Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/14 (Ustanova “Centar za socijalni rad Grada Mostara” Mostar)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-868/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-868/14, rješavajući apelaciju Ustanove “Centar za socijalni rad Grada Mostara” Mostar, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ustanova “Centar za socijalni rad Grada Mostara” Mostar, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Mal 004762 10 Rev od 25. jula 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 004762 09 Gž 2 od 15. aprila 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ustanova „Centar za socijalni rad Grada Mostara“ Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 004762 13 Gži od 31. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Ustanova “Centar za socijalni rad Grada Mostara” Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Mal 004762 10 Rev od 25. jula 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 004762 13 Gži od 31. januara 2014. godine.

U konkretnom slučaju, presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. novembra 2007. godine i rješenjem Općinskog suda (ispravka presude od 28. novembra 2007. godine) od 13. marta 2009. godine, koja je potvrđena u odnosu na apelanticu u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda od 15. aprila 2010. godine, apelantica je obavezana isplatiti tužiteljici na ime naknade štete određeni novčani iznos na ime neisplaćenih civilnih invalidnina za određene vremenske periode, kao i naknaditi joj troškove postupka. Postupajući po reviziji apelantice, Vrhovni sud je 25. jula 2011. godine donio rješenje kojim je odbacio reviziju kao nedopuštenu.

Nakon toga, tužiteljica je kao tražitelj izvršenja, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda od 28. novembra 2007. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenika, koje izvršenje je Općinski sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 12. jula 2011. godine, pa je apelantica protiv istog blagovremeno izjavila prigovor. Rješavajući po prigovoru, Općinski sud je rješenjem od 5. januara 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 31. januara 2014. godine, odbio prigovor kao neosnovan.

U toku parničnog postupka je utvrđeno da je apelantica rješenjem od 13. maja 1995. godine, tužiteljici priznala pravo na civilnu invalidninu, koju je izvjesno vrijeme isplaćivala, te da je apelantica pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari.

U toku izvršnog postupka, utvrđeno je da je u skladu sa odredbama Uredbe sa zakonskom snagom, između ostalog propisano, da ustanova ima svojstvo pravnog lica, te da odgovara za svoje obaveze sredstvima s kojima raspolaže, a da osnivač odgovara supsidijarno. Također, konstatovano je da potraživanje tražitelja izvršenja određeno kvalifikovanom izvršnom ispravom i da je u potpunosti podobna za izvršenje, kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, zaključeno je da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku, imajući u vidu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, kojom je utvrđeno da član 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku nije u skladu sa članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stava (4). Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Mal 004762 10 Rev od 25. jula 2011. godine i presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 004762 09 Gž 2 od 15. aprila 2010.

U konkretnom slučaju revizija apelantice je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Mal 004762 10 Rev od 25. jula 2011. godine. Konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 004762 09 Gž 2 od 15. aprila 2010. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Kantonalnog suda, s obzirom da je Vrhovni sud 25. jula 2011. godine donio rješenje kojom je odbacio apelantičinu reviziju, pa se samo po sebi podrazumijeva da je navedenu drugostepenu presudu Kantonalnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 25. februara 2014. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.

b) U odnosu na rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 004762 13 Gži od 31. januara 2014. godine.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/14 (Ustanova “Centar za socijalni rad… | Sudska praksa | Aktio