Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5584/14 (B. N. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5584/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5584/14, rješavajući apelacije Branka Novakovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Novaković, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 051446 14 GŽ od 22.

septembra 2014. godine;

Mehmedalija Ahmetović, Rešid Mulahasanović, Hajrija Ledić, Sadik Hodžić, Latif Mulahalilović i Zahrudin Bečić, protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 003130 13 Rev od 14. aprila 2015. godine, broj 32 0 P 001167 13 Rev od 31. marta 2015. godine, 32 0 P 005233 13 Rev od 21. aprila 2015.

godine, 32 0 P 000136 13 Rev od 31. marta 2015. godine, 32 0 P 006696 13 Rev od 12. maja 2015. godine i 32 0 Rs 166437 13 Rev od 15. maja 2015. godine;

Muhtezan Alić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 019527 13 Rev od 23. marta 2015. godine;

Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 330072 24 Rsž od 18. juna 2015. godine;

Envera Tatar, protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 028249 13 Rev od 3. septembra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5584/14 Branko Novaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 051446 14 GŽ od 22. septembra 2014. godine. Apelant je 29. januara 2015. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, kao apelantov poslodavac, obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime izvršenog obračuna zakonskih zateznih kamata za potrebe sudskih postupaka koje je vodio tuženi, a koje obračune je apelant vršio u svojstvu sudskog vještaka. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim se obavezao da će na radnom mjestu stručnog saradnika za praćenje, kontrolu i naplatu potraživanja obavljati poslove određene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, uključujući i obračun zakonskih zateznih kamata, odnosno njihove naplate ili isplate u skladu sa obavezom koja je utvrđena sudskom odlukom. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant sporne obračune zakonskih zateznih kamata obavljao prema opisu poslova svog radnog mjesta, za što je redovno primao plaću, te da mu ne pripada posebna naknada koju potražuje u konkrentom slučaju.

2. AP-3151/15 Mehmedalija Ahmetović, Rešid Mulahasanović, Hajrija Ledić, Sadik Hodžić, Latif Mulahalilović i Zahrudin Bečić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Srebrenika, koje zastupa Milka Tomić advokatica iz Tuzle, podnijeli su 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 003130 13 Rev od 14. aprila 2015. godine, broj 32 0 P 001167 13 Rev od 31. marta 2015. godine, 32 0 P 005233 13 Rev od 21. aprila 2015. godine, 32 0 P 000136 13 Rev od 31. marta 2015. godine, 32 0 P 006696 13 Rev od 12. maja 2015. godine i 32 0 Rs 166437 13 Rev od 15. maja 2015. godine. Apelanti su 25. augusta 2015. godine dopunili apelaciju. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla isplati razliku plaća i naknada plaća, te uplati doprinose Federalnom zavodu PIO/MIO za određene vremenske periode, dok su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi preko dosuđenih iznosa. Sud je zaključio da se u odnosu na potraživanja apelanata primjenjivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavac i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, na osnovu kojega je sud dosudio apelantima pomenute razlike plaća i drugih naknada. Međutim, sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključio da nakon stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavac i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine (tj. 16. augusta 2007. godine), nema negativne razlike plaća, a tako i drugih naknada, zbog čega je sud odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata preko dosuđenih iznosa.

3. AP-3260/15 Muhtezan Alić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 019527 13 Rev od 23. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u stalnom radnom odnosu kod tuženog Agencije za privatizaciju Kantona 10 Livno, te da ga je tuženi dužan vratiti na ranije radno mjesto domara ili na adekvatno drugo radno mjesto i isplatiti mu neisplaćene plaće i uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te zdravstveno osiguranje. U postupku je utvrđeno da je tuženi sa apelantom su spornom periodu zaključivao ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova u ukupnom trajanju od dvije godine i jedan mjesec u kontinuitetu, te da mu je tužni za to redovito isplaćivao plaću i uplaćivao doprinose za obavezno osiguranje. Sud je istakao da, prema Zakonu o radu, ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova ne može biti ugovor o radu, niti ima za posljedicu pretvaranje u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

4. AP-4028/15 Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 330072 24 Rsž od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja S.C., te je navedena odluka poništena, a apelantu je naloženo da tužitelju uspostavi radno pravni status počev od septembra 2012. godine, uz obavezu da ga vrati na poslove i radne zadatke krojača u skladu sa ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u prostorijama apelanta lišen slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, ali da je tužitelj ubrzo nakon toga pušten na slobodu, jer kod njega nisu pronađene opojne droge. U skladu sa navedenim, sud je zaključio da tužitelj nije počinio povrede Pravilnika o radu apelanta, a koje predstavljaju razlog za otkaz ugovora o radu (tj. rad pod dejstvom alkohola ili upotreba alkohola ili drugog narkotičkog sredstva za vrijeme radnog vremena ili pokušaj unošenja alkoholnog pića ili drugog narkotičkog sredstva unutar društva), niti da je tužitelj nanio materijalnu ili nematerijalnu štetu apelantu nemarnim i nesavjesnim ispunjavanjem radnih obaveza. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-5355/15 Envera Tatar (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 2. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 028249 13 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom u cjelosti je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi „Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko obaveže da joj isplati naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, a na ime izgubljene zarade, neisplaćenog regresa i toplog obroka, naknadu zbog smrti užeg člana porodice, kao i uplatu doprinosa na platu. U postupku je utvrđeno da je apelantici, su smislu odredaba člana 86. Zakona o radu, prestao radni odnos kod tuženog 6. augusta 2009. godine zbog odlaska u penziju, nakon čega joj je utvrđeno pravo na penziju, te da joj je od navedenog datuma isplaćivana penzija. Budući da apelantičina potraživanja potiču iz radnog odnosa i odnose se na period nakon što joj je radni odnos prestao penzionisanjem, sud je zaključio da je njen tužbeni zahtjev neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5584/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5584/14 (B. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio