Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2646/14 („forEks BH“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2646/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2646/14, rješavajući apelacije „forEks BH“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „forEks BH“ d.o.o.

Tuzla, „BERLIN-CHEMIE AG“ Berlin i "INDRA CARS" d.o.o.

Sarajevo podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009881 12 U od 3. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 009864 12 U od 3. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 013701 14 Uvp od 9. juna 2014. godine i broj S1 3 U 010063 14 Uvp od 9. juna 2014. godine, te broj S1 3 U 014198 15 Uvp od 13. maja 2015. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „forEks BH“ d.o.o.

Tuzla, „BERLIN-CHEMIE AG“ Berlin i "INDRA CARS" d.o.o.

Sarajevo podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009881 12 U od 3. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 009864 12 U od 3. aprila 2014. godine; broj S1 3 U 013701 14 Uvp od 9. juna 2014. godine i broj S1 3 U 010063 14 Uvp od 9. juna 2014. godine, te broj S1 3 U 014198 15 Uvp od 13. maja 2015. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2646/14 „forEks BH“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Muhidin Muratović, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 009881 12 U od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari izmjene podataka u carinskoj prijavi, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na rješenje RC Tuzla. Tim rješenjem su promijenjeni podaci u carinskoj prijavi CI Brčko i obavezan je apelant da na ime naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnoj carinskoj prijavi, uplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelantu pri uvozu roba po pomenutoj carinskoj prijavi, izdata predmetna potvrda EUR 1, ovjerena od strane carinskog ureda Podujevo, odnosno da ta potvrda nije izdata od Strane koja pripada CEFTA preferencijalnom sistemu u skladu sa Sporazumom, a prema kojem je Strana potpisnica Misija privremene uprave UN-a na Kosovu, u ime Kosova, a ne vlasti Kosova. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili odlučnu činjenicu od koje zavisi priznavanje preferencijalnog statusa konkretne robe uvezene od predmetnog dobavljača i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenili materijalni propis iz člana 37. Uputstva o provođenju pravila o porijeklu u preferencijalnoj trgovini u okviru Srednjeevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini, imajući pri tome u vidu da se propisi kojima se reguliše carinski postupak za koji je roba prijavljena primjenjuju prema važenju na dan prihvatanja carinske prijave, kako to proizilazi iz člana 64. Zakona o carinskoj politici BiH, te podrazumijevajući Odluku Predsjedništva BiH od 15. septembra 2011. godine o prihvatanju carinskih pečata dostavljenih od strane UNMIK/Kosova, a koja nema retroaktivno dejstvo.

Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava primjenu člana 75. pomenutog zakona iz razloga što su prema tom propisu carinski organi ovlašteni da mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta izvršiti promjenu prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, pri čemu treba imati u vidu i propise člana 107. Odluke o provedbenim propisima predmetnog zakona, prema kojem je za tačnost podataka u carinskoj prijavi kao i za vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovoran deklarant, a kako su u konkretnoj carinskoj prijavi povlaštene preferencijalne tarife primijenjene na osnovu netačnih informacija apelanta, tužena je pravilno postupila kada je saglasno zakonskim ovlaštenjima izvršila izmjenu podataka u spornoj carinskoj prijavi i apelanta obavezala na plaćanje naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnoj carinskoj prijavi.

