Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3237/15 (H. K. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3237/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3237/15, rješavajući apelacije Huseina Kunića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Husein Kunić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012226 14 Gž od 17. aprila 2015. godine;

Blago Marić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 049447 11 Gž od 3. juna 2015. godine;

Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 034660 14 Rev od 13. jula 2015. godine;

Violeta Mačkić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048832 13 Rev od 2. jula 2015. godine;

Dalibor Obradović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 133490 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3237/15 Husein Kunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnio je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012226 14 Gž od 17. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba apelanta i preinačena je prvostepena odluka na način da je tužena (Bosna i Hercegovina- Ministarstvo pravde BiH) obavezana da apelantu na ime nematerijalne štete, zbog neosnovanog lišenja slobode, isplati iznos od 6.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 28. aprila 2014. godine do isplate i naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijena žalba apelanta i potvrđeno rješenje kojim je odbačen njegov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine naknade izostavio da cijeni i mjere zabrane koje su dovele do povrede apelantovog prava ličnosti, zbog čega je preinačena prvostepena presuda u pogledu visine naknade nematerijalne štete. Naime, imajući u vidu činjenicu da je apelant bio ograničen u svojim pravima za vrijeme trajanja mjera zabrane (sedam mjeseci), što je kod apelanta izazvalo psihičke tegobe i duševne bolove zbog povrede prava ličnosti tokom trajanja mjera zabrane, apelantu je dosuđen iznos naveden u dispozitivu presude. Sud je istakao da je dosuđeni iznos adekvatan okolnostima konkretnog slučaja i značaju povrijeđenog dobra, te shodno članu 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima nije protivan svrsi kojoj naknada služi nego je pravična satisfakcija za ublažavanje posljedica nastalih povredom ugleda, časti, slobode i prava ličnosti.

2. AP-3584/15 Blago Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 049447 11 Gž od 3. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (HNK-Ministarstvo unutrašnjih poslova) da mu isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete koja mu je pričinjena oduzimanjem vozila. U postupku je utvrđeno da je tuženi u svom radu utvrdio da je predmetno vozilo, za koje je apelant podnio zahtjev za registraciju, predmet potrage Uprave policije Federalnog MUP-a zbog čega je odbio zahtjev za registraciju. Dakle, tuženi je u konkretnom slučaju postupao pravilno i u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, iz čega proizilazi da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 172. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima bi tuženi odgovarao apelantu za štetu koja mu je nastala uslijed privremenog oduzimanja vozila.

3. AP-4372/15 Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetničko društvo Milas, Martinović i partneri iz Mostara, podnio je 22. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 034660 14 Rev od 13. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužitelju (S.H.) na ime nematerijalne i materijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova liječenja i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su posljedice povređivanja kod tužitelja neuobičajeno teške i da (vansudskom) isplatom tužitelj u cijelosti nije obeštećen. Dalje se navodi, da je naknada po svim vidovima nematerijalne štete u drugostepenoj odluci presuđena u skladu sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i sudskom praksom u primjeni te odredbe u sličnim predmetima, imajući pri tome u vidu i Orjentacione kriterije Vrhovnog suda, te da su za pravni zaključak navedeni utemeljeni razlozi koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Također, navedeno je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova u pogledu zahtjeva tužitelja za naknadu štete na ime troškova za posebnu ishranu, o čemu su sudovi odlučili u skladu sa odredbom člana 127. Zakona o praničnom postupku.

4. AP-4400/15 Violeta Mačkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048832 13 Rev od 2. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi („Bobar osiguranje“ Bijeljina) da joj na ime naknade štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je odbijen apelanticin zahtjev za proširenje tužbe na Biro zelene karte BiH, s obzirom da se isti protivio proširenju, te je zaključeno da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. Dakle, imajući u vidu da je apelantici pričinjena šteta upotrebom motornog vozila inostrane registracije koje je posjedovalo zeleni karton, pasivno legitimisan je Biro zelene karte BiH a ne tuženi kome je od strane Biroa povjerena obrada i likvidacija štete, to je u skladu sa odredbom čl. 80., 81. stav 1. i 83. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica odbijen tužbeni zahtjev apelantice.

5. AP-5408/15 Dalibor Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 133490 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena (Republika Srpska) na ime naknade nematerijalne štete nastale povređivanjem apelanta (dana 6. juna 1993. godine) isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U postupku je utvrđeno da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari (7. jula 1999. godine) podnesena po isteku trogodišnjeg roka zastare predviđenog odredbom člana 376. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima, koji je počeo teći 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Također, apelant u dokaznom postupku nije prezentovao vansudski zahtjev za obeštećenje odnosno, nije dokazao da je eventualno ovaj zahtjev doveo do prekida roka zastarjevanja u smislu odredbe člana 388. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3237/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3237/15 (H. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio