Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1325/13 (M. O.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Naknada štete
- Kleveta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 13
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1325/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1325/13, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mehmedalije Omerovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 015073 12 Rev od 14. februara 2013. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mehmedaliji Omeroviću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Mehmedaliji Omeroviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmedalije Omerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 015073 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001778 od 22.
februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 027- 0-P-06-000 217 od 26. oktobra 2007. godine u odnosu na član II/4.
Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 27. marta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 P 015073 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001778 od 22. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 027-0-P-06-000 217 od 26. oktobra 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 9. novembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je 1. septembra 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu (registriranu pod brojem P-325/00) protiv tužene radi poništenja rješenja koje je donio općinski načelnik Općine Gračanica o smjeni apelanta kao općinskog pravobranioca i rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor kao neutemeljen. U toku postupka apelant je konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev tako što je zatražio da mu tužena plati neisplaćene plaće i da njemu i njegovoj supruzi i sinu plati nematerijalnu štetu u iznosu od 300.000,00 KM zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog uvrede i klevete koje su apelantu nanesene.
6. Ustavni sud je Odlukom broj AP 30/06 od 19. aprila 2007. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju koju je podnio 6. januara 2006. godine zbog dužine trajanja sudskog postupka u predmetu Općinskog suda broj P- 325/00. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-841/05, koja je donesena 20. jula 2006. godine, okončan postupak povodom apelantove tužbe osim u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog klevete, te da je cio postupak povodom apelantove tužbe (do donošenja navedene presude Vrhovnog suda) trajao pet godina i 11 mjeseci. Također, Ustavni sud je naveo da je Vrhovni sud u Presudi broj Rev-841/05, odbijajući apelantovu reviziju, utvrdio da je pravilna odluka Općinskog suda kojom se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove zbog klevete, jer je u vrijeme donošenja prvostepene presude za naknadu zbog klevete bio nadležan Kantonalni sud po članu 13. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine FBiH» broj 59/02). Tek je, kako stoji u obrazloženju presude Vrhovnog suda, 12. jula 2005. godine stupio na snagu Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je u članu 27. stav 2. tačka a) propisao da je za suđenje u svim građanskim predmetima u prvom stepenu nadležan općinski sud. Zbog toga će, kako obrazlaže Vrhovni sud, biti neophodno da Kantonalni sud predmet u ovom dijelu uputi na daljnje rješavanje Općinskom sudu (op. cit., AP 30/06 st. 16. i 34).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Apelant je Općinskom sudu 30. aprila 2007. godine podnio prijedlog za ponavljanje pravomoćno završenog postupka u predmetu broj P-325/00 koji je rješenjem od 25. oktobra 2007. godine odbačen kao nedopušten. Povodom apelantovog obraćanja Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, kantonalni tužilac je 18. juna 2007. godine Općinskom sudu dostavio zahtjev za dostavu spisa broj P-325/00. Općinski sud je 20. juna 2007. godine dostavio traženi spis (broj P- 325/00) kantonalnom tužiocu s naznakom da se predmet dalje vodi pod brojem 027-0-P-06-000 217.
8. Općinski sud je u navedenom predmetu zakazao pripremno ročište za 27. jul 2007. godine. Apelant je 26. jula 2007. godine zatražio izuzeće sudije u predmetu. Navedeni zahtjev je odbijen 3. augusta 2007. godine.
9. Presudom Općinskog suda broj 027-0-P-06-000 217 od 26. oktobra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 300.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog izrečene i javno objavljene uvrede i klevete, te da se tužena obaveže da o svom trošku objavi pravomoćnu presudu kojom su poništena rješenja o smjenjivanju apelanta s dužnosti općinskog pravobranioca u Općini Gračanica, i to u istom lokalnom glasilu u kojem je objavljeno njegovo smjenjivanje („Gračanički glasnik“), zatim, u jednom lokalnom i u jednom federalnom dnevnom listu ili u drugom javnom glasilu istog ranga, jer će u protivnom to učiniti apelant o trošku tužene, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
10. Protiv navedene presude Općinskog suda žalio se apelant. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001778 od 22. februara 2010. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i presudu Općinskog suda preinačio u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
11. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-10-001345 od 23. decembra 2010. godine reviziju odbio.
12. Općinski sud je rješenjem od 24. januara 2012. godine odbacio apelantovu reviziju kao neblagovremenu.
13. Općinski sud je 31. oktobra 2012. godine donio Rješenje broj 27 0 P 015073 11 P kojim je usvojio apelantov prijedlog od 31. maja 2010. godine za povrat u pređašnje stanje, te je parnični postupak vraćen u stanje u kojem je bio prije propuštanja roka za izjavljivanje apelantove revizije. Općinski sud je prihvatio apelantove navode da mu drugostepena presuda od 22. februara 2010. godine nije bila dostavljena lično zbog čega je propustio rok za izjavljivanje revizije. Shodno članu 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je dozvolio povrat u pređašnje stanje.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 27 0 P 015073 12 Rev od 14. februara 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno odlučio da tužena nije odgovorna apelantu za traženu naknadu nematerijalne štete, niti za objavljivanje pravomoćne presude u javnom glasilu, zbog čega je apelantov prigovor u tom smislu smatrao neosnovanim. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje apelant je naveo povredu prava na suđenje u razumnom roku, budući da se nakon podnošenja tužbe 1. septembra 2000. godine njegov predmet pred sudovima rješava duže od 12 godina. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu ni raspravljali o njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog klevete, jer u „Gračanici vlada dinastija Helića“, koji imaju utjecaja u svim sferama vlasti, pa tako i u sudskoj. S tim u vezi, apelant je naveo povredu svog prava na zabranu diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio u razumnom roku, u smislu člana 6. Evropske konvencije, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je u odgovoru naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije neosnovani, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 15. stav 1.
(1)Sud po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan.
Član 17. stav 1.
(1) Svaki sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Član 20.
(1) Po pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najdocnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.
(2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastaviće postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
(3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo nisu bez važnosti zato što ih je preduzeo nenadležan sud.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 27 0 P 015073 12 Rev od 14. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 12. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija osporene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant potraživao naknadu nematerijalne štete zbog klevete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
29. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava prvenstveno sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta. a)Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
32. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 1. septembra 2000. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 12 godina i pet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
35. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 12 godina i pet mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi naknade nematerijalne štete podnio u to vrijeme stvarno nenadležnom sudu. Međutim, imajući u vidu odredbe člana 17. ZPP prema kojima sud tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kojem je bila podnesena tužba bio dužan, u smislu člana 20. ZPP, da se rješenjem proglasi nenadležnim i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana od pravomoćnosti rješenja, ustupi predmet nadležnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tek Vrhovni sud svojom presudom od 20. jula 2006. godine utvrdio da je pravilna odluka Općinskog suda kojom se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za apelantove pretrpljene duševne bolove zbog klevete. Međutim, budući da je u međuvremenu stupanjen na snagu Zakon o sudovima u FBiH Općinski sud postao stvarno nadležan za suđenje u svim građanskim predmetima, Vrhovni sud je zaključio da je neophodno da Kantonalni sud predmet u relevantnom dijelu uputi na daljnje rješavanje Općinskom sudu. Ustavni sud smatra da je razdoblje od 12 godina i pet mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod iznimnim okolnostima. Također, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka budući da se nije odmah po prijemu tužbe proglasio stvarno nenadležnim u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog klevete i predmet ustupio Kantonalnom sudu kao nadležnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
37. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
38. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.800,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 12 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na nediskriminaciju
39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
40. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 12 godina i pet mjeseci za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda, koji je propustio da postupi po relevantnim odredbama ZPP i predmet blagovremeno ustupi nadležnom sudu.
44. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
45. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman