Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5730/15 (G. H.)
Odluka donesena 10. 02. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5730/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5730/15, rješavajući zahtjev Galiba Hadžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Galiba Hadžića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Galib Hadžić iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Lišić, advokat iz Brčkog, podnio je, 28. decembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 020424 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine.
2. Apelant je, zastupan po Osmanu Mulahaliloviću, advokatu iz Brčkog, podnio 27. januara 2016. godine apelaciju protiv iste presude Apelacionog suda.
3. Apelant je 29. januara 2016. godine, zastupan po advokatu Osmanu Mulahaliloviću, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo Osnovnom sudu Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) „da ne upućuje na izdržavanje kazne apelanta“ do donošenja odluke Ustavnog suda.
4. Osnovni sud je presudom broj 96 0 K 020424 10 K od 31. oktobra 2014. godine apelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ ( u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. Apelantu je za počinjeno krivično djelo iz člana 142. KZ SFRJ izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, a za krivično djelo iz člana 144. KZ SFRJ kazna zatvora od jedne godine i deset mjeseci, te mu je, primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZ SFRJ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine.
5. Apelacioni sud je presudom broj 96 0 K 0204242 15 Kž od 9. oktobra 2015. godine djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca Muhameda Lišića, advokata iz Brčkog, i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelant oglašen krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo iz člana 144. KZ SFRJ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te radnjama bliže opisanim u izreci presude krivično djelo iz člana 144. KZ SFRJ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, odnosno primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZ SFRJ jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo iz člana 142. KZ SFRJ odnosno radnjama opisanim u izreci presude krivično djelo iz člana 144. KZ SFRJ.
6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da su neosnovanim ocjenjeni žalbeni navodi apelantovog branioca da je povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovah sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je odbrana, pored ostalog, ometana u pribavljanju određenih dokaza. S tim u vezi je ukazano da nije navedeno koji konkretni dokazi i od koga su bili uskraćeni, koji su to dopisi koji su upućivani i kome, te zbog čega su i koji dokazi bili od odlučnog značaja za pravilno utvrđenje koje od odlučnih činjenica. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je zaključio da nije u mogućnosti ispitati prvostepenu presudu u tom dijelu, jer se u žalbi ne konkretizuje o kojim se dokazima radi, koje institucije Brčko Distrikta ili entiteta nisu omogućile uvid u dokazni materijal, kao i koje važne činjenice bi se na temelju tih dokaza trebale utvrditi, a koje bi, u konačnici, mogle dovesti do povoljnijeg ishoda krivičnog postupka za apelanta.
7. Apelacioni sud je rješenjem broj 96 0 K 020424 15 Kž 9 od 29. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovanu žalbu Muhameda Lišića, advokata iz Brčkog, podnesenu protiv rješenja Osnovnog suda broj 96 0 K 020424 15 K 4 od 21. avgusta 2015. godine.
8. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda odbijen kao neosnovan zahtjev Muhameda Lišića, advokata iz Brčkog, „za naknadu troškova krivičnog postupka na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog [apelanta]“. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na zapisniku o ispitivanju apelanta, kao osumnjičenog, broj KT/RZ-15/09 od 15. oktobra 2010. godine, a koji je Muhamed Lišić potpisao, označeno da imenovani postupa kao izabrani branilac apelanta.
9. U apelaciji podnesenoj 28. decembra 2015. godine apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5., 6. i
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i „član 5. (sloboda i sigurnost ličnosti) u vezi sa članom 2 (djelotvornost istrage)“.
10. U apelaciji podnesenoj 27. januara 2016. godine apelant tvrdi da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/2. i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije.
11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da mu je na najgrublji način prekršeno pravo na fer suđenje. S tim u vezi je najprije je ukazao da mu je onemogućeno pravo na odbranu jer u spisu predmeta nema rješenja kojim mu se određuje branilac po službenoj dužnosti, odnosno da nije sam izabrao branioca. Nadalje, apelant tvrdi da se postupanje redovnih sudova ne može tretirati kao postupanje „nepristrasnog tribunala“. Apelant tvrdi i da se prema standardu sudske prakse Haškog tribunala činjenični opis koji mu se stavlja na teret ne može kvalifikovati kao krivično djelo iz člana 144. KZ SFRJ, tj. „pojednostavljeno kazano „šamar“ nije ratni zločin“. Najzad, apelant tvrdi da mu je onemogućen pristup svim spisima i dokazima, pa da se zbog toga presuda ne može zasnivati na pobrojanim zapisnicima o saslušanju svjedoka jer mu je onemogućeno da ih pregleda odnosno da i kad mu je dozvoljen uvid da je sadržina navedenih spisa sklonjena. Apelant tvrdi da, u slučaju da mu je dana mogućnost pristupa cjelokupnim dokazima i spisima isti bi sigurno sadržali elemente za diskreditaciju navedenih svjedoka. Slijedom navedenog apelant smatra da ima interes za donošenje privremene mjere, jer „poučen ranijim postupanjima“ izražava bojazan da će Osnovni sud izdati uputni akt i uputiti ga na izdržavanje kazne zatvora odnosno da će je i izdržati dok njegova apelacija bude došla na rješavanje hronološkim redom, a čime bi mu bila nanijeta nenadoknadiva šteta.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud zapaža da je apelant postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji smatrajući da bi mu izvršenjem osporene presude, kojom su, po apelantovim navodima, prekršena njegova ustavna prava, bila nanesena nenadoknadiva šteta. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija (“Službeni glasnik BD” broj 31/11) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenom zakonu, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
16. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, dakle, nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman