknuli i da apelant nije predočio niti jedan dokaz da je ova parcela bilo kada imala površinu 46.773 m , kako je apelant tvrdio u tužbenom zahtjevu. Ustavni sud primjećuje da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka, koji je prihvaćen kao objektivan i sačinjen sukladno pravilima struke, proizlazi da ovaj ugovor ne postoji niti u jednom od DN u koji je vršen uvid i koji su provođeni kao dokazi u postupku, odnosno da je u DN 259/65 uložen Ugovor o kupoprodaji broj OV 393/65 od 26. siječnja 1965. godine. Stoga, apelantova tvrdnja da nije izvršen uvid u oba ova ugovora ne može biti prihvaćena kao utemeljena, jer je utvrđeno da Ugovor broj OV 363/95 ne postoji niti u jednom DN u koji je vršen uvid na apelantovo inzistiranje. Također, iscrpno pobrojani sadržaj brojnih materijalnih dokaza u obrazloženju osporene prvostupanjske presude ne upućuje na drugačiji zaključak, tj. da je sporna parcela u trenutku kupovine imala drugačiju površinu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su, u svezi sa činjenicom da je predmetna k.č. nakon kupovine mijenjala površinu, redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza dali iscrpne razloge i obrazloženja, a apelant ni u postupku pred redovitim sudovima, kao ni u apelaciji nije ponudio argumente i dokaze u prilog tvrdnji o falsificiranju ili lažiranju ovih promjena. Ovo tim prije što je vještak ostvario uvid u izvorne DN na kojim je apelant inzistirao i zaključio da su njihovi preslici uloženi u spis Općinskog suda vjerni izvornicima. Stoga, očigledno neslaganje u broju ugovora o kupoprodaji koji je naveden u obrazloženju osporenih presuda (OV 363/65) i ugovora o kupoprodaji koji je uložen u odgovarajući DN (OV 393/65), kod nesporno utvrđene činjenice da postoji samo ovaj drugi, ne upućuje na zaključak da je apelantu uskraćen ili sakriven dokument koji je u posjedu javne vlasti, a koji bi bio od odlučnog značaja za njegov tužbeni zahtjev.
40. Ustavni sud podsjeća da, prema stajalištu Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. Europske konvencije ne sadrži bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, o dokaznoj snazi ili teretu dokazivanja, te da su ovo pitanja koja su u isključivoj nadležnosti nacionalnih, odnosno redovitih sudova (vidi, Europski sud, Tiemann protiv Francuske i Njemačke, odluka o dopustivosti od 27. travnja 2000. godine). Također, Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Iako sud nije obvezan odgovoriti na svaki navod i istaknuti argument, to ga ne oslobađa obveze da točno i precizno odgovori na navode koji su odlučni za ishod postupka (vidi, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, stavak 30).
41. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu uskraćena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, uključujući i svoje dokaze, pod uvjetima koji ga ne stavljaju u suštinski nepovoljniji položaj glede njegovog protivnika i tako povrijeđen princip jednakosti oružja i dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline. Naime, apelantova nemogućnost da ostvari uvid u izvorne DN spise na kojim je inzistirao otklonjena je tako što ih je pribavio sud po apelantovom zahtjevu. Autentičnost preslika ovako pribavljenih spisa potvrdio je i vještak, koji je izvršio uvid u njihove izvornike, pa se ne može zaključiti da je izostala i strožija provjera, odnosno da su javne vlasti prikrile dokument koji je u njihovom posjedu a koji je bio od značaja za apelanta. Nadalje, apelantu nije bila uskraćena mogućnost predložiti i provesti vještačenje vještaka geodeta, tj. odrediti predmet i obim vještačenja. Također, u obrazloženju osporenih odluka nisu izostali detaljni razlozi i obrazloženja u pogledu apelantovih odlučnih navoda, tj. je li kupio navedenu parcelu i je li u trenutku kupovine imala površinu koju je on naveo u tužbenom zahtjevu. Najzad, slijedom svega navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje okolnosti koje bi mogle dovesti u sumnju pravičnost postupka kao cjeline.
42. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
43. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima, tj. da mu je uskraćeno da kao jednakopravna strana sudjeluje u postupku, a koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu uskraćena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj sudu, uključujući i svoje dokaze, pod uvjetima koji ga ne stavljaju u suštinski nepovoljniji položaj glede njegovog protivnika, pa da je povrijeđen princip jednakosti oružja i dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za tvrdnje da je povrijeđen princip jednakosti oružja i dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline, a Ustavni sud je već zaključio da su ove tvrdnje neutemeljene.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman