Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-811/12 (J. S., A. S. i V. S.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Materijalna šteta
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Kamata
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-811/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 811/12, rješavajući apelaciju Jeremije Starovlaha i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUM U

Odbija se kao neosnovana apelacija Jeremije Starovlaha, Aleksandra Starovlaha i Vitorke Starovlah podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2011. godine, broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine, broj P-534/08 od 1. oktobra 2010. godine i dopunske Presude broj P-534/08 od 22. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJ E

I. Uvod

1. Jeremija Starovlah, Aleksandar Starovlah i Vitorka Starovlah (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2011. godine, broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine, broj P-534/08 od 1. oktobra 2010. godine i dopunske Presude broj P-534/08 od 22. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa tuženu Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 8. januara 2015. godine, a Pravobranilaštvo 14. januara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj P-534/08 od 1. oktobra 2010. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je tužena obavezana da apelantima na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati: na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja fizičke aktivnosti apelantu Jeremiji Starovlahu iznos od 55.000 KM, apelantu Aleksandru Starovlahu iznos od 50.000 KM i apelantkinji Vitorki Starovlah iznos od 10.000 KM; na ime pretrpljenog straha apelantu Jeremiji Starovlahu iznos od 25.000 KM i apelantu Aleksandru Starovlahu iznos od 30.000 KM; na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti apelantu Jeremiji Starovlahu iznos od 6.000 KM i apelantu Aleksandru Starovlahu iznos od 15.000 KM; na ime pretrpljenih bolova zbog teškog invaliditeta sina i supruga apelantkinji Vitorki Starovlah iznos od 30.000 KM, sve sa zateznim zakonskim kamatama od 1. oktobra 2010. godine do isplate; na ime rente apelantu Jeremiji Starovlahu i apelantu Aleksandru Starovlahu iznos po 500,00 KM, počev od 1. oktobra 2010. godine pa do kraja života, odnosno počev od 1. aprila 2006. godine; na ime troškova liječenja iznos od 3.035,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. marta 2007. godine pa do isplate i na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade mjesečni iznos od 420,00 KM, počev od 1. aprila 2004. godine pa do 1. oktobra 2010. godine za apelanta Jeremiju Starovlaha, a za apelanta Aleksandra Starovlaha mjesečni iznos od 609,90 KM, počev od 1. aprila 2004. godine pa do 10. oktobra 2010. godine. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete, te naknade štete na ime uništenih stvari, zatim, štete na ime duševnih bolova zbog povrede privatne imovine i doma i nekažnjavanja počinilaca i tuđe njege i pomoći za apelanta Jeremiju Starovlaha je odbijen.

6. Rješenjem o ispravci od 4. oktobra 2010. godine izvršena je ispravka izreke presude u dijelu odluke dosuđene rente za tužioca Aleksandra Starovlaha, tako da, umjesto mjesečnog iznosa od 500,00 KM, treba da stoji iznos od 711,00 KM.

7. Dopunskom Presudom od 22.oktobra 2010. godine tužena je obavezana da isplati apelantu Aleksandru Starovlahu na ime naknade materijalne štete, i to: zbog povećanih izdataka za tuđu pomoć i njegu iznos od 550,00 KM mjesečno, počev od 1. oktobra 2010. godine pa ubuduće, i na ime razlike u bolovanju iznos od 3.849,85 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Iz obrazloženja presude proizilazi da su 1. aprila 2004. godine oko 1.10 časova pripadnici snaga NATO-a (SFOR-a) eksplozivom razvalili ulazna vrata Parohijskog doma Srpske pravoslavne crkve „Presvete Bogorodice“ u Palama u kojem su živjeli apelanti i porodica Zekić, nakon čega su vojnici SFOR-a upali u stan apelanata i apelantima Jeremiji Starovlahu i Aleksandru Starovlahu nanijeli tvrdim predmetima, mehaničkim oruđem i dijelovima ljudskih tijela teške tjelesne povrede opasne po život. Apelantkinja Vitorka Starovlah je bila prisilnim putem zadržana u spavaćoj sobi i bilo joj je onemogućeno da pomogne sinu i suprugu, koji su bez ikakvog povoda pretučeni, a potom su ih pripadnici SFOR-a helikopterom prebacili u Klinički centar Tuzla, gdje im je ukazana neophodna medicinska pomoć. Iz medicinske dokumentacije koja je korišćena za izradu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno je da su apelanti zadobili teške tjelesne povrede opasne po život sa trajnim posljedicama. Saslušanjem apelanta Jeremije Starovlaha prvostepeni sud je zaključio da apelantima nije pružena mogućnost da znaju zašto je izvedena akcija SFOR-a u njihovom domu, kojom prilikom su podvrgnuti mučenju i ponižavajućem postupanju (iz dokumentacije: povrede nanesene dijelovima ljudskog tijela ili dejstvom tupine, teškog zamahnutog mehaničkog oružja, šakom savijenom u pesnicu, stopalom, laktom ili udarcima kundakom puške).

9. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene. Istaknuto je da je nesporno da su štetu apelantima pričinili pripadnici NATO-a

- jedinice SFOR-a, koji uživaju imunitet, ali je ukazano na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 696/04 u kojoj je navedeno da imunitet međunarodnih snaga, shodno međunarodnim propisima, ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u očuvanju mira i bezbjednosti, ili, kao u konkretnom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma. Stoga je prvostepeni sud zaključio da je tužena Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana u sporu naknade štete koja, prema Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), garantuje svim građanima najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda u koje spadaju pravo na život, poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, da se ne bude podvrgnuto mučenju i neljudskom postupanju.

10. Na ime pretrpljenih fizičkih bolova prvostepeni sud je apelantu Jeremiji Starovlahu dosudio iznos od 25.000,00 KM, pri tome ocjenjujući da je on od momenta povrede pa do prebacivanja u operacionu salu u Tuzli, kada je dobio anesteziju, a potom stavljen na mašinsku ventilaciju - vještačka pluća, trpio fizičke bolove jakog intenziteta. Bolovi srednjeg intenziteta su trajali jedan mjesec, a ogledali su se u glavoboljama, bolovima u predjelu grudnog koša tokom disanja, te bolovima u predjelu leđa tokom pomjeranja u krevetu, kao i tokom bolnih procedura previjanja rana i kasnije u fizikalnoj proceduri razgibavanja-ukočenosti desnog ramena. Fizičke bolove srednjeg intenziteta trpio je u ukupnom trajanju od tri mjeseca, a ogledali su se u povremenim glavoboljama žigajućeg tipa, bolovima u predjelu desnog ramena tokom izvođenja pokreta, kao i tokom bolnih medicinskih procedura - davanja injekcija, infuzija, previjanja, vađenja konaca, neprijatnih i bolnih dijagnostičkih procedura. Prema mišljenju vještaka, realno je očekivati da se bolovi javljaju i ubuduće prilikom promjene vremenskih uslova ili pojačanih fizičkih napora.

11. Prvostepeni sud je apelantu Jeremiji Starovlahu na ime pretrpljenog straha dosudio iznos od 15.000,00 KM, ocjenjujući pri tome sve okolnosti slučaja, kao i njegovu izjavu sa glavne rasprave, te prihvatajući nalaz vještaka medicinske struke. Pri tome je ocijenjeno da je apelant Jeremija Starovlah jedan čas trpio strah velikog intenziteta, jer se nalazio u neposrednoj životnoj opasnosti, poslije čega je ostao bez svijesti. Bez obzira što je strah kratko trajao, radilo se o smrtnom strahu - strahu za sopstveni opstanak, ocijenjena je i okolnost da je probuđen iz sna nakon upada vojnika u stan, bez saznanja o čemu se radi. Nakon shvatanja i potpune svjesnosti šta se desilo njemu i sinu, trpio je tri mjeseca strah srednjeg intenziteta, kada je doživio šok zbog saznanja da je njegov sin teže povrijeđen, te zbog neizvjesnosti za ishod sopstvenog liječenja i eventualnih posljedica. Potom je trpio strah niskog intenziteta-zabrinutost koja je trajala šest mjeseci i koji se ogleda u stalnoj zabrinutosti i napetosti iščekujući ishod hirurškog liječenja, a poslije fizikalno-rehabilitacionih procedura, uz osjećanje brige za posljedice koje su ostavile povrede na njemu i sinu, strah za materijalnu egzistenciju svoje porodice, kao i osjećanje nepravde i bola koji su im kao porodici naneseni. Fizički bolovi i pretrpljeni strah su ostavili trajni poremećaj na prvoapelanta u vidu psihičkog poremećaja koji se ogleda u posttraumatskom stresnom sindromu sa depresivnom simptomatologijom, kao i fizičkih posljedica u vidu pada efikasnosti i organskih poremećaja kao posljedice povrede mozga (pamćenje, mišljenje, koncentracija, asocijacije, upamćivanje, socijalno funkcionisanje, te trajni gubitak čula mirisa i trajna poluoduzetost desne ruke).

12. Na ime duševnih bolova zbog naruženosti prvostepeni sud je apelantu Jeremiji Starovlahu dosudio iznos od 6.000,00 KM, ocjenjujući pri tome da se kod njega uočavaju vidljivi ožiljci sa desne strane čela, ožiljci na desnom ramenu i nadlaktici, te desnoj polovini grudnog koša uz promjenu konfiguracije desnog ramena, te deformitet lica zbog povrede sinusa. Ocijenjeno je da je unakaženost srednjeg stepena ocjenjujući dob, pol i zanimanje apelanta.

13. Na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti prvostepeni sud je apelantu Jeremiji Starovlahu dosudio iznos od 55.000,00 KM. Pri tome je ocijenio stepen umanjenja životne aktivnosti koji je utvrdio vještak neuropsihijatar od 75%.

14. Na ime pretrpljenih fizičkih bolova sud je apelantu Aleksandru Starovlahu dosudio iznos od 30.000,00 KM, ocjenjujući da je od momenta zadobijanja povreda pa do momenta gubitka svijesti i stavljanja na mehaničku ventilaciju trpio fizičke bolove jakog intenziteta koji su bili tako jaki da je izgubio svijest i u komatoznom stanju dovezen u Klinički centar Tuzla, gdje je u stanju kome ostao 13 dana, da je, nakon što je došao svijesti, trpio bolove srednjeg intenziteta do tri mjeseca, te da je realno očekivati da će se bolovi povremeno javljati i ubuduće.

15. Na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha sud je apelantu Aleksandru Starovlahu dosudio iznos od 15.000,00 KM, ocjenjujući da je trpio strah velikog intenziteta od momenta povređivanja pa do gubitka svijesti, jer se nalazio u neposrednoj životnoj opasnosti, da je strah srednjeg intenziteta koji se odnosi na period shvatanja i potpune svjesnosti o tome što mu se desilo, šok i neizvjesnost za ishod liječenja, te eventualne posljedice trajao tri mjeseca. Strah niskog intenziteta - zabrinutost trajala je ukupno šest mjeseci, a ogleda se u stalnoj zabrinutosti i napetosti za ishod hirurškog liječenja, a poslije za oporavak, uz osjećanje brige za posljedice koje su ostavile povrede, kao i strah od novih epileptičkih napada koje će, prema mišljenju ljekara, osjećati i u budućnosti, te brige za svoju budućnost i materijalnu egzistenciju, imajući u vidu da se radi o mlađem licu. Prvostepeni sud je posebno ocijenio da su pretrpljeni fizički bolovi i strah ostavili trajne poremećaje kod drugoapelanta u vidu psihičkog poremećaja koji se ogleda u posttraumatskom stresnom sindromu sa anksiozno-depresivnim simptomima, posttraumatske epilepsije, posttraumatske paralize nerva abducensa i posljedičnom razrokošću, umjerenim sušenjem očnog živca lijevog oka sa padom oštrine vida, posttraumatskom glavoboljom, ograničenim pokretima desnog ručnog zgloba, lakog do umjerenog stepena izraženosti, te lakim do umjerenim deformitetom prstiju desnog stopala.

16. Na ime duševnih bolova zbog naruženosti prvostepeni sud je apelantu Aleksandru Starovlahu dosudio iznos od 15.000,00 KM, ocjenjujući pri tome da se radi o unakaženosti srednjeg stepena izraženosti i posebno ocjenjujući da je apelant Aleksandar Starovlah mlađe lice, starosti 34 godine, neoženjen, po zanimanju vjeroučitelj koji po prirodi posla ima stalne kontakte sa djecom na nastavi i nastavnicima kod kojih njegovi ožiljci i deformacija lica izazivaju osjećanje sažaljevanja.

17. Na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti prvostepeni sud je apelantu Aleksandru Starovlahu dosudio iznos od 50.000,00 KM. Pri tome je ocijenio nalaz vještaka medicinske struke, neuropsihijatra koji je konstatovao umanjenje životne aktivnosti od 60% i pojašnjenje vještaka u čemu se ogleda umanjenje životne aktivnosti. Vještak se pri određivanju procenta invalidnosti pridržavao tablica, ali je u nalazu opisao u čemu se sastoji umanjenje životne aktivnosti, što opravdava dosuđivanje veće naknade. Stoga je prvostepeni sud nalaz vještaka i ocijenio samo kao pomoćno mjerilo, smatrajući da se kao procenat umanjenja životne aktivnosti može uzeti iznos od 70%, kako je i sam vještak, dr Žarko Savić, rekao na glavnoj raspravi od 26. avgusta 2010. godine.

18. Prvostepeni sud je apelantkinji Vitorki Starovlah dosudio na ime naknade štete za duševne bolove, zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica, sina Aleksandra, iznos od 30.000,00 KM, ocjenjujući da svakodnevno teško preživljava, prije svega, bolest sina, a i supruga, što utiče na njenu psihu koja je ionako opterećena njenim duševnim patnjama zbog situacije koju je preživjela.

19. Prvostepeni sud je ocijenio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu štete na ime duševnih bolova zbog povrede privatne imovine i doma i nekažnjavanja počinilaca. Prvostepeni sud je istakao da navedeni vid štete nije propisan članom 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je naknadu nematerijalne štete moguće priznati samo za onu nematerijalnu štetu koju kao takvu priznaje zakon, jer su nematerijalne štete u zakonu nabrojane taksativno, a ne primjerice. Takođe je navedeno da je sud okolnosti slučaja, način povređivanja, posljedice koje apelanti trpe uzeo u obzir prilikom odmjeravanja naknade za pretrpljene fizičke bolove, strah, umanjenje opšte životne aktivnosti, pravdajući dosuđenje većih iznosa od onih koje predviđaju orijentaciona mjerila i dosadašnja sudska praksa.

20. Na ime troškova liječenja prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, i to za iznos od 3.035,20 KM. Prvostepeni sud nije priznao apelantima ostale troškove na ime liječenja preko dosuđenog iznosa sa obrazloženjem da apelanti nisu dokazali putem računa ili potvrda svoj boravak u rehabilitacionim centrima na koje se pozivaju. Odbijen je i zahtjev za naknadu troškova prevoza apelantkinji Vitorki Starovlah za posjete apelantima Aleksandru i Jeremiji Starovlahu dok su bili u bolnicama u Tuzli i Beogradu, jer nisu priloženi dokazi o visini ovih troškova. Prvostepeni sud je, takođe, odbio zahtjev apelanata za naknadu štete za uništene stvari, obrazlažući da sud ne može sam zaključiti o kojim stvarima se radi i koja je njihova vrijednost, a apelanti nisu u tom smislu dostavili dokaze sudu.

21. O zakonskim zateznim kamatama prvostepeni sud je odlučio primjenom odredbe člana 277 ZOO, i to tako što početak toka kamata na nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja pa do isplate, a u pogledu materijalne štete od momenta nastanka povrede, određujući kamate za rentu od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, a u pogledu naknade troškova na ime nabavke lijekova od podnošenja tužbe pa do isplate.

22. Drugostepenom Presudom Suda BiH broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine žalbe apelanata su odbijene. Žalba tužene je odbijena, prvostepena i dopunska presuda je potvrđena u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete (usvajajući i odbijajući dio) za apelante Jeremiju Starovlaha i Aleksandra Starovlaha (fizički bolovi, strah, umanjenje životne aktivnosti i naruženost), a za apelantkinju Vitorku Starovlah u odnosu na pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta sina i supruga, u odbijajućem dijelu odluke za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog povrede privatne imovine i doma i nekažnjavanja počinilaca, te uništenih stvari, a u odnosu na apelante Jeremiju Starovlaha i Aleksandra Starovlaha u odbijajućem dijelu odluke na ime tuđe njege i pomoći za Jeremiju Starovlaha, na ime troškova liječenja za Jeremiju Starovlaha (usvajajući i odbijajući dio dopunske presude), na ime povećanih izdataka za tuđu njegu i pomoć (usvajajući i odbijajući dio dopunske presude) za Aleksandra Starovlaha. Žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je ukinuta u dijelu odluke o izgubljenoj zaradi za apelante Jeremiju Starovlaha i Aleksandra Starovlaha. Djelimično je uvažena žalba tužene i ukinuta je prvostepena dopunska presuda i rješenje o ispravci, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak za materijalnu štetu, i to: u dijelu odluke o renti za apelante Jeremiju Starovlaha i Aleksandra Starovlaha, te razlike u bolovanju za apelanta Aleksandra Starovlaha, u dijelu odluke o nematerijalnoj šteti na ime umanjenja životne aktivnosti i pretrpljenog straha za apelantkinju Vitorku Starovlah, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.

23. Revizionom Presudom Suda BiH broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2012. godine djelimično je usvojena revizija apelanta Aleksandra Starovlaha, preinačena je drugostepena Presuda Suda BiH broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine i prvostepena dopunska Presuda Suda BiH broj P-534/08 od 22. oktobra 2010. godine, tako što je obavezana tužena da apelantu Aleksandru Starovlahu na ime naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege za period od 1. aprila 2004. godine do 1. oktobra 2010. godine isplati mjesečne iznose od po 550,00 KM, odnosno ukupno za navedeni period od 78 mjeseci iznos od 42.900,00 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, to jest počev od 5. u narednom mjesecu na iznos naknade za prethodni mjesec, pa sve do isplate, sve u roku od 30 dana od dana prijema ove presude. Revizija apelanata u odnosu na ostali dio potvrđujuće drugostepene presude i u odnosu na preinačavajući dio drugostepene presude, kao i revizija tužene u odnosu na potvrđujući dio drugostepene presude su odbijene kao neosnovane. Revizije apelanata i tužene, u odnosu na ukidajući dio drugostepene presude, odbačene su kao nedopuštene.

24. Reviziono vijeće je, prije svega, ukazalo da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije tužene i u obrazloženju osporenih presuda izrazili jasan stav zbog čega je taj prigovor neosnovan. Istaknuto je da su u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jemstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica, polazeći od međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. Reviziono vijeće je smatralo da u konkretnom slučaju postupanje štetnika nije bilo u skladu sa „zakonom" zbog toga što je postupanje pripadnika SFOR-a bilo izvan okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata, te je, imajući u vidu ustavne obaveze Bosne i Hercegovine, kao i obaveze predviđene Evropskom konvencijom, ocijenilo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužena Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana u ovom sporu za naknadu štete, kao garant svojim građanima za obezbjeđenje najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

25. Po ocjeni revizionog vijeća, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da dosuđeni iznosi po pojedinim vidovima nematerijalne štete predstavljaju realnu satisfakciju za štetu koju su apelanti pretrpjeli. Revizione tvrdnje apelanata i tužene da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 200 ZOO, jer je naknada nematerijalne štete po svim osnovima, prema shvatanju apelanata, određena suviše nisko a prema shvatanju tužene, previsoko, ocijenjene su neosnovanim. Po ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, iznosi naknade nematerijalne štete po svim zahtijevanim vidovima su odmjereni i dosuđeni upravo u skladu sa kriterijumima iz odredbe člana 200 stav 1 ZOO. Ocijenjeno je da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i visini njene naknade vodili računa o značaju povrijeđenog dobra, cilju kome služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Istaknuto je da naknada nematerijalne štete ne predstavlja naknadu u pravom smislu, jer se njome ne postiže uspostavljanje onog stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovanja štete, te da je ona po svojoj prirodi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Novčana naknada nematerijalne štete nije cilj, već sredstvo kojim oštećeni, zadovoljavanjem potreba koje ne bi mogao podmiriti, olakšava sebi život, čineći ga podnošljivijim, ublažava duševni bol koji podnosi. Novcem se nanesena šteta ne može nikada u potpunosti sanirati, ali se bar donekle mogu ublažiti patnje kroz koje prolazi i prolaziće ubuduće oštećeni.

26. Po ocjeni revizionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno odlučio, što je pravilnim prihvatilo i drugostepeno građansko vijeće, kada je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u odnosu na apelante Jeremiju Starovlaha i Aleksandra Starovlaha odbio navodeći jasne, potpune i uvjerljive činjenične i pravne razloge za ovaj dio presude, zbog čega neosnovano revizije tužilaca i tužene ukazuju da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete nije u dovoljnoj mjeri ocijenio sve okolnosti od kojih zavisi odmjeravanje visine naknade svih vidova nematerijalne štete. Ista ocjena se odnosi i na apelantkinju Vitorku Starovlah za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta sina i supruga. Zbog istih razloga, reviziono vijeće nije prihvatilo navode revizije tužene da prvostepeni sud nije naveo jasne kriterijume kojima se rukovodio prilikom dosuđivanja ove vrste štete, te je istaklo da je neosnovano pozivanje tužene na orijentacione kriterijume Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, jer su oni utvrđeni orijentaciono radi jedinstvene primjene prava nižih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine i ne odnose se na Sud BiH, a u svakom slučaju se primjenjuju u zavisnosti od svih okolnosti konkretnog slučaja. Novčana naknada za pojedine vidove nematerijalne štete ima cilj da se oštećenom pruži odgovarajuća satisfakcija prema značaju povrijeđenog dobra i težini povrede i o njoj sud odlučuje po slobodnom uvjerenju u smislu člana 94 Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), a prema mjerilima i okolnostima u vrijeme presuđenja.

27. Reviziono vijeće je ocijenilo da je pravilna odluka nižestepenih sudova i u dijelu odbijenog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog „povrede privatne imovine i doma i nekažnjavanja počinilaca". Reviziono vijeće je istaklo da se pod nematerijalnom štetom, u smislu čl. 200 i 203 ZOO, podrazumijevaju fizički bol, psihički bol i strah. Stoga se, po shvatanju revizionog vijeća, zbog povrede (nematerijalnih) prava ličnosti, odnosno ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, novčana naknada može dosuditi oštećenom samo kada su se posljedice te povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete koji su predviđeni ZOO. U konkretnom slučaju je, zbog posljedica povrede privatne imovine i doma apelanata, za apelante nastupila teža štetna posljedica, jer su apelanti doživjeli teške tjelesne povrede koje su ostavile teške posljedice po život i zdravlje apelanata, a i život im je bio ozbiljno ugrožen. U takvoj situaciji apelanti su trpjeli daleko teže psihičke bolove i strah od samih psihičkih bolova zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“, pa u takvoj situaciji, kada je zbog povrede navedenih prava nastupila teža posljedica, po shvatanju revizionog vijeća, nije opravdano posebno dosuđivati naknadu zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“, jer u konkretnom slučaju dosuđena pravična novčana naknada zbog pretrpljenih psihičkih bolova za nastale teže štetne posljedice predstavlja jedinstvenu naknadu na ime pretrpljenih psihičkih bolova zbog posljedica navedenog štetnog događaja i obuhvata i sve štetne posljedice (psihičke bolove) zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“.

28. Osim toga, istaknuto je da, iako se naknada za nematerijalnu štetu u načelu dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, u izuzetno teškim situacijama, kada se trpljenja oštećenog uzajamno uslovljavaju i prepliću tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi i jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu. U konkretnom slučaju nije ni moguće razlučiti trpljenja apelanata zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“ od svih ostalih psihičkih trpljenja i duševnih patnji kao posljedica teških povreda tijela i narušavanja zdravlja u istom štetnom događaju.

29. Po shvatanju revizionog vijeća, neosnovani su navodi revizije apelanata da je odluka o plaćanju zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu, sadržana u pobijanoj presudi, nezakonita.

30. Što se tiče naknade materijalne štete zbog povećanih izdataka za tuđu pomoć i njegu za apelanta Jeremiju Starovlaha, nižestepeni sudovi su, po ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, pravilno zaključili da prvoapelant nije dokazao da mu je ta vrsta pomoći potrebna, na koji vremenski period se odnosi, pri tome pravilno ocjenjujući nalaz vještaka medicinske struke u kojem nije izraženo mišljenje da je postojala privremena potreba za tuđom njegom i pomoći, niti da će mu u budućnosti biti potrebna stalna njega i pomoć drugih lica.

31. Reviziono vijeće Suda BiH reviziju apelanta Aleksandra Starovlaha je djelimično uvažilo, obje nižestepene presude u tom dijelu preinačilo je tako što je ovom apelantu dosudilo naknadu materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege i za period od 1. aprila 2004. godine do 1. oktobra 2010. godine u mjesečnom iznosu od po 550 KM, što za navedeni period od 78 mjeseci iznosi 42.900, 00 KM, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, to jest 5. u narednom mjesecu za iznos naknade za prethodni mjesec, pa do isplate

32. U odnosu na ukidajući dio presude, revizije apelanata i tužene su odbačene kao nedopuštene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelanti navode da im je osporenim presudama prenisko dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete, te da je Sud BiH neosnovano odbio njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede prava na dom i zbog neotkrivanja i procesuiranja počinilaca. Smatraju da Sud BiH u konkretnom slučaju nije pravično individualizovao novčanu naknadu prema okolnostima konkretnog slučaja. Apelanti zbog toga pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U prilog svojim navodima pozivaju se na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 696/04 i AP 2582/05. Takođe, ističu da je Sud BiH pogrešno dosudio zatezne kamate na dosuđene iznose od dana presuđenja, umjesto od dana nastanka štete, tj. od dana štetnog događaja.

b) Odgovor na apelaciju

34. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje kod obrazloženja koja su data u osporenim odlukama.

35. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana, te da je osporenim presudama apelantima Jeremiji i Aleksandru Starovlahu dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosima koji su previsoki i iznad standarda uobičajenih u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine i zauzetih kriterijuma Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

V. Relevantni propisi

36. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 , ''Službeni list RBiH'' br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 203.

Sud će na zahtjev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 30. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Suda BiH odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

44. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO.

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdili iznose materijalne i nematerijalne štete koja pripada apelantima i zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose po oba osnova pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije.

48. Ustavni sud smatra da u činjenicama konkretnog predmeta nema okolnosti koje bi ukazivale da je Sud BiH proizvoljno postupao kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata da im se u okolnostima konkretnog slučaja posebno dosudi naknada nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog povrede prava na nepovredivost doma i zbog nekažnjavanja počinilaca. Naime, tokom predmetnog parničnog postupka je nesporno utvrđeno da su vojnici SFOR-a upali u stan apelanata i apelantima Jeremiji Starovlahu i Aleksandru Starovlahu nanijeli teške tjelesne povrede opasne po život, da je tom prilikom apelantkinja Vitorka Starovlah bila prisilnim putem zadržana u spavaćoj sobi i da joj je bilo onemogućeno da pomogne sinu i suprugu, da apelantima nije pružena mogućnost da znaju zašto je izvedena akcija SFOR-a u njihovom domu kojom prilikom su podvrgnuti mučenju i ponižavajućem postupanju. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, Sud BiH je na tri instance zaključio da je tužena Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana u sporu naknade štete, te je istakao da ona, prema Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, garantuje svim građanima najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda u koje spadaju pravo na život, poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, da se ne bude podvrgnuto mučenju i neljudskom postupanju. Iz navedenog proizilazi da je Sud BiH zaključak da je tužena Bosna i Hercegovina pasivno legitimisana u konkretnom predmetu temeljio upravo na zaključcima Ustavnog suda u predmetima br. AP 696/04 i AP 2582/05 na koje se i apelant u apelaciji poziva, u kojima je zaključeno da „postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine obezbijedi najviši nivo zaštite garantovanih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnuto torturi i neljudskom postupku je u vezi sa opštim obavezama države iz člana 1 Evropske konvencije da se obezbijede svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definisane u Evropskoj konvenciji“. Dakle, za Sud BiH nije bilo sporno da je šteta za koju su apelanti tražili naknadu nastala zbog ponašanja koje predstavlja povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, te prava da se ne bude podvrgnuto mučenju i neljudskom postupanju kako zbog postupaka vojnika SFOR-a, tako i zbog činjenice da su oni zaštićeni imunitetom od krivičnog gonjenja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se povrede prava na privatnost doma i izloženost mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku mogu smatrati povredama prava ličnosti, a duševni bolovi zbog povrede prava ličnosti predstavljaju osnov za dosuđivanje naknade prema članu 200 ZOO.

49. Međutim, Sud BiH je u osporenoj revizionoj presudi obrazložio da je, zbog posljedica povrede prava na privatnost doma apelanata, za apelante nastupila teža štetna posljedica u vidu teških tjelesnih povreda koje su ostavile teške posljedice po život i zdravlje tužilaca, te da su u takvoj situaciji apelanti trpjeli daleko teže psihičke bolove i strah od samih psihičkih bolova zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“, pa u takvoj situaciji, kada je zbog povrede navedenih prava nastupila teža posljedica, nije opravdano posebno dosuđivati naknadu zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca", jer u konkretnom slučaju dosuđena pravična novčana naknada zbog pretrpljenih psihičkih bolova za nastale teže štetne posljedice predstavlja jedinstvenu naknadu na ime pretrpljenih psihičkih bolova zbog posljedica navedenog štetnog događaja i obuhvata i sve štetne posljedice (psihičke bolove) zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“. Takođe, Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude, između ostalog, istakao da je prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete apelantima uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, način povređivanja, posljedice koje apelanti trpe, kao i osjećanje nepravde i bola koji su im kao porodici naneseni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu stav sudske prakse da, iako se naknada za nematerijalnu štetu u načelu dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, u izuzetno teškim situacijama, kada se trpljenja oštećenog uzajamno uslovljavaju i prepliću tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi i jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo moguće razlučiti trpljenja tužilaca zbog „povrede privatne imovine, doma i nekažnjavanja počinilaca“ od svih ostalih psihičkih trpljenja i duševnih patnji kao posljedica teških povreda tijela i narušavanja zdravlja u istom štetnom događaju.

50. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Sud BiH utemeljio svoje odluke u pogledu osnova i visine dosuđene naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata vezane za visinu dosuđene naknade nematerijalne štete smatra neosnovanim.

51. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o početku toka zatezne kamate donio shodno odredbama čl. 186 i 277 ZOO, pri tome dajući obrazloženje za svoju odluku koje korespondira sa stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama donesenim povodom sličnih pravnih i činjeničnih pitanja, kao npr. u odlukama br. AP 3985/08 i AP 1590/10 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine i broj AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je apelacije odbacio kao očigledno neosnovane, te zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe o čemu su redovni sudovi dali argumentovana obrazloženja.

52. S druge strane, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine (dostupnoj na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), takođe rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da su redovni sudovi, suprotno stavovima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH izraženim u zaključku od 9. aprila 2003. godine (objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003), koji se odnosi na primjenu čl. 186 i 277 ZOO, prema kojem zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, apelantkinji u navedenom predmetu, iako je tražila kamatu od dana podnošenja tužbe, kamatu dosudili od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Pri tome je Ustavni sud naveo i da u tom predmetu za ovakav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21 Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, kojim se propisuje da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja, donesena osporena odluka.

53. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti tražili zakonsku zateznu kamatu od dana štetnog događaja, a ne od dana podnošenja tužbe, te da je Sud BiH na tri instance dao obrazloženje zašto apelantima ne pripada zakonska zatezna kamata od tog dana, ističući da je nastanak nematerijalne štete utvrđen tek donošenjem prvostepene presude, a ne danom povređivanja apelanata. S obzirom na navedeno, te da u konkretnom slučaju o predmetu i nije bilo odlučivano pred Vrhovnim sudom FBiH, čime bi primjena navedenog stava bila obavezna, kao i da predmetna apelacija ne pokreće pitanje eventualne različite prakse Suda BiH o istom pitanju, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.

54. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 5 Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. S obzirom na to da apelacija kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, te prava na ličnu slobodu i bezbjednost i prava na dom smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH na tri instance jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku u pogledu visine dosuđene naknade za pretrpljenu štetu i u vezi sa početkom toka zakonske zatezne kamate, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP.

57. Nema kršenja ni prava apelanata da ne budu podvrgnuti mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 5 Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelanti kršenje tih prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-811/12 (J. S., A. S. i V. S.) | Sudska praksa | Aktio