Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1188/13 (A. Đ.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1188/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1188/13, rješavajući apelaciju Adonise Đuliman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adonise Đuliman podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Mostaru br. 07 0 K 007413 13 Kv 15 od 21. januara 2013. godine i 07 0 K 007413 12 Kpp od 11. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adonisa Đuliman (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, podnijela je 20. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 07 0 K 007413 13 Kv 15 od 21. januara 2013. godine i 07 0 K 007413 12 Kpp od 11. januara 2013. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 07 0 K 007413 12 Kpp od 11. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da joj se po troškovniku od 31. decembra 2012. godine iz sredstava tog suda isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branioca po službenoj dužnosti osumnjičenog R.V. u predmetu tog suda broj 07 0 K 007413 12 Kpp. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 1. septembra 2012. godine apelantkinja postavljena za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom R.V., kojeg je zastupala do 12. novembra 2012. godine, nakon čega je osumnjičeni sam angažovao drugog branioca. Kantonalni sud je ukazao da iz rješenja tog suda od 1. septembra 2012. godine jasno proizlazi da je apelantkinja postavljena za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom R.V. na osnovu odredaba člana 59. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) jer osumnjičeni u momentu lišenja slobode nije imao branioca, a da je prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora morao imati branioca u smislu odredaba člana 59. stav 2. ZKP FBiH. Kantonalni sud je naveo da, dakle, apelantkinja nije postavljena za branioca po službenoj dužnosti osumnjičenom na osnovu odredaba člana 60. ZKP FBiH, to jest na osnovu tzv. "siromaškog prava", u kojem slučaju sud snosi nagradu i troškove branioca, već isključivo radi zakonske obaveze iz člana 59. stav 2. ZKP FBiH. Kantonalni sud je ukazao da osumnjičeni tokom istražnog postupka nije prezentovao sudu, a samim tim ni dokazao da nije u stanju da snosi troškove odbrane, niti je to učinila apelantkinja kao njegov branilac. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je osumnjičeni u toku postupka angažovao drugog branioca i time manifestovao da je u stanju da finansijski može sam da snosi troškove odbrane i da plati nagradu i troškove svog branioca. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osumnjičeni dužan da plati apelantkinji navedene troškove iz priloženog troškovnika shodno odredbama člana 204. ZKP FBiH.

3. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 007413 13 Kv 15 od 21. januara 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je osumnjičenom R.V. bilo nužno postaviti branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora (jer osumnjičeni nije sam angažovao branioca), tako da je sud apelantkinju postavio za branioca po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naveo da, činjenica postavljanja branioca od strane suda nikako ne znači da će sud platiti troškove krivičnog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je ukazao da su u vezi sa plaćanjem navedenih troškova sasvim jasne odredbe člana 204. ZKP FBiH kojima je propisano, između ostalog, da je nagradu i nužne izdatke branioca dužna platiti zastupana osoba, bez obzira ko je po odluci suda dužan da snosi troškove krivičnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju to osumnjičeni R.V., te da su stoga potpuno neosnovani apelantkinjini navodi kako je nagradu braniocu dužan platiti sud iz sredstava suda. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja pogrešno tumači odredbe člana 199. stav 4. ZKP FBiH kada tvrdi da te odredbe (koje propisuju da je sud dužan postavljenom braniocu unaprijed isplatiti iz sredstava suda nužne izdatke) nesumnjivo upućuje na način isplate i naknade (tj. nagrade) braniocima. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja očigledno zaboravlja da nije podnijela zahtjev za isplatu nužnih izdataka branioca, koji se zaista isplaćuju unaprijed iz sredstava suda, a naplaćuju kasnije od osobe koja je dužna da ih naknadi po odredbama ZKP FBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja u konkretnom slučaju podnijela zahtjev za isplatu nagrade branioca za obavljene procesne radnje u istrazi, a da se nagrada ne isplaćuje unaprijed u smislu navedenih odredaba člana 199. stav 4. ZKP FBiH. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantkinjini navodi da postavljeni branilac ne može odbiti braniti osumnjičenog, ali da, pri tome, sasvim zaboravlja da se dobrovoljno prijavila na listu branilaca, čime je preuzela navedenu obavezu.

4. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je odredbama člana 199. stav 4. ZKP FBiH propisano da se nužni izdaci branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda, a naplaćuju kasnije od osobe koja je dužna da ih naknadi, te da da navedena zakonska odredba, po apelantkinjinom mišljenju, nesumnjivo upućuje na način isplate i naknade braniocima. Apelantkinja navodi da ukoliko je postavljena od strane suda za branioca po službenoj dužnosti i to na osnovu rješenja protiv kojeg nije imala pravo žalbe, onda je jasno da ima zakonsko pravo da naplati troškove za preduzete radnje u postupku i to od onog ko ju je angažovao, a ne od lica koje je branila. Stoga, apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno i nepravično primijenili relevantne odredbe ZKP FBiH na njenu štetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, primijenio relevantne odredbe ZKP FBiH. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da joj se iz sredstava suda isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branioca po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih rješenja dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 199. stav 4. i člana 204. ZKP FBiH, u obrazloženju drugostepenog rješenja jasno ukazao da se nagrada braniocu ne isplaćuje unaprijed iz sredstva suda (već samo nužni izdaci), te da je u konkretnom slučaju osumnjičeni (a ne sud) u obavezi da isplati nagradu apelantkinji za zastupanje u predmetnom krivičnom postupku. Dovodeći u vezu odredbe člana 199. stav 4. i člana 204. ZKP FBiH sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1199/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 9., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1188/13 (A. Đ.) | Sudska praksa | Aktio