2. AP-2647/14 „forEks BH“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Muhidin Muratović, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 009864 12 U od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari izmjene podataka u carinskoj prijavi, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na rješenje RC Tuzla. Tim rješenjem su promijenjeni podaci u carinskoj prijavi CI Brčko i obavezan je apelant da na ime naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnoj carinskoj prijavi, uplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelantu pri uvozu roba po pomenutoj carinskoj prijavi, izdata predmetna potvrda EUR 1, ovjerena od strane carinskog ureda Podujevo, odnosno da ta potvrda nije izdata od Strane koja pripada CEFTA preferencijalnom sistemu u skladu sa Sporazumom, a prema kojem je Strana potpisnica Misija privremene uprave UN-a na Kosovu, u ime Kosova, a ne vlasti Kosova. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili odlučnu činjenicu od koje zavisi priznavanje preferencijalnog statusa konkretne robe uvezene od predmetnog dobavljača i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenili materijalni propis iz člana 37. Uputstva o provođenju pravila o porijeklu u preferencijalnoj trgovini u okviru Srednjeevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini, imajući pri tome u vidu da se propisi kojima se reguliše carinski postupak za koji je roba prijavljena primjenjuju prema važenju na dan prihvatanja carinske prijave, kako to proizilazi iz člana 64. Zakona o carinskoj politici BiH, te podrazumijevajući Odluku Predsjedništva BiH od 15. septembra 2011. godine o prihvatanju carinskih pečata dostavljenih od strane UNMIK/Kosova, a koja nema retroaktivno dejstvo.

Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava primjenu člana 75. pomenutog zakona iz razloga što su prema tom propisu carinski organi ovlašteni da mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta izvršiti promjenu prijave nakon puštanja robe u slobodan promet, pri čemu treba imati u vidu i propise člana 107. Odluke o provedbenim propisima predmetnog zakona, prema kojem je za tačnost podataka u carinskoj prijavi kao i za vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovoran deklarant, a kako su u konkretnoj carinskoj prijavi povlaštene preferencijalne tarife primijenjene na osnovu netačnih informacija apelanta, tužena je pravilno postupila kada je saglasno zakonskim ovlaštenjima izvršila izmjenu podataka u spornoj carinskoj prijavi i apelanta obavezala na plaćanje naknadno obračunatih uvoznih dažbina i poreza na dodatu vrijednost po predmetnoj carinskoj prijavi.

3. AP-3678/14 „BERLIN-CHEMIE AG“ Berlin (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa „Marić i Co“ Advokatsko društvo d.o.o. Sarajevo, podnio je 8. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH broj S1 3 U 013701 14 Uvp od 9. juna 2014. godine i broj S1 3 U 010063 14 Uvp od 9. juna 2014. godine. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijeni su apelantovi zahtjevi za preispitivanje presuda Suda BiH od 5. februara i 4. aprila 2014. godine, kojima su odbijene njegove tužbe protiv rješenja tužene UIO BiH od 3. juna 2013. godine i 6. marta 2012. godine. Tim rješenjima odbijene su apelantove žalbe protiv rješenja RC Sarajevo od 14. septembra 2012. godine i 24. juna 2011. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelanta za povrat PDV-a u određenim novčanim iznosima. U toku postupaka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant strano pravno lice koje je putem punomoćnika „Berlin-Chemie Menarini BH“ d.o.o. Sarajevo, podnijelo zahtjev za povrat PDV-a po osnovu prefakturisanja troškova za usluge izvršene na teritoriji BiH, odnosno na troškove registracije i promocije proizvoda iz asortimana apelanta, na teritoriji BiH, radi prodaje na teritoriji BiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da apelant u konkretnim slučajevima usluge na koje mu je poreski obveznik „Berlin-Chemie Menarini BH“ d.o.o. Sarajevo obračunao PDV, čiji povrat traži, nije koristio u svrhu obavljanja djelatnosti koju, kao strani obveznik, obavlja u inostranstvu, čime nije ispunio uslov iz člana 53. stav 2. tačka

1. Zakona o PDV-u i člana 93. Pravilnika o primjeni tog zakona kojim je također regulisano da strani obveznik koji prima usluge ili nabavi dobra od poreskih obveznika na teritoriji BiH, ima pravo na povrat PDV-a ako su te usluge i nabavka dobara vezane za obavljanje djelatnosti u inostranstvu.

Nadalje, utvrđeno je da apelant neosnovano tvrdi da je tužena povrijedila odredbe člana 53. predmetnog zakona i da svaki obveznik ima pravo na povrat PDV-a, što u svakom slučaju ne proizilazi iz te odredbe jer strano pravno lice može ostvariti pravo na povrat PDV-a samo uz ispunjenje određenih uslova za koje je stavom 3. navedenog zakona tužena ovlaštena da iste propiše. Zbog toga je Sud BiH zaključio da je neosnovan navod apelanta da je član 93. pomenutog pravilnika suprotan predmetnom zakonu i da ograničava pravo obveznika na povrat PDV-a koji se u svakom slučaju ne može ostvariti bezuslovno, što proizilazi i iz odredbe člana 53. stav 3. navedenog zakona kojim je regulisano da će se propisima koje donosi tužena bliže propisati uslovi povrata ulaznog poreza. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da nema osnova apelantov stav da je tužena dala veću važnost odredbama navedenog pravilnika nad pomenutim zakonom, jer je upravo tim zakonom dato ovlaštenje tuženoj da pobliže propiše ulove za povrat PDV-a obveznicima kao što je apelant.

4. AP-3539/15 "INDRA CARS" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 014198 15 Uvp od 13. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 3. marta 2015. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 23. augusta 2013. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Sarajevo od 8. oktobra 2012. godine. Tim rješenjem je odbijena njegova žalba protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 6. augusta 2012. godine kojim mu je utvrđen razrez indirektnih poreza i naložena uplata dodatno utvrđene obaveze u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni organ, u ponovnom postupku kontrole, utvrdio da se apelant u kontrolisanom periodu bavio uvozom, te trgovinom na malo polovnih motornih vozila, koje je prodavao fizičkim i pravnim licima i na fakturama iskazivao PDV, dok su kupci plaćanja vršili u gotovini koje iznose je apelant na osnovu pologa pazara uplaćivao na žiro-račun. Također, utvrđeno je na osnovu izjava kupaca predmetnih automobila da je apelant od njih primio naknadu koja je veća od naknade iskazane na fakturama evidentiranim u KIF-u, kao i da je prilikom uvoza polovnih vozila carinskim organima prijavljivao fakturnu vrijednost vozila koja je manja od stvarne, što proizilazi iz akta i obavještenja Uprave carina i akciza Kraljevine Blelgije, nakon čega su carinski organi donijeli izvršna rješenja kojim su izmijenjeni podaci u predmetnim JCI, zbog čega je pokrenut i postupak naknadne naplate uvoznih dažbina. Shodno tome, utvrđeno je da su poreski organi nakon utvrđivanja poreske osnovice prema stvarno izvršenom prometu, obračunali PDV, te su apelanta obavezali da na ime PDV-a plati iznos utvrđen predmetnim rješenjima tužene.

Isto tako, utvrđeno je da iz relevantnih odredbi Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Pravilnika o kontroli indirektnih poreza proizilazi ovlaštenje i pravo tužene da radi provjere tačnosti poreskih obveznika-apelanta i njegovih poreskih prijava, prikuplja i istražuje bilo koju činjenicu ili dokaz i u tom cilju prikuplja informacije pa da i uzima izjave od lica koja nisu poreski obveznici a mogu pružiti informaciju u vezi sa obavezama poreskog obveznika, koje izjave predstavljaju službene dokumente u kojima se evidentiraju činjenice bitne za utvrđivanje razreza indirektnih poreza. Shodno tome, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, niti se radi o saslušanju lica koja su dala izjavu o visini naknade koju su apelantu platili za izvršeni promet automobila. Naime, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju na zakonit način utvrđeno da je apelant od kupca primio naknadu koja je veća od naknade iskazane u fakturama evidentiranim u KIF-u, te s tim u vezi poslovne knjige apelanta nisu vjerodostojne, jer u njima nije iskazivao sav ostvareni promet, odnosno nije knjižio cjelokupan iznos naknade koju je primio za izvršeni promet automobila, slijedom čega je, shodno relevantnim odredbama zakona o postupku indirektnog oporezivanja i predmetnog pravilnika, postojao zakonski osnov za utvrđivanje zakonske obaveze apelanta primjenom metoda indirektne procjene poreske obaveze. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2646/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2646/14 („forEks BH“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio