Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5542/15 (S. K.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5542/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5542/15, rješavajući apelaciju Samira Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Samira Kurtovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023899 15 Kž od 2.
decembra 2015. godine i rješenja Kantonalnog suda Sarajevo br. 09 0 K 023899 15 Kv 2 od 24. novembra 2015. godine, 09 0 K 023899 15 Kv od 5. novembra 2015. godine i 09 0K 023899 15 Kpp 21 od 29.
oktobra 2015. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Kurtovića izjavljena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023899 15 Kž od 2. decembra 2015. godine i rješenja Kantonalnog suda Sarajevo br. 09 0 K 023899 15 Kv 2 od 24. novembra 2015. godine, 09 0 K 02389915 Kv od 5. novembra 2015. godine i 09 0K 023899 15 Kpp 21 od 29. oktobra 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Samira Kurtovića izjavljena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023899 15 Kž od 2. decembra 2015. godine i rješenja Kantonalnog suda Sarajevo br. 09 0 K 023899 15 Kv 2 od 24.
novembra 2015. godine, 09 0 K 02389915 Kv od 5. novembra 2015.
godine i 09 0K 023899 15 Kpp 21 od 29. oktobra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023899 15 Kž od 2. decembra 2015. godine i rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 023899 15 Kv 2 od 24. novembra 2015. godine, 09 0 K 02389915 Kv od 5. novembra 2015. godine i 09 0K 023899 15 Kpp 21 od 29. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao i od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 28. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. januara 2016. godine, Kantonalni sud 8. januara 2016. godine, a Tužilaštvo 31. decembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda donio je Rješenje broj 09 0 K 023899 15 Kpp 21 od 29. oktobra 2015. godine kojim je apelantu kao prvoosumnjičenom i Omeru Nargaliću kao drugoosumnjičenom odredio pritvor u trajanju od mjesec dana, koji u odnosu na apelanta može trajati do 27. novembra 2015. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora osumnjičenim (dok je u odnosu na Melisu Šehović podnijet odvojen prijedlog za određivanje mjere zabrane), a protiv kojih se vodi istraga zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, pa je u odnosu na apelanta predložen pritvor zbog zakonskog razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačke a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Postupajući po prijedlogu Tužilaštva, u skladu s odredbom člana 154. stav 2. ZKP, održano je ročište na kojem su saslušani osumnjičeni. Tužilaštvo je ostalo pri prijedlogu objašnjavajući razloge zbog kojih uskraćuje pravo odbrani osumnjičenih da izvrše uvid u dokaze, u smislu člana 61. stav 1. ZKP, dakle radi zaštite ciljeva istrage, ali ističući da je Tužilaštvo upoznalo osumnjičene s dokazima na kojima zasniva osnovanu sumnju o počinjenju predmetnih krivičnih djela, te do tada prikupljene dokaze detaljno pobrojao u zapisnik o ispitivanju osumnjičenih, pa su osumnjičeni djelimično upoznati sa sadržajem navedenih dokaza. Tužilaštvo je istaklo da prikupljeni dokazi ukazuju na saučesnike i svjedoke koje treba saslušati, tako da bi dostavljanje tih dokaza ugrozilo istragu. U odnosu na prijedlog za određivanje mjere pritvora odbrane osumnjičeni su osporili kako postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo tako i postojanje posebnih zakonskih razloga za pritvor po predloženim osnovima, a apelant je ukazao i na to da je izvršen pretres kuće njegove majke i brata, kao i da su im oduzeti novac i auto.
7. Nakon što su ocijenjeni prijedlog Tužilaštva i navodi odbrane osumnjičenih, Kantonalni sud je utvrdio da je prijedlog osnovan. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni (Omer Nargalić i Melisa Šehović) s drugim njima poznatim osobama počinili krivična djela za koja se sumnjiče na način opisan u naredbi za provođenje istrage, i to na sljedeći način: apelant je organizirao grupu za organizirani kriminal od 2014. godine, u smislu odredbe člana 2. stav 18. KZ, koja postoji duži period, djelujući s ciljem počinjenja više krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora preko tri godine i teža kazna, i toj grupi pristupili su Omer Nargalić i Melisa Šehović i druge njima poznate osobe, tako da su apelant kao organizator, te navedene osobe kao pripadnici grupe, u skladu s međusobnim dogovorom, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, radi sticanja protupravne imovinske koristi na području kantona organizirali i rukovodili, poticali i navodili dvadesetak djevojaka, među kojima su A. K., A. C., A. Ž., V. A., M. V. i S. Z., zatim izvjesnu Arminu, izvjesnu Iru, izvjesnu Amelu i njima druge poznate ženske osobe, među kojima i maloljetne djevojke, a zasigurno i maloljetnu A. Č., na pružanje seksualnih usluga i na drugi način omogućavali njihovu predaju drugome radi pružanja seksualnih usluga, a to pružanje je vršeno u većem broju hotela i hostela, kuća i stanova u Sarajevu tako da je apelant pronalazio klijente, a Melisa Šehović i Omer Nargalić posredovali u pronalaženju klijenata koji su tražili djevojke za pružanje seksualnih usluga za novac, pri čemu je Omer Nargalić s apelantom učestvovao u vrbovanju maloljetne A. Č. i pružao fizičku zaštitu apelantu (Melisi Šehović i djevojkama), pa je apelant sam i u društvu s Omerom Nargalićem nakon što bi dogovorio vrijeme, mjesto i cijenu koja je bila najmanje 200,00 KM po satu, odvozio djevojke do dogovorenog mjesta na kojem su djevojke pružale seksualne usluge, te dolazio po djevojke nakon pružene usluge i vršio naplatu tako što bi klijenti direktno njemu plaćali, od kojeg iznosa bi za sebe zadržavao najmanje polovinu dobijenog novca, a ostatak davao djevojci koja je pružala seksualnu uslugu, kao i dio novca davao NN osobama koje su u djelovanju grupe učestvovale tako što su omogućavale korištenje hotelskih i drugih smještaja za potrebe prostitucije. Novac koji je stekao apelant je stavljao u redovne tokove novca tako da je njime kupovao pokretne stvari, automobile i nekretnine, tako da su apelant kao organizator, Omer Nargalić i Melisa Šehović i druge NN osobe izvršenjem navedenih krivičnih djela ostvarili protupravnu imovinsku korist velike vrijednosti. Također, apelant i Omer Nargalić neovlašteno su držali vatreno oružje. Osumnjičeni su djelovali kao grupa za organizirani kriminal koja je organizirana s ciljem da pripadnici grupe međusobnim povezivanjem i dogovaranjem i povezivanjem i dogovaranjem s drugima organiziraju, pripremaju i vrše djela koja u međusobnoj povezanosti radnji i posljedica imaju obilježja krivičnih djela propisanih KZ i za koja se može izreći kazna zatvora ili teža kazna s ciljem da pripadnici grupe ostvaruju zajedničku i pojedinačnu protupravnu korist u novcu ili materijalnim dobrima ili drugim oblicima koristi i s ciljem da stečenu korist vršenjem opisanih krivičnih djela drže, njome raspolažu, te upotrebljavaju u privrednom i drugom poslovanju i prikriju stvarno porijeklo stečene koristi. Na taj način oni su osnovano sumnjivi da su počinili: apelant krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo; Omer Nargalić krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZ u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo; i Melisa Šehović krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZ u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
8. Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela proizlazi iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu broj 16-16/1-KU-30/15 od 27. oktobra 2015. godine Državne agencije za istrage i zaštitu, dokaza dostavljenih u prilogu izvještaja, dokaza pribavljenih primjenom posebnih istražnih radnji, te izjava svjedoka i osumnjičene Melise Šehović. Kantonalni sud je ukazao na date izjave svjedoka, kao i izjavu osumnjičene, te je naveo da su na prijedlog Tužilaštva, odnosno po naredbi Kantonalnog suda provedene posebne istražne radnje iz člana 132. stav 2. tačke a), d), e) i f) ZKP prema osumnjičenim zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo. Radnje su provođene duži period i njihovom primjenom prikupljen je materijal koji potkrepljuje u cijelosti osnovanu sumnju da su osumnjičeni upravo na način opisan u naredbi o provođenju istrage od 28. oktobra 2015. godine počinili predmetna krivična djela. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan prigovor odbrane da je vršeno nezakonito provođenje posebnih istražnih radnji jer su radnje provođene po naredbi suda, čiji je rezultat djelimično opisan u izvještaju Državne agencije za istrage i zaštitu, a iz kojeg je vidljiva komunikacija između osumnjičenih, naročito apelanta i Melise Šehović, te djevojaka koje su vrbovane za pružanje seksualnih usluga. Kantonalni sud je ocijenio kao neosnovan prigovor odbrane da se radi o nezakonitim dokazima jer osumnjičeni nisu upoznati o njihovom provođenju, navodeći da, kada bi bili upoznati, ne bi bilo svrhe provoditi posebne istražne radnje.
9. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su provedenim pretresima, izvršenim po nalogu suda, pronađeni i oduzeti tragovi i dokazi izvršenih krivičnih djela, odnosno novac koji je dostavljen sudu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, priloženi dokazi potkrepljuju osnovanu sumnju da je apelant od novca stečenog izvršenjem krivičnog djela kupio automobil koji je registrirao na majku, a koji je oduzet prilikom pretresa, kao i pokretne i nepokretne stvari i stoku, čime se osnovano sumnja da je „oprao“ novac. Prema izjavi osumnjičene Melise Šehović, apelant je od novca kupovao stoku na svom porodičnom imanju, te da su djevojke koje su radile za apelanta govorile da su mu one kupile to vozilo.
10. Kantonalni sud je naveo da iz presretnutih razgovora proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni kao grupa za organizirani kriminal potpuno svjesno preduzimali krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret, te da su organizator-apelant i pripadnici grupe preduzimali radnje prikrivanja izvršenja krivičnog djela za slučaj da budu predmet obrade nadležnih organa. Tako, nakon što su lišene slobode osobe koje su organizirale prostituciju u hotelu „Holiday Inn“, osumnjičeni u ovom predmetu su međusobno kontaktirali i savjetovali se kako i na koji način prikriti dokaze i tragove vršenja krivičnog djela (brisanje brojeva telefona, uništenje SIM kartica, brisanje sa Facebooka i drugih internetskih mreža), što su potom i uradili, kao i davali upute djevojkama šta treba da urade i kažu ako ih kontaktiraju službenici policije. Kantonalni sud je naveo da iz prikupljenih dokaza primjenom posebnih istražnih radnji proizlazi da je Omer Nargalić kao pripadnik grupe postupao upravo na način opisan naredbom o provođenju istrage. Iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu u čijem obrazloženju je broj presretnutih telefonskih komunikacija proizlazi da su apelanta pozivale osobe s ciljem ugovaranja korištenja seksualnih usluga, pri čemu su navodili da su broj dobili od Omera Nargalića, za kojeg se osnovano sumnja da je u odnosu na te djevojke djelovao kao posrednik, kao i da je Omer Nargalić pružao zaštitu apelantu u slučaju prijetnji koje je imao. Stoga, Kantonalni sud smatra da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere pritvora.
11. Što se tiče predloženog osnova za pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP, Kantonalni sud je ocijenio da on nije osnovan i da Tužilaštvo nije dokumentiralo da apelant s ciljem zaštite svog identiteta i eventualnog izbjegavanja krivičnog gonjenja nikada nije izvadio bh. pasoš i ličnu kartu, a prilikom pretresa nije posjedovao ni vozačku dozvolu.
12. U odnosu na predloženi pritvorski osnov propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKP, Kantonalni sud je ocijenio da je on osnovan i da postoje naročite okolnosti koje pokazuju na bojazan da će osumnjičeni ometati krivični postupak, te da će, ukoliko se nađu na slobodi, uništiti i sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno da bi na slobodi sigurno ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Kantonalni sud je navedeno opravdao činjenicom da u krivičnom postupku nisu saslušani mnogi svjedoci, pa ni eventualni saučesnici koje je potrebno saslušati u daljnjem toku istrage po navodu Tužilaštva, pa je očito da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, nastojali utjecati na njih, te prikriti dokaze i tragove krivičnog djela. Navedeno proizlazi iz presretnutih razgovora, jer kada su policijski službenici lišili slobode osobe koje su organizirale prostituciju u hotelu „Holiday Inn“, osumnjičeni u konkretnom predmetu odmah su međusobno kontaktirali, te se savjetovali kako će sakriti dokaze i tragove vršenja krivičnih djela zbog kojih je grupa organizirana. Osim toga, Tužilaštvo je prilikom pretresa apelantove kuće pronašlo određenu sumu novca, a kako je prema izjavama svjedoka apelant u proteklih nekoliko godina na dnevnoj bazi ostvarivao protupravnu korist od 1.000 KM, Kantonalni sud je zaključio da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, kao i njegov „nerazdvojni saradnik“ Omer Nargalić, bez odlaganja preduzeo radnje na prikrivanju tog novca. Osim toga, pozivajući se na apelantovu raniju osuđivanost (za krivično djelo lake tjelesne povrede), kao i izjavu Melise Šehović da je apelant prijetio djevojkama koje za njega rade i nekoliko dana prije podnošenja ovog prijedloga „potegao“ pištolj na jednu osobu, Kantonalni sud je zaključio da bi (ukoliko se osumnjičeni nađu na slobodi) svjedoci sigurno bili izloženi prijetnjama i pritiscima, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da se radi o okolnostima koje ukazuju na postojanje posebnih zakonskih razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.
13. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je utvrdio postojanje uvjeta za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Prema mišljenju Kantonalnog suda, opisani dokazi u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da apelant niz godina vrbuje djevojke, bez obzira na to jesu li punoljetne ili maloljetne, te da u njegovoj organizaciji pružaju seksualne usluge za novac klijentima koje on pronađe. Tako iz izjava saslušanih djevojaka proizlazi da je u različitim periodima preko dvadeset djevojaka (u posljednjih nekoliko godina) vrbovano i navođeno na vršenje prostitucije, pa apelantovu grupu za organizirani kriminal organi krivičnog gonjenja nisu uspjeli otkriti, a istovremeno su u kontinuitetu intenzivno i bez prestanka vršili krivična djela. Također, Kantonalni sud je naveo činjenicu da je apelant ranije osuđivan, te je zaključio da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno dovršiti krivično djelo, naročito u odnosu na pranje novaca, a za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je u odnosu na ovaj pritvorski osnov kao naročitu okolnost ocijenio apelantovu spremnost na dugogodišnje kontinuirano činjenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret.
14. Dalje, u vezi s posebnim pritvorskim razlogom propisanim članom 146. stav 1. tačka d) ZKP, Kantonalni sud je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi propisani uvjeti u odnosu na oba osumnjičena. Naime, imajući u vidu da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja na postojanje dobro organizirane grupe za organizirani kriminal, koja je osnovana s ciljem posredovanja u prostituciji, te s ciljem stvaranja protupravne imovinske koristi vršenjem prostitucije, te pranja novca, „količina kriminalne energije“ sadržane u počinjenju krivičnih djela koja se osumnjičenim stavlja na teret, te činjenica da u postratnom periodu na području Kantona Sarajevo nije postojala i djelovala takva grupa za organizirani kriminal, ne predstavlja redovnu već vanrednu okolnost. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina ili teža kazna, dakle, posebno teško djelo, s obzirom na način izvršenja i posljedice. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da postoji osnovana sumnja da je organizirana grupa vrbovala maloljetne djevojke za pružanje seksualnih usluga za novac, kao i da je vrbovano preko dvadeset djevojaka, građanki Kantona Sarajevo, čime je organizator-apelant pribavljao ogromne količine novca, što sve govori o beskrupuloznom načinu izvršenja krivičnog djela, jer se za osumnjičene osnovano sumnja da su upravo koristili maloljetne djevojke zbog psihičke nezrelosti i nespremnosti da donesu pravu odluku, čak da su maloljetne djevojke i tražili jer ih je lako nagovoriti i vrbovati. Posljedice djela, prema mišljenju Kantonalnog suda, u odnosu na djevojke su psihičke, kao i posljedice srozavanja i uništavanja njihovog društvenog statusa. Dalje, iz navedenog je nastala nepopravljiva šteta za ugled Bosne i Hercegovine i Sarajevo kao glavni grad, te je grad i državu dovelo u poziciju da ih demokratska društva posmatraju kao grad i državu gdje sistem zaštite maloljetnika ne funkcionira. Kantonalni sud je zaključio da bi puštanje na slobodu apelanta kao organizatora grupe i Omera Nargalića kao pripadnika grupe rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira, posebno navodeći da građani Sarajeva nikada ranije nisu bili suočeni s činjenicom da se pred njihovim očima organizirano vrši prostitucija i s njom povezano pranje novca, te da organizator i pripadnici vrbuju maloljetnice grada Sarajeva iskorištavajući njihovu nezrelost, lakomislenost, tešku materijalnu situaciju i slično, pa je u tim okolnostima opravdano očekivati da bi građani iskazali snažan revolt u slučaju puštanja osumnjičenih da se brane sa slobode, pogotovo kada se ima u vidu i medijska pažnja koja je poklonjena slučaju, tako da su građani stekli jasan uvid u djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret i njihove posljedice.
15. Imajući u vidu vrstu i težinu djela za koje postoji osnovana sumnja da su ga osumnjičeni počinili, okolnosti, kao i zakonske osnove zbog kojih je pritvor određen, Kantonalni sud je našao da se svrha koja se želi postići određivanjem mjere pritvora ne bi mogla postići primjenom neke od blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKP.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 02389915 Kv od 5. novembra 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalba Tužilaštva, apelanta i Omera Nargalića izjavljene protiv rješenja od 29. oktobra 2015. godine.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Tužilaštvo izjavilo žalbu jer sud nije našao da postoji poseban pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je pravilan zaključak suda da je u okolnostima konkretnog slučaja taj prijedlog Tužilaštva neosnovan. Branioci apelanta i Omera Narlagića izjavili su žalbu najprije osporavajući postojanje općeg pritvorskog razloga, navodeći da se iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu ne može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Dalje su izjavili da je izvještaj sačinjen na osnovu presretnutih razgovora u okviru posebnih istražnih radnji, ali da nije uz izvještaj dostavljen niti jedan od presretnutih razgovora koji se interpretira u izvještaju, te navode da izvještaj ne može biti dokaz u smislu odredbi ZKP, niti može poslužiti kao osnov za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje. Osim toga, branioci su naveli da sud nije mogao izvesti zaključak o postojanju grupe za organizirani kriminal na osnovu izjave Melise Šehović kada nije jasno utvrđena uloga Omera Nargalića. Također, branioci su prigovorili i provedenim radnjama pretresanja, i to na način da je apelant naveo da je pretres izvršen u kući njegove majke i brata, te da je pogrešan zaključak da je kod njega pronađen i oduzet novac. Također, branioci osumnjičenih su osporili i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačke b) i d), a apelant je osporio postojanje iz člana 146. stav 1. tačka c).
18. Kantonalni sud je istakao da su žalbeni prigovori koji se odnose na zakonitost dokaza, i to izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršenih radnji pretresanja, takvi da po svom sadržaju odgovaraju prethodnim prigovorima na optužnicu koja u konkretnom predmetu nije potvrđena, tako da ih u ovoj fazi postupka nije mogao razmatrati. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak dao konkretne razloge za zaključke o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela, te je ukazao na to da se u ovoj fazi postupka ne ocjenjuje apsolutna dokazanost odlučnih činjenica, tako da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada se nije upustio u ocjenu dokaza, već izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće. Pri tome dokazi koje je sudija za prethodni postupak analizirao i prema ocjeni Kantonalnog suda ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
19. Ispitujući žalbene prigovore branioca u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, Kantonalni sud je našao da su ti prigovori osnovani. Imajući u vidu razloge koje je naveo sudija za prethodni postupak (kako u odnosu na oba osumnjičena tako i u odnosu samo na apelanta), Kantonalni sud je istakao da zaključak da postoje naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP mora biti konkretiziran navođenjem činjenica koje pokazuju da je optuženi pokušao utjecati na svjedoka ili saučesnika ili da je to pokušao preko druge osobe. Stoga je „produžavanje pritvora“ u smislu navedene zakonske odredbe opravdano samo ako je činjenično verificiran neposredan ili posredan pokušaj osumnjičenog da utječe na svjedoka ili saučesnike, a ne može se samo pretpostaviti da je preduzimanje takvih radnji moguće. Kantonalni sud je naveo da navodi iz osporenog rješenja da su osumnjičeni, nakon što su lišene slobode osobe koje su organizirale prostituciju u hotelu „Holiday Inn“, ostvarili međusobni kontakt, te se međusobno savjetovali na koji način prikriti dokaze i tragove vršenja krivičnog djela, nemaju uporište u spisu, te je Kantonalni sud naveo da je NN osoba samo pozvala Melisu Šehović, a nema komunikacije između sve troje osumnjičenih.
20. Razmatrajući apelantove prigovore kojima je osporio postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c), Kantonalni sud je utvrdio da su ti prigovori neosnovani. Kantonalni sud je istakao da ta zakonska odredba ne zahtijeva raniju osuđivanost, već postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak sasvim određeno naveo zašto smatra da postoje takve naročite okolnosti koje se ogledaju u činjenici da postoji osnovana sumnja da apelant niz godina vrbuje djevojke, da je dvadeset djevojaka vrbovano i navođeno na vršenje prostitucije u različitim periodima, te činjenici da postoji osnovana sumnja da je apelantova grupa za organizirani kriminal uspjela godinama ostati neotkrivena, a istovremeno u kontinuitetu i bez prestanka vršiti krivična djela koja se apelantu i pripadnicima grupe stavljaju na teret, te da je apelant već ranije osuđivan za krivično djelo iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela, što sve predstavlja okolnosti koje je i vijeće Kantonalnog suda ocijenilo takvim da imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
21. U pogledu žalbenih prigovora branilaca koji su osporili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, Kantonalni sud je te navode ocijenio neosnovanim nalazeći da je prvostepeni sud naveo određene i potpune razloge (uzimajući u obzir težinu krivičnog djela, vanredne okolnosti počinjenja i posljedice), te imajući u vidu činjenicu da građani Kantona Sarajevo nisu nikada ranije bili suočeni s činjenicom da se pred njihovim očima organizirano vrši prostitucija i s njom povezano pranje novca, te da organizator i pripadnici grupe vrbuju maloljetnice ovog grada da pružaju seksualne usluge za novac, iskorištavajući njihovu nezrelost, lakomislenost, nedovoljno iskustvo, tešku materijalnu i finansijsku situaciju, kao i da su sredstva javnog informiranja upravo zbog vrste krivičnog djela i načina njegovog izvršenja poklonila ogromnu pažnju tom slučaju. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, posljedice puštanja na slobodu osumnjičenih rezultirale bi stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
22. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je kao neosnovane odbio žalbe Tužilaštva i branilaca osumnjičenih i odlučio u skladu s članom 337. st. 2. i 3. ZKP.
23. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 023899 15 Kv 2 od 24. novembra 2015. godine kojim je apelantu kao osumnjičenom produžio pritvor za dva mjeseca, koji može trajati do 24. januara 2016. godine ili do nove odluke suda.
24. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je rješenjem sudije za prethodni postupak od 29. oktobra 2015. godine apelantu i Omeru Narlagiću određena mjera pritvora iz osnova zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke b) i d), a apelantu i zbog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c), a sve zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela navedena u rješenju. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, zakazana je sjednica raspravnog vijeća na kojoj je Tužilaštvo ostalo pri prijedlogu za produženje pritvora apelantu, a apelantu je omogućeno da se izjasni o podnijetom prijedlogu Tužilaštva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant osporio postojanje općeg i posebnog zakonskog uvjeta za određivanje pritvora i predložio da se pritvor ukine ili eventualno zamijeni mjerom zabrane. Apelant je naveo da je Tužilaštvo dostavilo kao dokaz izvod iz operativne evidencije za apelanta, što nije nikakav dokaz i u suprotnosti je s odredbama ZKP, kao i da nije konkretiziralo niti jedan razlog za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke b), c) i d). Također, apelantova odbrana je navodila da je osumnjičeni Omer Narlagić pušten iz pritvora, kao i da Melisi Šehović nije ni određen pritvor, iako se radi o grupi za organizirani kriminal, odnosno da postoje „trostruki aršini“ prema osumnjičenim u istoj procesnoj situaciji.
25. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantov prigovor da izvod iz operativne evidencije nije dokaz, pa ga sud nije ni razmatrao prilikom donošenja odluke. Također, Kantonalni sud je naglasio da se postojanje uvjeta za određivanja/produžavanje pritvora razmatra za svaku osobu ponaosob, pa nije ocjenjivao da je značajna činjenica što su ostalim osumnjičenim određene mjere zabrane. Dalje, ispitujući prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora na osnovu člana 149. stav 2. ZKP, Kantonalni sud je prvenstveno ispitao uvjete za produženje pritvora, odnosno da li tok i rezultati istrage ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i za koja se protiv njega vodi istraga, te je našao da osnovana sumnja postoji. Pozivajući se na obimnost i složenost istrage, te potrebu da vještak veterinar ili tehnolog uzgoja domaćih životinja provede vještačenje, zatim da se provede finansijsko vještačenje (radi utvrđivanja stečene protupravne imovinske koristi, te načina pranja novca), te forenzičko vještačenje oduzetih mobitela i kartica, a čiji rezultati još nisu dostavljeni, s obzirom na to da je izuzet videosnimak sa pumpe Imzit, kao i potrebu da se saslušaju svjedoci, uključujući djevojke koje su pružale seksualne usluge, Kantonalni sud je zaključio da iz objektivnih razloga istraga nije dovršena u toku dosadašnjeg trajanja pritvora.
26. Kantonalni sud je istakao da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela proizlazi iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz zahtjev, a koje je Kantonalni sud detaljno naveo na dvije stranice svoje odluke. Nakon analize i ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, Kantonalni sud je zaključio da iz postojećih dokaza slijedi dovoljno činjenica i okolnosti koje ukazuju na to da postoji osnovana sumnja da je apelant (s ostalim osumnjičenim ili sam) počinio krivična djela (organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju), te je Kantonalni sud ukazao na to da takav zaključak proizlazi iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 27. oktobra 2015. godine, dokaza u prilogu izvještaja, te izjava svjedoka, kao i izjava osumnjičenih Omera Nargalića i Melise Šehović, koje je dalje interpretirao u svojoj odluci (na dvije stranice). Kantonalni sud je naveo i da je izvršen pretres po naredbi suda i oduzeti dokazi i tragovi koji se, prema ocjeni suda, mogu dovesti u vezu s izvršenjem krivičnih djela, te je od apelanta oduzet novac. Također, navedeni dokazi potkrepljuju osnovanu sumnju da je apelant od novca stečenog krivičnim djelom kupio automobil koji je registrirao na majku, a koji je oduzet prilikom pretresa. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da proizlazi osnovana sumnja da je apelant s ostalim osumnjičenim počinio krivično djelo na način opisan u naredbi o provođenju istrage, odnosno da postoji osnovana sumnja da su počinjena krivična djela koja se apelantu kao organizatoru i ostalim stavljaju na teret. Kantonalni sud je opet detaljno naveo izjave svjedoka, djevojaka koje su pružale seksualne usluge, apelantovog brata, materijalnu dokumentaciju Porezne uprave, materijalnu dokumentaciju o provjerama kod općinskih i kantonalnih službi ministarstva i veterinarskih stanica o stanju stočnog fonda, odnosno gazdinstva braće Kurtović, te je Kantonalni sud nakon analize zaključio da postoji osnovana sumnja da je novac stečen izvršenjem krivičnog djela apelant ulagao u proširenje stada, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant novac od prostitucije „oprao“ upravo na način opisan u naredbi o provođenju istrage.
27. Također, u rješenju Kantonalnog suda navedeno je da je Tužilaštvo 9. novembra 2015. godine donijelo naredbu o proširenju i dopuni naredbe za provođenje istrage protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZ u vezi s članom 28. KZ, krivično djelo nanošenje lake tjelesne povrede iz člana 173. KZ i krivično djelo neovlašteno nošenje i držanje oružja, te se opet pozvao na dokaze iz kojih proizlazi zaključak o osnovanoj sumnji da je apelant počinio ova krivična djela (potvrda o oduzimanju predmeta, izjave svjedoka, medicinska dokumentacija).
28. Dakle, iz svih dokaza koje je Kantonalni sud naveo i detaljno obrazložio, prema ocjeni Kantonalnog suda, proističe da postoji osnovana sumnja da su apelant kao organizator i ostali osumnjičeni kao pripadnici grupe za organizirani kriminal u Sarajevu u periodu od početka 2014. godine, dakle grupe koja je formirana u smislu člana 2. tačke 18) KZ, međusobnim dogovorima i međusobno povezanim radnjama pripremali i učestvovali u počinjenju krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 2, 3. i 4. KZ u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je zaključio da iz pobrojanih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant organizirao grupu od najmanje troje ljudi koja je postojala neko vrijeme, a djelovala je s ciljem činjenja više krivičnih djela na različite načine i kojom je apelant upravljao duži period, te su toj grupi pristupili Omer Nargalić i Melisa Šehović, tako da su apelant kao organizator i navedene osobe kao pripadnici, u skladu s međusobnim dogovorom, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama radi sticanja imovinskopravne koristi na području Kantona Sarajevo organizirali, rukovodili i poticali dvadesetak djevojaka na pružanje seksualnih usluga. Njihova zajednička svijest da grupa zaista postoji, čiji su oni članovi, proizlazi iz njihovih međusobnih kontakata, što osumnjičeni ne poriču, pa Melisa Šehović u izjavi ističe da je nju apelant često zvao telefonom i tražio da organizira još dvije-tri djevojke u situacijama kada je imao više klijenata odjednom, te je ona organizirale te djevojke. Ona navodi i da je apelant s Omerom Nargalićem bio bliski prijatelj, da bi ga zvao kada bi imao neki problem, a što je potvrdio i Omer Nargalić u svom iskazu navodeći da je davao njemu poznatim osobama broj apelantovog telefona, a koji bi potom kontaktirali apelanta kako bi im osigurao djevojke za pružanje seksualnih usluga. Također, naveo je da ga je apelant zvao kad su mu ukrali ovce, kad su ga neki ljudi napali i „kad je imao problem od neke djevojke koja je za njega bila prostitutka.“ Dakle, sud je na osnovu svih dokaza koje je naveo, odnosno u njima utvrđenih činjenica i okolnosti, našao da postoji osnovana sumnja da su svi osumnjičeni bili svjesni da djeluju u sastavu organizirane grupe i da je kod njih postojao dogovor o počinjenju inkriminiranog krivičnog djela koje im se stavlja na teret.
29. Također, Kantonalni sud je naveo da, prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant sa Omerom Nargalićem i Melisom Šehović učinio predmetno krivično djelo pod okolnostima navedenim u prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštva, jer to proizlazi iz dokaza u spisu, i to kako materijalnih dokaza tako i izjava svjedoka. Pri tome je vijeće Kantonalnog suda imalo u vidu da u ovoj fazi postupka utvrđuje samo postajanje osnovane sumnje, a ne apsolutnu dokazanost činjenica.
30. Kantonalni sud je istakao da je ispitujući postojanje posebnih zakonskih razloga za produženje pritvora apelantu našao da je osnovan prijedlog za produženje pritvora iz posebnog osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP, odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak, te da će, ukoliko se nađe na slobodi, uništiti i sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i pomagače. Navedeno je Kantonalni sud zaključio iz dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da apelant niz godina vrši krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da je nesporno sklon fizičkom nasilju i upotrebi oružja, da djevojke koje su pružale seksualne usluge žele da se saslušaju u svojstvu zaštićenih svjedoka, da su dva silovanja u pokušaju izvršena uz upotrebu fizičke sile, pri čemu je jednoj oštećenoj nanijeta laka tjelesna povreda, a drugoj upućivane prijetnje telefonom, koje je ozbiljno shvatila, što sve ukazuje na postojanje posebnih zakonskih razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.
31. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom propisanim odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Kantonalni sud je zaključio da su i po tom osnovu ispunjeni uvjeti, a što je opravdao činjenicom da dokazi koje je prethodno opisao u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da apelant niz godina vrbuje djevojke da u njegovoj organizaciji pružaju seksualne usluge klijentima koje on pronađe, bez obzira na to da li su punoljetne ili ne, te je preko dvadeset djevojaka u posljednjih nekoliko godina u različitim periodima vrbovano i navođeno na vršenje prostitucije, pa sve navedeno, imajući u vidu činjenicu da je apelantova grupa za organizirani kriminal uspjela godinama ostati neotkrivena, a istovremeno u kontinuitetu intenzivno i bez prestanka vršiti krivična djela koja se apelantu kao organizatoru stavljaju na teret, prema mišljenju suda, predstavlja okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Apelantova spremnost na dugogodišnje kontinuirano činjenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret svakako ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po tom osnovu.
32. U pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, Kantonalni sud je naveo da je apelant osnovano sumnjiv da je s Omerom Nargalićem i Melisom Šehović počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom navođenje na prostituciju za koje se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina, što znači da se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža, čime je ispunjen uvjet koji se tiče tog pritvorskog osnova. Osim toga, Kantonalni sud je posebno razmotrio način počinjenja tog krivičnog djela za koje je apelant osnovano sumnjiv da ga je počinio, odnosno brojnost djela, način izvršenja (kontinuirano i niz godina uz upotrebu fizičke sile i prijetnji), posljedice koje su imale mlade djevojke ili maloljetne djevojke, i to kako u pogledu srozavanja društvenog ugleda tako i u pogledu psihičkih posljedica, zbog čega proizlazi zaključak da se radi o posebno teškom krivičnom djelu, kao i da se ne radi o uobičajenim i svakidašnjim okolnostima, nego o vanrednim okolnostima. Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da je apelant organizator grupe za organizirani kriminal koja je vrbovala djevojke radi pružanja seksualnih usluga, da je vrbovano preko 20 građanki Kantona Sarajevo da pružaju seksualne usluge, čime je apelant kao organizator pribavljao enormne svote novca, da postoji osnovana sumnja da je počinio i dva krivična djela silovanje u pokušaju na štetu maloljetnih djevojaka, te da je sklon ponavljanju krivičnih djela upotrebom fizičke sile i upućivanjem prijetnji, pri čemu je pokazao naročitu upornost, odlučnost i bezobzirnost prilikom vršenja tih djela, a na koja je javnost naročito osjetljiva, kako ranije tako i u ovom momentu, sve navedeno predstavlja konkretne okolnosti koje ukazuju na to da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, naročito imajući u vidu činjenicu da je javnost putem medija upoznata o inkriminacijama koje se apelantu stavljaju na teret, te vidno uznemirena, jer se radi o osnovanoj sumnji na počinjenje krivičnih djela na koja je javnost osjetljiva, pa je to dodatni razloga za zaključak suda da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pa su se u odnosu na apelanta ispunili kumulativno propisani uvjeti za produženje pritvora.
33. Kantonalni sud je istakao da je razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKP, kao i mjere zabrane iz člana 140. ZKP, ali smatra da se cilj i svrha ne bi mogli ostvariti blažom mjerom od mjere pritvora, imajući u vidu prirodu i težinu krivičnog djela za koje je apelant osnovano sumnjiv da ga je počinio i način izvršenja, te je utvrdio da se ista svrha koja se postiže mjerom pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.
34. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 023899 15 Kž od 2. decembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 24. novembra 2015. godine.
35. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ispitao prvostepeno rješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u smislu člana 338. u vezi s članom 321. ZKP, pa je odlučio kao u izreci zbog sljedećih razloga.
36. U obrazloženju osporenog rješenja prvostepeni sud je iznio razloge zbog kojih smatra da su ispunjeni opći i posebni uvjeti za produženje pritvora osumnjičenom apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačke b), c) i d) ZKPFBiH. Prije svega, apelant u žalbi osporava postojanje osnovane sumnje da je s osumnjičenim Omerom Nargalićem i Melisom Šehović počinio krivična djela koja im se stavljaju na teret, iznoseći tvrdnju da se takav zaključak ne može izvesti iz izvještaja o počinjenju krivičnog djela i priloga uz izvještaj, te da se ne može koristiti kao dokaz ni u ovoj fazi postupka. Dalje se u žalbi iznosi konstatacija da se prvostepeni sud poziva na iskaze osumnjičenih i konkretno navedenih svjedoka, koji su poslužili tom sudu da izvede zaključak o postojanju osnovane sumnje, a ne o posebnim pritvorskim razlozima.
37. Vrhovni sud je te žalbene navode ocijenio neosnovanim, te je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se prvostepeni sud pozvao na do tada pribavljene dokaze i naveo jasne i određene razloge u smislu ispunjenja općeg uvjeta za pritvor, odnosno njegovo produženje. Zbog toga, pozivanje, uz ostale mnogobrojne dokaze, na izvještaj o počinjenju krivičnog djela ne dovodi u pitanje pravilnost osporenog rješenja. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanom i apelantovu žalbenu tvrdnju da predmeti koji su oduzeti od apelanta ne pripadaju apelantu, zbog toga što pretres i oduzimanje predmeta nije vršeno na adresi na kojoj apelant stanuje (već njegova majka i brat), kao i da sva dokumentacija dostavljena Tužilaštvu, koja se odnosi na nabavku i uzgoj stoke, glasi na Alena Kurtovića, apelantovog brata, kao i da je putničko vozilo nezakonito oduzeto jer je u vlasništvu Senije Kurtović, apelantove majke, i da nema ni jednog dokaza da je kupljeno sredstvima osumnjičenog koja potiču od počinjenja nekog krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud prihvatio i naveo u obrazloženju rješenja razloge o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, navodeći pri tome i do tada pribavljene dokaze iz kojih proizlazi da se radilo o apelantovim predmetima (koji su mu i privremeno oduzeti), bez obzira na to što su se nalazili na drugoj lokaciji (na kojoj žive njegovi majka i brat), a gdje i on dolazi. Isti razlozi se odnose i na nabavku stoke i pored okolnosti da su sve subvencije o gazdinstvu stoke glasile na ime brata osumnjičenog (Alena Kurtovića). Također, i u pogledu putničkog vozila koje prema dokumentaciji glasi na majku osumnjičenog (Seniju Kurtović) i dalje postoji osnovana sumnja da je ono kupljeno od novca koji potiče od počinjenih krivičnih djela, o čemu su se izjašnjavali ispitani svjedoci.
38. Dalje, apelant se žalio da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na osumnjičene Omera Nargalića i Melisu Šehović koji nisu u pritvoru već su im određene mjere zabrane. Smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u osporenom rješenju kada takve navode nije prihvatio osnovanim, što je u suprotnosti s čl. 5, 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud izveo zaključak da osumnjičeni nije doveden u neravnopravan položaj samo iz razloga što je njemu produžen pritvor, a spomenutim drugim osumnjičenim izrečene mjere zabrane. Vrhovni sud je istakao da se ne radi se o identičnoj situaciji, jer je apelant osnovano sumnjiv da je organizirao grupu ljudi za činjenje krivičnih djela, dok u pogledu drugih navedenih osumnjičenih postoji osnovana sumnja da su bili pripadnici te grupe. Stoga, imajući u vidu da se mjera pritvora ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, to nema mjesta poređenju apelanta s drugima kako u tom tako i drugim predmetima, što znači da se ne radi o neravnopravnom položaju niti povredi odredaba Evropske konvencije.
39. Osim toga, Vrhovni sud se referirao na apelantove navode kojim je osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke b), c) i d) ZKPFBiH, prema kojima mu je produžen pritvor. U vezi s ukazivanjem na pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnih razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH koji su navedeni u osporenom rješenju (da je apelant sklon nasilju, upotrebi fizičke sile, vatrenog oružja, zatim da djevojke koje su pružale seksualne usluge traže da budu saslušane u svojstvu zaštićenih svjedoka, da su dva pokušaja silovanja izvršena uz upotrebu fizičke sile i uz prijetnje, za šta je apelant osnovano sumnjiv), Vrhovni sud je zaključio da oni ne opravdavaju zaključak o osnovanoj bojazni da će on uništiti, sakriti, izmijeniti dokaze, utjecati na svjedoke i saučesnike. Vrhovni sud je analizirajući razloge prvostepenog suda utvrdio da se osnovana bojazan od utjecaja na svjedoke samo pretpostavlja, pri čemu se prvostepeni sud u osporenom rješenju pozvao na njegovu sklonost nasilju, upotrebi fizičke sile, oružja i drugo, što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u domenu osnovane sumnje u pogledu njegovih krivičnopravnih radnji. Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije konkretno ukazao na to da postoje okolnosti da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, a što mora biti konkretizirano navođenjem činjenica koje pokazuju da je apelant pokušao utjecati na nekog od njih. Vrhovni sud je zaključio da nije činjenično verificiran apelantov neposredan ili posredan pokušaj da utječe na svjedoka ili saučesnika, a nije dovoljno samo pretpostaviti da je preduzimanje takvih radnji moguće.
40. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore o postojanju razloga za pritvor iz osnova tačke c) stava 1. člana 146. ZKP. Naime, apelant je ukazivao na to da nije relevantna okolnost da je niz godina vrbovao djevojke da u njegovoj organizaciji pružaju seksualne usluge, da je bilo preko dvadeset djevojaka, da je ta grupa za organizirani kriminal godinama uspjela ostati neotkrivena, a što je prvostepeni sud sve ocijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant puštanjem na slobodu ponoviti neko krivično djelo. Međutim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP i naveo da nije nužna ranija osuđivanost osumnjičenog, već se traži postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo. Kako postoji osnovana sumnja da je apelant niz godina vrbovao punoljetne ili maloljetne djevojke da u njegovoj organizaciji pružaju seksualne usluge za novac klijentima koje je on uglavnom pronalazio, smatrajući da se radilo o preko dvadeset djevojaka koje su pružale seksualne usluge u okviru spomenute organizacije, i prema ocjeni Vrhovnog suda navedene okolnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
41. Apelant je u žalbi osporavao i postojanje razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, navodeći da su drugo dvoje osumnjičenih pušteni na slobodu (koji su bili pripadnici njegove grupe za organizirani kriminal), pa da nije došlo do uznemirenja javnosti, ističući da ni njegovim puštanjem na slobodu do toga ne bi došlo. S tim u vezi, navodi se da sama vrsta i težina djela te propisana kazna za predmetna krivična djela nisu dovoljni za spomenuti pritvorski osnov, te da ne postoji nikakav dokaz da bi moglo doći do narušavanja javnog reda apelantovim puštanjem na slobodu. Međutim, i te žalbene navode Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da iz žalbenih navoda proizlazi da apelant osporava samo jedan uvjet iz spomenutog pritvorskog osnova, i to da bi njegovim puštanjem na slobodu došlo do uznemiravanja javnosti (iako zakonska odredba propisuje stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda) i nepotrebno se poziva na drugo dvoje osumnjičenih koji se nalaze na slobodi. Daljnji navodi da u spisu nema nikakav dokaz da bi moglo doći do narušavanja javnog reda njegovim puštanjem na slobodu, prema ocjeni tog suda, ne dovodi u pitanje pravilnost izvedenog zaključka prvostepenog suda, jer za izvođenje takvog pravnog zaključka i ne traži se postojanje nekog dokaza. Kako je prvostepeni sud u svom rješenju naveo određene činjenice i okolnosti koje su mu poslužile da izvede prethodni zaključak, a apelantovom žalbom se te činjenice ne osporavaju, to i u tom dijelu, prema ocjeni tog suda, nije bilo mjesta uvažavanju takvih žalbenih navoda.
42. S obzirom na izloženo, Vrhovni sud je našao da nije osnovan ni žalbeni prijedlog da se apelantu umjesto pritvora izrekne jedna ili više mjera zabrane. Kako je prvostepeni sud već razmatrao takvu mogućnost i u svom rješenju naveo određene razloge zbog čega to nije mogao prihvatiti, a koje razloge osumnjičeni u žalbi ne osporava, Vrhovni sud je zaključio da su u tom dijelu žalbeni prigovori paušalne naravi, pa kao takvi nisu ni mogli biti uvaženi. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je prihvatio da je osnovano produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKP, a nije prihvatio produženje pritvora osumnjičenom iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) istog zakona, što nije od odlučnog značaja, s obzirom na opravdanost produženja pritvora. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
43. Apelant ukazuje na to da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji apelant prije svega osporava procesni aspekt rješenja Vrhovnog suda, odnosno ukazuje na to da je Vrhovni sud usvojio apelantovu žalbu u odnosu na posebni pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b), ali je propustio da preinači rješenje Kantonalnog suda, odnosno da to konstatira u izreci svog rješenja. Dalje, apelant opširno navodi da se Kantonalni sud u vezi s dokazima koji navodno potvrđuju postojanje osnovane sumnje pozvao na izvještaj o počinjenom krivičnom djelu od 27. oktobra 2015. godine Državne agencije za istrage i zaštitu, dokaze dostavljene u prilogu izvještaja, dokaze pribavljene primjenom posebnih istražnih radnji i izjave svjedoka i osumnjičene Melise Šehović. Dalje, apelant navodi da se iz navedenog izvještaja i priloga uz izvještaj ne može izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, niti izvještaj sadrži „prilog koji bi konkretno pokazao realizaciju primjene posebnih istražnih radnji iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi postoji li osnovana sumnja ili ne“. Apelant ističe da je izvještaj sačinjen na bazi presretnutih razgovora, slijedom naredbi Kantonalnog suda koje se odnose na primjenu posebnih istražnih radnji, te ističe da te posebne istražne radnje nisu provedene u skladu sa zakonom. Dalje, apelant navodi hronologiju dešavanja u predmetu, te da je naredba o otvaranju istrage donijeta 28. oktobra 2015. godine, da se posebne istražne radnje provode od maja 2015. godine, a svjedoci se saslušavaju od dana kada je apelant lišen slobode. Isto se odnosi na naredbe o pretresu. Stoga, prema apelantovom mišljenju, bilo kakvi rezultati posebnih istražnih radnji koje su provedene u postupku ne mogu predstavljati dokaz na koji bi se sud oslonio u postupku, uključujući i postupak odlučivanja o pritvoru, bilo da se radi o osnovanoj sumnji ili posebnim pritvorskim razlozima. S tim u vezi, apelant ukazuje na pravne posljedice naredbe o provođenju istrage i odredbe ZKP, te navodi da spomenute istražne radnje, koje su nezakonite, nisu mogle poslužiti sudu kao osnov za utvrđivanje postojanja osnovane sumnje. U svakom slučaju, apelant ističe da izvještaj o počinjenom krivičnom djelu nije dokaz u smislu odredbi ZKP, te ni on ne može na takav način poslužiti sudu za utvrđivanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo, pogotovo jer ne sadrži dokaze na osnovu kojih je izvještaj sačinjen. Osim toga, apelant navodi da mu nije data mogućnost da provjeri navode iz izvještaja, te zakonitost dokaza na osnovu kojih je izvještaj sačinjen, što je u direktnoj suprotnosti s članom 5. Evropske konvencije, odnosno osnovnim pravom da osumnjičeni prilikom lišenja slobode i određivanja pritvora mora biti suočen s konkretnim dokazima koji mu se stavljaju na teret. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1885/13, navodeći da se radi o sličnoj situaciji. Osim toga, apelant osporava zaključak suda da se radi organiziranoj grupi, a koji je donijet na bazi izjave osumnjičene Melise Šehović i tri svjedoka, pogotovo jer ni izvještaj o počinjenom krivičnom djelu niti izjava osumnjičene ne konkretiziraju ulogu Omera Nargalića kao trećeg člana grupe. Dalje, apelant ističe da se sud pozvao na naredbu o pretresu, koji apelant smatra nezakonitom i provedenim suprotno odredbama ZKP, i to kako zbog neprisustvovanja svjedoka tako i zbog činjenice da je pretres izvršen na adresi na kojoj apelant ne živi, te su oduzete stvari i novac koji ne pripadaju njemu. Dalje, apelant ističe da je sve navedeno istakao i u žalbi koju je razmatrao Vrhovni sud, a što sud uopće nije razmotrio, čime se postavlja pitanje efikasnosti žalbe kao pravnog lijeka u smislu odredbe člana 13. Evropske konvencije. Apelant prigovora da nisu bili ispunjeni uvjeti za produžavanje pritvora, odnosno da uvjeti propisani članom 146. stav 1. tačke c) i
d) nisu ispunjeni. U vezi s uvjetom propisanim u članu 146. stav 1. tačka c), apelant ističe da se sud samo pozvao na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, odnosno da sud nije naveo niti jednu konkretnu radnju i naročitu okolnost kako bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo u situaciji kada su Tužilaštvo i sud potvrdili da su svi učesnici navodne organizirane grupe otkriveni i identificirani i identificirane su skoro sve osobe koje su se bavile prostitucijom i koje su u međuvremenu i saslušane. Osim toga, apelant je ukazao na različit tretman u odnosu na ostale osumnjičene, koji su na slobodi, te da sud nije obrazložio zašto te bojazni nema u odnosu na ostale osumnjičene osobe. Nedostatak konkretnih razloga apelant ističe u odnosu na pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d), jer sama vrsta i težina krivičnog djela nije dovoljna za primjenu tog pritvorskog osnova. Apelant se u odnosu na taj dio poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i zaključke Ustavnog suda u predmetu AP 2930/15, te navodi da je taj razlog (uslijed zainteresiranosti medija za predmetni slučaj) bio osnovan pri određivanju inicijalnog pritvora, dok je prilikom produženja izgubio svrhu, jer je „šok kod građana prošao“. Apelant je naveo i da je diskriminiran zbog svog socijalnog i društvenog porijekla, jer ne postoji opravdan i razuman razlog za različito postupanje prema njemu u odnosu na ostale osumnjičene.
b) Odgovor na apelaciju
44. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana. U detaljnom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se referirao na navode iz apelacije. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi da je Vrhovni sud trebao preinačiti odluku Kantonalnog suda zbog osnovanosti žalbenog prigovora u odnosu na jedan dio (član 146. stav 1. tačka b) ZKP), jer su ostali pritvorski osnovi ostali, te navedeno nije relevantno za izreku rješenja u smislu preinačenja. Dalje, dovođenje u pitanje postojanja osnovane sumnje na način kako je to apelant uradio u apelaciji nije relevantno, jer se u apelaciji pogrešno predstavlja da se ispunjenje općeg uvjeta zasniva na izvještaju o počinjenom krivičnom djelu, zanemarujući brojne druge dokaze koje je Kantonalni sud naveo u obrazloženju rješenja na kojima je zasnovan ovaj zaključak, što čini razliku između ovog i predmeta AP 1885/13. Vrhovni sud je ukazao i na to da u žalbi nisu isticani prigovori o zakonitosti posebnih istražnih radnji. Vrhovni sud je istakao da zaključak o postojanju osnovane sumnje ne traži nesumnjivost dokaza, a u vezi s apelantovim navodima da nije utvrđeno postojanje organizirane grupe i uloga Omera Nargalića. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio žalbene prigovore o pretresu na adresi na kojoj žive apelantovi majka i brat i oduzimanje njihove imovine i novca, te ih ocijenio takvim da ne dovode u pitanje pravilnost rješenja, dok u žalbi nije isticana zakonitost pretresa (prisustvo svjedoka i ostalo). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je ispitao apelantovu žalbu u smislu odredaba člana 321. ZKP. Vrhovni sud je naveo i posebne pritvorske osnove, odnosno naveo svoje razloge u osporenom rješenju, koje je i obrazložio, kao i istakao da nije trebao ispitivati odnosno obrazložiti zašto nema bojazni od ponavljanja kod ostalih osumnjičenih, te naveo da se ovaj predmet razlikuje od predmeta AP 2930/15, kao i da nije došlo do bitne povrede odredbi ZKP na koje apelant ukazuje.
45. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je (referirajući se na osporeno rješenje Kantonalnog suda od 5. novembra 2015. godine) naveo da tim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava (kada je žalba odbijena). Kantonalni sud je ukazao na to da je u prvostepenom rješenju sudija za prethodni postupak naveo jasne razloge zbog kojih je u odnosu na apelanta zaključio da postoji osnovana sumnja da je počinio navedena krivična djela, te da se u ovoj fazi postupka sud nije upuštao u ocjenu dokaza već samo izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Dalje, sudija za prethodni postupak je dao jasne razloge i za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke c) i d), a Kantonalni sud je zaključio da su ti razlozi pravilni. Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjem tog suda od 5. novembra 2015. godine nije došlo do povrede apelantovih prava koja navodi u apelaciji.
46. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi o činjenicama na kojima zasniva apelaciju u potpunosti netačni i paušalni, pa je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužilaštvo se posebno izjašnjavalo o posebnim istražnim radnjama navodeći da bez primjene posebnih istražnih radnji Tužilaštvo ne bi moglo doći do dokaza o sporazumnom djelovanju organizatora grupe i pripadnika grupe, kao ni do osoba koje su u konačnici provođenjem predmetnih istražnih radnji identificirane, a zatim i saslušane. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da se osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret zasniva na brojnim drugim dokazima. Tužilaštvo je ocijenilo neosnovanim apelantove navode da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti i da se na njima ne može zasnivati osnovana sumnja, jer su radnje provedene u skladu s odredbama ZKP, kao i da su osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi konkretizirani brojnim dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora.
V.Relevantni propisi
47. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 61.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VI.Dopustivost
48. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
50. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
51. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku istrage, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenje Vrhovnog suda od 2. decembra 2015. godine i rješenje Kantonalnog suda od 5. novembra 2015. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 7. decembra 2015. godine, odnosno 11. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
53. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
54. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
VII.Meritum
55. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz čl. 5, 8, 13. i 14. Evropske konvencije.
56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
57. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
58. Apelant smatra da su odluke kojima mu je određen pritvor suprotne članu 5. Evropske konvencije zato što redovni sudovi (Kantonalni sud i Vrhovni sud) nisu osnovano mogli izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, te da su dokazi o osnovanoj sumnji pribavljeni nezakonito – posebnim istražnim radnjama, zatim da u konkretnom slučaju Tužilaštvo nije nesumnjivo dokazalo ulogu Omera Narlagića u navodnoj organiziranoj grupi, kao i da redovni sud nije konkretizirao da postoji stvarna opasnost da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, ponoviti krivično djelo, niti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo izazvati uznemirenost javnosti.
59. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable susspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao na to da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma, kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“, na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5. stav 1. Evropske konvencije, prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32˗34); Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
60. Također, Evropski sud je istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c) zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Također, Evropski sud je, u predmetima koji su se ticali borbe protiv organizirane mafije u Italiji, iskazao stav da izjave anonimnih informanata, koji su i sami dio takve organizacije, moraju biti potkrijepljene drugim dokazima, a dokazi „rekla-kazala“ (hearsay) objektivnim dokazima. Naime, Evropski sud je ukazao na to da se ne može zanemariti rizik da se neka osoba osumnjiči i uhapsi, i to samo na osnovu tih takvih, nepotvrđenih dokaza dobijenih od osoba koje mogu imati i jasne vlastite interese (vidi Evropski sud, Labita protiv Italije, presuda od. 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/95, tačke 157. i 158).
61. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantu na teret stavljaju ozbiljna krivična djela, odnosno postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s navođenjem na prostituciji i pranje novca, te krivično djelo silovanje u pokušaju, krivično djelo nanošenje lake tjelesne povrede i krivično djelo nezakonito posjedovanje i držanje oružja. Suprotstavljanje organiziranom kriminalu, a pogotovo krivičnim djelima navođenje na prostituciju, te pranje novca, kao oblicima krivičnih djela koja itekako pogađaju društvo, te na koja postoji posebna osjetljivost, predstavlja ozbiljan zadatak javne vlasti i stoga zahtijeva ozbiljan, sistematski i strateški pristup svih organa javne vlasti, a naročito organa krivičnog gonjenja. Međutim, i pored ozbiljnosti tih djela i njihovog štetnog utjecaja na društvo, Ustavni sud smatra da krivična djela koja su apelantu stavljena na teret ne predstavljaju „naročite okolnosti“ u smislu standarda koje je Evropski sud utvrdio u vezi s borbom protiv terorizma kao specijalnog oblika krivičnih djela. S obzirom na to, ne postoje razlozi da se standardi Evropskog suda u odnosu na „osnovanu sumnju“ u konkretnom slučaju tumače fleksibilnije od uobičajenog načina.
62. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odnosno sudija za prethodni postupak donio rješenje, koje je potvrdio Kantonalni sud (od 5. novembra 2015. godine), a u kojem je zaključeno da iz dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo sudu proizlazi da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio navedena krivična djela. Takav zaključak Kantonalni sud je obrazložio izvještajem o počinjenom krivičnom djelu, izjavom osumnjičene Melise Šehović, te izjavama svjedoka. U rješenjima o produženjima pritvora u odnosu na apelanta Ustavni sud primjećuje da je došlo i do proširenja istrage protiv njega (u odnosu na krivično djelo silovanje i krivično djelo nanošenje lake tjelesne povrede i neovlašteno posjedovanje oružja i municije), pa su kao dokaz iz kojeg proizlazi osnovana sumnja opet navedeni izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, izjave osumnjičenih (Melise Šehović i Omera Nargalića) i izjave svjedoka koje je sud citirao. Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, ocjenjujući dokaze koje je prezentiralo Tužilaštvo, utvrdili su da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju (niži oblik potrebne sumnje u odnosu sumnju potrebnu kod podizanja optužnice) da je apelant na način opisan u naredbi o provođenju istrage organizirao grupu kojoj su pristupili ostali osumnjičeni, te je dalje navedeno da se osnovano sumnja da su navedena krivična djela počinili zajedno, kao i apelant sam, a na šta, osim izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, jasno upućuju i drugi dokazi koje apelant ne osporava. Isto se odnosi na činjenicu koju apelant potencira, a to je da iz provedenih dokaza ne proizlazi jasan zaključak sudova o postojanju organizirane grupe, jer izjave „samo tri svjedoka“ na način na koji su date ne ukazuju na ulogu Omera Nargalića u organiziranoj grupi, a samim tim i njeno postojanje. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je Omer Nargalić bio pripadnik grupe, koji je u odnosu na djevojke djelovao kao posrednik, odnosno pružao zaštitu apelantu, dakle dati su jasni razlozi iz kojih proizlazi da u ovom trenutku postoji osnovana sumnja koja je, u skladu sa standardima Evropskog suda, prihvatljiva za sticanje utiska o ulozi Omera Nargalića kao pripadnika grupe. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi jasno referirali na činjenicu da postojanje osnovane sumnje podrazumijeva manji nivo „dokazanosti“, odnosno ne traži se apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica.
63. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ističe istu argumentaciju koju je isticao pred redovnim sudovima, te navodi da u vezi s postojanjem „osnovane sumnje“ uz izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i priloge uz izvještaj nije dostavljen niti jedan dokaz o postojanju osnovane sumnje, niti je apelantu prezentiran, niti mu je data mogućnost da provjeri zakonitost dokaza na osnovu kojih je izvještaj sačinjen. Također, apelant kao ključno navodi da su posebne istražne radnje provedene nezakonito pa one ne mogu poslužiti kao dokaz o postojanju osnovane sumnje. Međutim, kako je već navedeno, suprotno apelantovim navodima da nije dostavljen niti jedan dokaz koji ukazuje ne osnovanu sumnju, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na takve dokaze koje su ocijenili. Osim toga, iz izvještaja o počinjenom djelu proizlazi da su u njegovom prilogu navedeni zapisnici o saslušanju apelanta i ostalih osumnjičenih, kao i svjedoka, te su u obrazloženjima rješenja navedene i citirane izjave svjedoka, kao i ostala dokumentacija (materijalna) na osnovu koje je sud u ovoj fazi postupka ocijenio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo na način opisan u naredbi o provođenju istrage. Osim toga, apelant je i pred redovnim sudom osporavao nemogućnost da izvrši uvid u sve dokaze, što je redovni sud u ovoj fazi (istraga) opravdao činjenicom da bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, odnosno pozvao se na član 61. st. 1. i 2. ZKP, te naveo „osnov sumnje“ da su u izvršenje krivičnih djela uključene i druge osobe i mogućnost proširenja istrage na druge osobe. Kantonalni sud je u rješenju od 5. novembra 2015. godine istakao da apelantovi ostali prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza i radnji pretresanja ne mogu ispitivati u ovoj fazi postupka, već se radi o prigovorima koji po sadržaju odgovaraju prethodnim prigovorima na optužnicu (koja u konkretnom slučaju nije potvrđena), tako da ih nije mogao razmatrati u ovoj fazi postupka. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim obrazloženjima redovnih sudova, niti se može utvrditi nedostatak dokaza o postojanju osnovane sumnje (za razliku od predmeta AP 1885/13 na koji se apelant pozvao). Također, u odnosu na apelantov navod koji je posebno istaknut – da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, odnosno da su prvo preduzete posebne istražne radnje, te osporavanje načina na koji je vršen pretres – Ustavni sud podsjeća na svoj ranije iznijeti stav (Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14. odluke o dopustivosti, dostupna na www.ustavnisud.ba) da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, kako su to jasno obrazložili redovni sudovi, to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Stoga je i njegovo pozivanje u ovom dijelu na praksu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske neosnovano, kao i apelacioni navod o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također, imajući u vidu apelantov navod o procesnim nedostacima odluke Vrhovnog suda, odnosno da je Vrhovni sud utvrdio osnovanost žalbe u jednom dijelu, a ipak nije preinačio rješenje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da čak i kada bi taj navod bio prihvatljiv iz procesnih razloga propisanih odredbama ZKP, on je potpuno nevažan za utvrđivanje osnovanosti određivanja i produžavanja pritvora, te ne nalazi za potrebno dodatno da se bavi tim navodom.
64. U odnosu na posebne pritvorske razloge koji su navedeni, a koje apelant osporava jer nisu konkretizirani i jer je apelant drugačije tretiran u odnosu na ostale osumnjičene, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali obrazloženja za koja Ustavni sud nalazi da ih je potrebno ispitati u svjetlu tih navoda.
65. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
66. U vezi s postojanjem osnova za određivanje pritvora zbog opasnosti od ponovnog izvršenja krivičnih djela (član 146. stav 1. tačka c) ZKP), Ustavni sud podsjeća na to da Evropski sud opravdava upotrebu tog osnova kada postoji stvarna opasnost od ponavljanja teške krivične radnje. Relevantna je kriminalna prošlost, ličnost osumnjičenog ili optuženog. Također su relevantni broj i karakter krivičnih djela, otvorena istraga za druga djela. Osim toga, mora biti ispunjen uvjet koji se tiče visine zaprijećene kazne, mora postojati objektivna ocjena ozbiljnosti i trajnosti prijetnje za ponovno izvršenje krivičnih djela, tužilac i sudija moraju imati pristup evidencijama o prethodnim krivičnim djelima, te jezik koji se koristi ne smije dovesti u pitanje presumpciju nevinosti u odnosu na konkretnu osobu.
Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela
67. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP utvrdili uvidom u dokaze koji potkrepljuju osnovanu sumnju da je apelant niz godina vrbovao djevojke za pružanje seksualnih usluga, da je preko dvadeset djevojaka vrbovano, te posebno ocjenjujući da je grupa za organizirani kriminal godinama uspjela ostati neotkrivena, a istovremeno u kontinuitetu intenzivno i bez prestanka vršila krivična djela, te apelantova spremnost na dugogodišnje kontinuirano vršenje krivičnih djela, što, prema mišljenju redovnih sudova, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora po tom osnovu. Pri određivanju pritvora u rješenju od 29. oktobra 2015. godine Kantonalni sud je naveo i apelantovu raniju osuđivanost za krivična djela iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela, te izveo zaključak da sve navedeno predstavlja okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično, odnosno dovršiti krivično djelo pranje novca. U svakom slučaju, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni standardi Evropske konvencije koji su potrebni da bi se pritvor odredio i produžio zbog bojazni da će počinilac ponovno počiniti krivično djelo. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni standardi Evropske konvencije radi određivanja i produžavanja pritvora, te apelantove navode smatra neosnovanim.
68. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
Zaštita javnog reda
69. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke
d) stava 1. člana 146. ZKP, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, a u odnosu na rješenje o produženju pritvora, Ustavni sud ukazuje na standard Evropske konvencije, shodno stavu 3. člana 5. Evropske konvencije, prema kojem je sud prilikom donošenja odluke o produženju pritvora obavezan da s dužnom pažnjom razmotri da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen, odnosno produžen, i dalje primjenjivi. Naime, sudovi su dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.
70. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, te utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu i sigurnost u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, zasnivajući svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim predmetima, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stav Komiteta ministara Vijeća Evrope izražen u Preporuci da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim.
71. Dovodeći sve navedeno u kontekst osporenih rješenja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kod odluke o primjeni pritvorskog razloga za određivanje i produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP imao u vidu, prije svega, težinu krivičnog djela s aspekta zaprijećene kazne, način izvršenja (beskrupulozno), posljedice počinjenja (na društvo i djevojke), da je niz godina kontinuirano vršeno krivično djelo, te je zaključio da su sve to okolnosti koje govore o tome da su predmetna djela učinjena u vanrednim okolnostima, što, prema stavu redovnih sudova, opravdava primjenu ovog zakonskog osnova. Zatim je Kantonalni sud uzeo u obzir činjenicu da u Kantonu Sarajevo nikada ranije stanovnici nisu bili suočeni s činjenicom da se pred njihovim očima organizirano vrši prostitucija i vrbuju maloljetne djevojke da pružaju seksualne usluge, i to iskorištavanjem njihove nezrelosti (psihičke) i teške materijalne situacije, potom veliku zainteresiranost medija o djelima, počiniocima i posljedicama, te je zaključio da bi puštanje na slobodu (apelanta i Omera Nargalića iz rješenja od 5. novembra 2015. godine) rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Dalje, Vrhovni sud je razmatrajući apelantovu žalbu (protiv rješenja o produžavanju pritvora od 24. novembra 2015. godine) istakao da navodi iz žalbe da u spisu nema dokaza da bi moglo doći do narušavanja javnog reda ne dovode u sumnju pravilnost izvedenog zaključka, jer se za izvođenje takvog zaključka i ne traži postojanje dokaza, a Kantonalni sud je naveo činjenice iz kojih je izveo zaključak o postojanju tog osnova, a koje apelant nije osporio.
72. Međutim, Ustavni sud smatra da redovni sudovi prilikom određivanja, a zatim produženja mjere pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP nisu naveli konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. U osporenim rješenjima došlo je do izjednačavanja načina počinjenja krivičnog djela, te posljedica i težine predmetnog krivičnog djela, s „izvanrednim okolnostima“ iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, a da pri tom redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan i suštinski razlog za postojanje „izvanrednih okolnosti“ zasnovanih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda. Naime, osim isticanja da je javnost putem medija obaviještena o konkretnom predmetu i da je uznemirena jer se pred njihovim očima prvi put dešava organizirana prostitucija, ništa u osporenim rješenjima ne ukazuje na postojanje suštinskog dokaza o reakciji javnosti, a pogotovo o narušavanju javnog reda. Ustavni sud naglašava da, ma koliko neko krivično djelo bilo teško, ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) člana 146. stav 1. ZKP. U tom smislu, Ustavni sud ponovo ukazuje na stanovište Evropskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze nije uočio.
73. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP.
74. Iako je utvrdio povredu navedenog prava na ličnu slobodu i sigurnost na koju se apelant žali, s obzirom na to da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 023899 15 Kv2 od 24. novembra 2015. godine vremenski određeno trajanje produženja pritvora apelantu i utvrđeno da on može trajati do 24. januara 2016. godine, što znači da je pritvor prema tom rješenju istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju dijela osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri utvrđivanju i produženju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud, pri određivanju i produženju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije. Ostali navodi
75. Apelant je ukazao na kršenje čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi s članom 13. Evropske konvencije apelant je naveo da se Vrhovni sud prilikom odlučivanja o žalbi uopće nije osvrnuo na argumentaciju, a kamoli upustio u detaljnu analizu žalbenih navoda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se iz osporenog rješenja Vrhovnog suda ne može izvesti zaključak da se nije „osvrnuo“ u mjeri u kojoj je to dovoljno, odnosno da odgovori na osnovna pitanja i prigovore iz apelantove žalbe, te je Vrhovni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, apelant se pozvao na član 14. Evropske konvencije navodeći da je diskriminiram zbog svog socijalnog i društvenog porijekla, te, iako nije jasno navedeno, navod o diskriminaciji apelant dovodi u vezu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji kao i u postupku pred redovnim sudovima isticao drugačiji tretman u odnosu na ostale osumnjičene. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasne razloge zašto apelanta „tretiraju drugačije“, a imajući u vidu osnovanu sumnju da je apelant organizator grupe za organizirani kriminal, te je ocijenio lična svojstva apelanta kao osumnjičenog u okolnostima konkretnog slučaja prilikom donošenja rješenja o produžavanju pritvora. Također, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, kao i činjenicu da je Omeru Nargaliću bio određen pritvor, Ustavni sud ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo na to da se prema apelantu postupalo drugačije zbog društvenog i socijalnog porijekla, odnosno da su odluke o određivanju i produženju pritvora rezultat drugačijeg tretmana koji nije opravdan, pa i te navode smatra paušalnim i neosnovanim.
76. Stoga, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
77. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji istakao i povredu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, ali imajući u vidu da se apelantovi navodi u suštini odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud ne nalazi za potrebno u konkretnom slučaju ispitivati te apelantove navode.
VIII.Zaključak
78. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru.
79. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je sud, odlučujući o tome da li postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP dao konkretno obrazloženje o postojanju stvarne i razumne opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u periodu od tri mjeseca.
80. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud povodom apelantove žalbe donio rješenje u kojem su navedeni jasni i argumentirani razlozi za odlučenje.
81. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije kada je apelant paušalno istakao da je osporenim rješenjima diskriminiran na osnovu svog porijekla.
82. S obzirom na to da je postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u pogledu apelantovog pozivanja na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
83. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
84. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman