Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-69/13 (A. V., K. V., D. V.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-69/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 69/13, rješavajući apelaciju Ante Vlašića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Vlašića, Kate Vlašić i Dragana Vlašića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 001984 12 Rev 2 od 16.

listopada 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 001984 12 Gž 3 od 30. ožujka 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ante Vlašić, Kata Vlašić, Dragan Vlašić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slavo Ćutuk, odvjetnik iz Gruda, podnijeli su 5. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 001984 12 Rev 2 od 16. listopada 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 001984 12 Gž 3 od 30. ožujka 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao i od Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo, koje zastupa Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. prosinca 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. prosinca, Kantonalni sud 10. prosinca, a tužena 7. prosinca 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 001984 11 P2 od 12. siječnja 2012. godine tužena je obvezana apelantima isplatiti na ime naknade materijalne i nematerijalne štete precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti pokrenuli postupak tužbom radi naknade štete, navodeći da je njihova kćerka i sestra stradala jer je Miljan Galić kao pripadnik postrojbi HVO-a počinio ubojstvo iz nehata. Naime, događaj se desio kada su Miljenko i pokojna Katica sjedili u kafiću te je Miljan, ne znajući da je pištolj nategnut, u pravcu pokojne Katice okrenuo pištolj koji je opalio i pogodio je, te joj nanio tešku tjelesnu povredu od koje je preminula. Tužena je istakla prigovor stvarne i mjesne nadležnosti suda, pasivne i aktivne legitimacije i zastare. Tužena je naglasila da je Miljan Galić pucao iz svog privatnog pištolja i izvan vojnog objekta. Općinski usud je razmotrio prigovor tužene da se štetni događaj desio izvan vojne dužnosti u kafiću, te je prvostupanjski sud zaključio da ovo ne isključuje odgovornost tužene.

7. Pozivajući se na čl. od 174. do 177. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prvostupanjski sud je naveo da je bitno tko je vlasnik pištolja iz kojeg je pucano jer za štetu odgovara imalac stvari, ali se Miljan Galić može smatrati vlasnikom jer ga je mobilizirala tužena. Općinski sud je prihvatio da je Miljan Galić u vrijeme štetnog događaja bio mobiliziran i pripadnik HVO-a, te da u spornom razdoblju nije imao dozvolu za nošenje oružja niti je posjedovao registrirano oružje u Policijskoj upravi Grude kao privatna osoba, a što je utvrđeno na temelju dopisa PU Grude. Općinski sud je naveo da se „ne može zanemariti logičan slijed da je kao službenik tužene bio zadužen sa vatrenim oružjem“, s obzirom da je bio pripadnik HVO-a, bez obzira što Odsjek za pitanje evidencija iz oblasti vojne obveze Grude ne posjeduje evidenciju o navedenom pištolju. Općinski sud je istaknuo da je odredbom članka 174. ZOO propisano da imalac opasne stvari odgovara za štetu od opasne stvari, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 176. ZOO regulirano da umjesto imaoca stvari odgovara osoba kojoj je stvar povjerena da se njome služi ili osoba koja je dužna nadgledati je, a nije kod nje na radu. Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju odgovara tužena prema odredbama čl. od 174. do 177. ZOO, te im dosudio naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je precizirana, kao i troškove postupka.

8. Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 001984 12 Gž 3 od 30. ožujka 2012. godine. kojom je priziv tužene uvažio, prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu preinačio na način da je apelante odbio s tužbenim zahtjevom.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo dokaze koje je proveo prvostupanjski sud (izjava Miljana Galića dana kritičnog dana koji je izjavio da je pištolj službeni; optužni akt u čijem opisu stoji da je Miljan Galić „sa svojim pištoljem“, itd.; dopis Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata u kojem je navedeno da ne postoji evidencija da je Miljan Galić bio zadužen pištoljem, kao i dopis istog tijela da je Miljan Galić bio pripadnik HVO-a; dopis PU Grude da kritičnog dana Miljan Galić nije posjedovao pištolj ni dozvolu za nošenje oružja) iz kojih je zaključio da je pištolj vlasništvo jedne od postrojbi HVO-a, čiji je pripadnik u to vrijeme bio Miljan Galić, te da bi tužena kao imalac opasne stvari bila odgovorna za štetu koju su pretrpjeli apelanti.

10. Prednji zaključak prvostupanjskog suda je proizašao iz činjenice da je štetnik u policijskoj postaji izjavio da je pištolj službeni, te da prema službenim podacima nije imao dozvolu za nošenje i posjedovanje oružja, pa bi bilo logično da je pištolj vojni. Međutim, drugačijom ocjenom izvedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio drugačije činjenično stanje, a to je da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima temelje svoj zahtjev u smislu odredbe članka 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP-a apelante trebalo odbiti sa zahtjevom za naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da dokazi kojima apelanti dokazuju da je vlasnik pištolja HVO ne daju osnova za zaključak da je HVO zaista vlasnik predmetnog pištolja.

11. Rješavajući po reviziji apelanata Vrhovni sud je donio Presudu broj 63 0 P 001984 12 Rev 2 od 16. listopada 2012. godine kojom je reviziju odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija neutemeljena. Vrhovni sud se pozvao na odredbe članka 174. ZOO, te je naveo da u predmetnom slučaju za štetu prouzročenu uporabom pištolja tužena odgovara pod pretpostavkom da je imalac pištolja, da je pištolj bio službeni i da je počinitelj ubojstva bio zadužen pištoljem kao pripadnik vojne formacije HVO-a. Dakle, sporno pitanje pred nižestupanjskim sudovima je, kao pretpostavka odgovornosti, bilo pitanje vlasništva pištolja kao opasne stvari, je li pucano iz pištolja čiji je imalac vojna formacija tužene ili je pištolj vlasništvo počinitelja ubojstva.

13. Vrhovni sud je iznio zaključke nižestupanjskih sudova - prvostupanjskog do kojeg je došao na temelju izjave Miljana Galića da je šteta prouzročena uporabom službenog pištolja čiji je imalac vojna formacija tužene, pa je tužena odgovorna po načelu objektivne odgovornosti. Drugostupanjski sud je na temelju istih izvedenih dokaza i njihove slobodne ocjene (članak 8. ZPP-

a) naveo da ne može sa sigurnošću (izvjesno) utvrditi odlučnu činjenicu, pa je o postojanju te činjenice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Vrhovni sud je istaknuo da pravilo o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije pružila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U predmetnoj parnici apelanti su, u skladu s odredbom članka 7. stavak 1., u svezi s člankom 123. stavak 1. ZPP-a bili dužni dokazati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, odnosno da je pištolj iz koga je pucano bio službeni pištolj, da je HVO imalac pištolja u čijim postrojbama je bio Miljan Galić u vrijeme kada se dogodio nesretni slučaj. Tužitelji tijekom postupka tu činjenicu nisu uspjeli dokazati, pa je drugostupanjski sud, pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, njihov tužbeni zahtjev odbio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da je pogrešan zaključak sudova u svezi s provedenim dokazima, te da je primjenom članka 8. ZPP-a trebalo donijeti drugačiju odluku. Apelanti navode da je općepoznato da je bio rat i da su pripadnici HVO-a oružje dijelili i na ratištu, te nepostojanje evidencije o vlasništvu pištolja kod tužene nije trebalo biti prepreka za usvajanje tužbenog zahtjeva. Stoga je sud trebao izvesti zaključak da je pištolj vlasništvo tužene na šta su, prema mišljenju apelanata, ukazivali provedeni dokazi, izjava Miljana Galića, potvrda PU Grude i potvrda Federalnog ministarstva obrane. Ovakvo stajalište sudova nije u skladu s načelom ratio iuris.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istaknuo da je apelacija neutemeljena, te da nisu učinjene povrede koje apelanti navode, kao i da je obrazložena osporena odluka Vrhovnog suda.

16. Kantonalni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci, a kojom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se žale, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tužena je istaknula da je apelacija nedopustiva i neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti I - Opšte odredbe Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Predaja stvari trećem licu Član 176. stav 1.

Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.

19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

20. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 16. listopada 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 8. studenog 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Apelanti smatraju da redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu iste obrazložili, te na adekvatan način cijenili činjenično utvrđenje.

28. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata, i to bazirajući presudu uglavnom na izjavi Miljana Galića (danoj kritičnog dana) da je pištolj službeni i da nije imao dozvolu za nošenje oružja niti je posjedovao registrirano oružje (dokaz potvrda PU Grude), ali je presudu preinačio Kantonalni sud tako što je odbio tužbeni zahtjev jer apelanti nisu pružili dovoljno dokaza da je imalac pištolja bio HVO, odnosno da je pištolj bio službeni. Vrhovni sud je potvrdio ovo stajalište, navodeći da je pravilno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja, odnosno da su apelanti bili dužni dokazati činjenice na kojima temelje osnovu za tužbu. U obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ne može pronaći bilo kakvu proizvoljnost, već primjećuje da su osporene odluke jasne i upućuju na relevantne odredbe ZPP-a kojim je reguliran parnični postupak i obveze stranaka. Apelanti ukazuju na „općepoznate“ činjenice stanja rata i podjele oružja bez evidencije, te ukazuju da je bilo dovoljno indicija da sud donese drugačiju odluku. Međutim, Ustavni sud smatra da apelanti, osim što su nezadovoljni ishodom postupka i što su iznosili svoje viđenje okolnosti predmeta i upućivali na pravičnost, nisu ponudili niti jedan konkretan dokaz koji bi doveo u sumnju ispravnost osporenih odluka, odnosno ukazao na proizvoljnost u primjeni prava, kao i povrede standarda Europske konvencije.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je presudom Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada apelanti pred redovitim sudim nisu uspjeli pružiti i dokazati činjenice koje su osnova za tužbu.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-69/13 (A. V., K. V., D. V.) | Sudska praksa | Aktio