Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4335/15 (H. P.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4335/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4335/15, rješavajući apelacije Hasana Plančića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hasan Plančić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 255616 15 Rsž od 3. jula 2015. godine;
Arnes Selimović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 110685 12 Rsž od 4. juna 2015. godine;
Džemil Vuković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113155 12 Rsž od 5. juna 2015. godine;
Milorad Divković, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 092784 12 Rsž od 20. oktobra 2015. godine;
Rudnik krečnjaka „Vijenac“ d.o.o. Lukavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 198787 14 Rev od 29. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4335/15 Hasan Plančić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 255616 15 Rsž od 3. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba koju je podnio protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine radi povrede prava iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da je apelant rješenjem tužene od 31. maja 2004. godine stavljen na raspolaganje na vrijeme od šest mjeseci, a na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, te prema Odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine o smanjenju profesionalnog broja sastava vojske Federacije Bosne i Hercegovine od 29. aprila 2004. godine i Odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine o ukupnoj veličini i organizaciji vojske Federacije Bosne i Hercegovine od 2. marta 2004. godine, kao i kriterijima za otpuštanje prekobrojnih pripadnika vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Sud je zaključio da, imajući u vidu da je apelant tužbu sudu podnio 15. aprila 2005. godine, kao i da se na podnošenje tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa za pripadnike oružanih snaga Bosne i Hercegovine primjenjuje odredba člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, apelantova tužba je neblagovremena jer nije podnesena u zakonskom roku od 30 dana.
2. AP-4340/15 Arnes Selimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 110685 12 Rsž od 4. juna 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo isplati razliku plaća za period od augusta 2006. do jula 2008. godine, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknada za godišnji odmor za 2006., 2007. i 2008. godinu. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, sud je istakao da je pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora-regresa akcesorne prirode i ostvarenje tog prava zavisi od korištenja godišnjeg odmora. Budući da apelant nije dokazao da je u spornom periodu koristio godišnji odmor, niti to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sud u potpunosti prihvatio, zaključeno je da apelant nema pravo na isplatu regresa za navedeni period.
3. AP-4341/15 Džemil Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113155 12 Rsž od 5. juna 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo isplati terenski dodatak za rad u inostranstvu, u iznosu od 5.394,00 KM, a za period od marta 2008. do jula 2009. godine. Sud je, pozivajući se na odredbe člana 66. stav 3. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, zaključio da apelantu ne pripada pravo na traženu naknadu, budući da je tužena u spornom period obezbjedila smještaj i ishranu za apelanta za vrijeme rada u inostranstvu, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
4. AP-5129/15 Milorad Divković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bukinja, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 092784 12 Rsž od 20. oktobra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Tvornica transportnih uređaja d.d. Tuzla obaveže da mu isplati manje isplaćene plaće u ukupnom iznosu od 4.362,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant podnio tužbu sudu 23. augusta 2011. godine kojom je tražio da mu tuženi isplati neisplaćene plaće ostvarene u 2005., 2006. i 2007. godini, pa proizilazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana
106. Zakona o radu, a prema kojem novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka potraživanja. Pored toga, sud je zaključio da obavještenje tuženog koje je 18. maja 2011. godine upućeno apelantu, a u kome ga tuženi obavještava da mu na ime obračunatih plaća duguje utuženi iznos, ne može imati karakter odricanja od zastare, budući da u tom obavještenju nema određenog i bezuslovnog priznanja duga, što bi dovelo do prekida zastare u smislu odredaba člana 366. i 387. Zakona o obligacionim odnosima, a naročito kada se uzme u obzir da je apelantovo potraživanje već bilo zastarjelo prije izdavanja navedene obavijesti.
5. AP-5607/15 Rudnik krečnjaka „Vijenac“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnio je 21. decembra 2015. godine apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 198787 14 Rev od 29. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici, na ime razlike plaća za period od januara 2005. do februara 2008. godine, isplati određeni novčani iznos. U postupku je, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da u spornom periodu apelant nije isplaćivao tužiteljici plaće po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti hemije i nemetala u Federaciji Bosne i Hercegovine (koji je povoljniji za apelanticu u odnosu na Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a prema kojem je apelant obračunavao plaće tužiteljici), niti po odredbama Pravilnika o radu apelanta, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4335/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman