Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3754/15 („Otpad“ d.o.o. Bijeljina i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3754/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3754/15, rješavajući apelacije „Otpad“ d.o.o. Bijeljina i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Otpad“ d.o.o.

Bijeljina, "Z.D.I. Produkt" d.o.o. Široki Brijeg, „Penava“ d.o.o.

Posušje i „Grafotisak“ d.o.o. Grude podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009069 15 Uvp od 14. maja 2015.

godine; broj S1 3 U 012196 15 Uvp od 16. jula 2015. godine; broj S1 3 U 014735 15 Uvp od 31. jula 2015. godine i broj S1 3 U 014738 15 Uvp od 31. jula 2015. godine, te broj S1 3 U 012620 15 Uvp od 22.

jula 2015. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Otpad“ d.o.o.

Bijeljina, "Z.D.I. Produkt" d.o.o. Široki Brijeg, „Penava“ d.o.o.

Posušje i „Grafotisak“ d.o.o. Grude podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009069 15 Uvp od 14. maja 2015.

godine; broj S1 3 U 012196 15 Uvp od 16. jula 2015. godine; broj S1 3 U 014735 15 Uvp od 31. jula 2015. godine i broj S1 3 U 014738 15 Uvp od 31. jula 2015. godine, te broj S1 3 U 012620 15 Uvp od 22.

jula 2015. godineu odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3754/15 „Otpad“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Ostoja Marković, podnio je 24. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 009069 15 Uvp od 14. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 10. marta 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 5. decembra 2011. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Tuzla-Odsjek za poreze od 21. jula 2011. godine. Tim rješenjem je odbijena njegova žalba protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 24. maja 2011. godine, kojim mu je dodatno utvrđena obaveza PDV-a u određenom novčanom iznosu za određeni poreski period po osnovu manjka dobara utvrđenog u postupku kontrole. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant vršio otkup čistih sekundarnih sirovina, a što je i iskazano u otkupnim blokovima koje je ispostavljao svojim kupcima, te da je tako otkupljene čiste sirovine prometovao-prodavao u nepromijenjenom stanju, slijedom čega je sud zaključio da u prometovanim-prodatim čistim sirovinama nije bilo nikakvog rashoda odnosno kala, rastura ili loma, a samim tim nisu ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnoj upravnoj stvari u postupku kontrole utvrđeno da apelant nije imao rashoda na čiste otkupljene sirovine, izuzev kod otkupa otpadnog željeza gdje je priznao 5% otpada, a Normativom za utvrđivanje rashoda na koji se ne plaća PDV (koji je sastavni dio navedenog pravilnika), za dobra koja je otkupljivao apelant nije utvrđena visina rashoda. Naime, sud je zaključio da je uvidom u knjigovodstvenu evidenciju tužena utvrdila da je apelant prilikom prodaje sekundarnih sirovina primjenjivao postotak otpisa svih vrsta otkupljenih sekundarnih sirovina, koji otpis nije prihvaćen na otkupljene čiste sirovine, izuzev kod otkupa otpadnog željeza gdje je priznato 5% otpada, primjenom indirektne procjene. Također, utvrđeno je da je razliku količine koju je apelant evidentirao kao otpis u svom knjigovodstvu prvostepeni organ utvrdio uvidom u knjigovodstvene evidencije lager lista skladišta sekundarnih sirovina po vrstama i lager lista gotovih proizvoda tako što je utvrđena količina sekundarnih sirovina razduženih sa zaliha i količina zaduženih odnosno fakturisanih količina gotovih proizvoda. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-4073/15 "Z.D.I. Produkt" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 31. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 012196 15 Uvp od 16. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 17. februara 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 5. novembra 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Mostar-Odsjek za poreze od 6. juna 2012. godine. Tim rješenjem je odbijena njegova žalba protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 5. aprila 2012. godine, a kojim mu je utvrđena dodatna poreska obaveza za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je poslovni subjekt „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg, kao registrovani poreski obveznik čija je djelatnost proizvodnja mesa i mesnih prerađevina uz najam objekata, izvršio prijenos cjelokupne imovine-oprema, sirovine i materijale, gotove proizvode, rezervne dijelove na apelanta koji je također poreski obveznik registriran da obavlja istu poslovnu djelatnost uz najam objekata, u istim poslovnim prostorijama i sa istim radnicima koji su bili u radnom odnosu sa prenositeljem, tj. poslovnim subjektom „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg, te je ista evidentirana u poslovnim knjigama apelanta, pa kupac ima istu stopu za odbitak ulaznog poreza koju je imao prodavac, čime su ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o PDV-u propisano da se prijenos cjelokupne ili dijela poslove imovine poreskog obveznika smatra prenosom dobara uz naknadu ako je ulazni porez moguće u cjelosti ili djelimično odbiti, dok je stavom 2. člana 7. tog zakona propisano, kao izuzetak, da ne dolazi do prometa dobara u slučaju prenosa te imovine drugom poreskom obvezniku koji nastavlja sa obavljanjem iste djelatnosti, kao što je situacija u konkretnom slučaju. Prema tome, sud je zaključio da je tužena postupala zakonito kada je donijela predmetna rješenja, jer se prijenos imovine apelanta kao poreskog obveznika ne smatra prometom dobara u smislu navedene zakonske odredbe, te prodavac na fakturi nije mogao iskazati PDV, slijedom čega je tužena pravilno utvrdila da apelant po fakturama ispostavljenim od prodavca-prenositelja „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg, na kojima je iskazan PDV, nema pravo na odbitak ulaznog poreza shodno odredbi člana 32. stav 9. pomenutog zakona. Naime, utvrđeno je da je tom odredbom propisano da, ako obveznik na kupljena dobra dobije fakturu na kojoj je PDV iskazan od strane izdavatelja fakture koji u skladu sa zakonom ne može izdati takvu fakturu, on ne može da ostvari pravo na odbitak PDV koji je iskazan kao ulazni, bez obzira što je taj porez platio u dobroj vjeri. Shodno tome, sud je zaključio da je prodavac „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg iskazao PDV na fakturama koje se odnose na promet na koji se PDV ne treba plaćati u smislu odredbe člana 7. stav 2. predmetnog zakona, iz čega proizilazi da je postupano suprotno odredbi člana 32. stav 9. tog zakona, tj. da apelant po tim fakturama nije mogao izvršiti odbitak ulaznog PDV-a.

3. AP-4128/15 „Penava“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 4. septembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 014735 15 Uvp od 31. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 9. juna 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 31. oktobra 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Mostar od 25. januara 2013. godine. Tim rješenjem su izmijenjeni podaci u deklaraciji od 14. juna 2010. godine CI Tomislavgrad i apelant je obavezan da na ime manje plaćenih uvoznih dažbina plati određeni novčani iznos. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je odlučna činjenica u konkretnoj upravnoj stvari-vrijednost predmetne robe koja se utvrđuje na osnovu fakture u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o carinskoj politici BiH. Naime, utvrđeno je da se pregledom robe prilikom carinjenja ne utvrđuje vrijednost robe, već se roba identifikuje u pogledu vrste radi svrstavanja u odgovarajući tarifni stav Carinske tarife BiH i ukupne količine robe, koja se iskazuje kao bruto, odnosno neto količina. Imajući u vidu da se vrijednost robe utvrđuje na osnovu transakcijske vrijednosti, tj. vrijednosti iskazane u fakturi, kao i da je u konkretnom slučaju ukupna količina robe izražena u bruto težini, odnosno broju kontejnera, u izvoznoj i uvoznoj dokumentaciji identična, te da za predmetnu robu nisu obračunate i naplaćene carinske dažbine, već samo PDV, sud je zaključio da činjenica da se razlikuje broj komada posuđa prikazan u izvoznoj i uvoznoj dokumentaciji nema, niti može imati uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari. Također, utvrđeno je da je u konkretnoj upravnoj stvari nadležni carinski organ zemlje izvoznice- Republike Turske, dakle organ koji je ovlašten da vrši provjeru faktura kod izvoznika, te za izdavanje, odnosno ovjeru izvozne carinske prijave i čiji položaj i status, samim tim, dovoljno garantuju njegovo ispravno postupanje i otklanjaju sumnju u pogledu prihvatljivosti provjerenih podataka, dostavio račun dobavljača od 9. juna 2010. godine, kao i izvoznu carinsku prijavu EX 1 od 9. juna 2010. godine, iz kojih jasno proizilazi da vrijednost predmetne robe iznosi 41.351,69 EUR, a ne 23.961,11 EUR, koju vrijednost je CI Tomislavgrad prijavio uvoznik, odnosno njegov zastupnik pri carinjenju robe po carinskoj prijavi od 14. juna 2010. godine. Budući da su navedeni dokazi u potpunosti dovoljni i relevantni u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetnoj upravnoj stvari, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da osporenom presudom nije obrazloženo osnovno pitanje zašto je kao istinito utvrđeno da je stvarno uvezena ona količina i vrijednost koja je navedena u izvoznoj carinskoj deklaraciji, a ne količina i vrijednost koja je naznačena prilikom uvoza. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4129/15 „Penava“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 4. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 014738 15 Uvp od 31. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 9. juna 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 30. oktobra 2013. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Mostar od 6. juna 2013. godine. Tim rješenjem su izmijenjeni podaci u deklaraciji od 29. jula 2010. godine CI Tomislavgrad i apelant je obavezan da na ime manje plaćenih uvoznih dažbina plati određeni novčani iznos. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je odlučna činjenica u konkretnoj upravnoj stvari-vrijednost predmetne robe koja se utvrđuje na osnovu fakture u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o carinskoj politici BiH. Naime, utvrđeno je da se pregledom robe prilikom carinjenja ne utvrđuje vrijednost robe, već se roba identifikuje u pogledu vrste radi svrstavanja u odgovarajući tarifni stav Carinske tarife BiH i ukupne količine robe, koja se iskazuje kao bruto, odnosno neto količina. Imajući u vidu da se vrijednost robe utvrđuje na osnovu transakcijske vrijednosti, tj. vrijednosti iskazane u fakturi, kao i da je u konkretnom slučaju ukupna količina robe izražena u bruto težini, odnosno broju kontejnera, u izvoznoj i uvoznoj dokumentaciji identična, te da za predmetnu robu nisu obračunate i naplaćene carinske dažbine, već samo PDV, sud je zaključio da činjenica da se razlikuje broj komada posuđa prikazan u izvoznoj i uvoznoj dokumentaciji nema, niti može imati uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari. Također, utvrđeno je da je u konkretnoj upravnoj stvari nadležni carinski organ zemlje izvoznice- Republike Turske, dakle organ koji je ovlašten da vrši provjeru faktura kod izvoznika, te za izdavanje, odnosno ovjeru izvozne carinske prijave i čiji položaj i status, samim tim, dovoljno garantuju njegovo ispravno postupanje i otklanjaju sumnju u pogledu prihvatljivosti provjerenih podataka, dostavio račun dobavljača od 26. jula 2010. godine, kao i izvoznu carinsku prijavu EX 1 od 26. jula 2010. godine, iz kojih jasno proizilazi da vrijednost predmetne robe iznosi 18.960,35 EUR, a ne 13.041,26 EUR, koju vrijednost je CI Tomislavgrad prijavio uvoznik, odnosno njegov zastupnik pri carinjenju robe po carinskoj prijavi od 29. jula 2010. godine. Budući da su navedeni dokazi u potpunosti dovoljni i relevantni u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetnoj upravnoj stvari, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da osporenom presudom nije obrazloženo osnovno pitanje zašto je kao istinito utvrđeno da je stvarno uvezena ona količina i vrijednost koja je navedena u izvoznoj carinskoj deklaraciji, a ne količina i vrijednost koja je naznačena prilikom uvoza. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

5. AP-4467/15 „Grafotisak“ d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z.O.U. Barbarić i Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 012620 15 Uvp od 22. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH od 3. marta 2015. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tužene UIO BiH od 28. decembra 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja RC Mostar od 4. septembra 2012. godine. Tim rješenjem je odbijen njegov zahtjev za izmjenu podataka u carinskoj prijavi broj C- 5441 CI Grude od 18. marta 2011. godine i povrat više plaćenih sredstava. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se apelant neosnovano poziva na primjenu pravila direktnog transporta. Naime, utvrđeno je da je institut direktnog transporta predviđen odredbama člana 13. Protokola 2 koji propisuje da se povlašteni tretman, predviđen Privremenim sporazumom o trgovini i trgovinskim pitanjima između EU i BiH, primjenjuje samo na proizvode koji zadovoljavaju uslove iz Protokola 2 koji su direktno transportovani između Zajednice i BiH ili kroz teritoriju drugih zemalja, ako do toga dođe, pod uslovom da oni ostanu pod carinskim nadzorom carinskih vlasti u zemlji prevoza i da se ne podvrgavaju drugim postupcima osim postupaka namijenjenih njihovom očuvanju u dobrom stanju. Dakle, utvrđeno je da pravila direktnog transporta nisu poseban i samostalan osnov za primjenu povlaštenog preferencijalnog tretmana nego predstavljaju dodatni uslov uz uslove propisane u članu 16. Protokola 2, a to su potvrda EUR 1 ili izjava izvoznika, a koji dokazi moraju postojati u vrijeme carinskog postupka, što iz stanja spisa ne proizilazi. Nadalje, utvrđeno je da je pravilno tužena zaključila da se u konkretnom slučaju radi o uvozu robe iz Hrvatske kao zemlje izvoza, te da je pošiljatelj/izvoznik robe „Heidelberg Hrvatska“ d.o.o. Lučko, Hrvatska, koji je ustanovljen u carinskom području Hrvatske, kao i da bi se primijenio na konkretan slučaj preferencijalni tretman iz pomenutog Privremenog sporazuma, apelant je morao da priloži dokaz o EU preferencijalnom porijeklu (potvrda EUR 1 ili izjava izvoznika) koji je izdat u Hrvatskoj. Najzad, sud je zaključio da je nesporno da takav valjani dokaz nije postojao jer nije ni mogao nastati u momentu izvoza robe iz Hrvatske (18. mart 2011. godine) zbog nepostojanja pravnog osnova za njegovo izdavanje jer tek od 1. juna 2011. godine stvorena je mogućnost primjene dijagonalne kumulacije porijekla na Hrvatsku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3754/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda . Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3754/15 („Otpad“ d.o.o. Bijeljina i drugi) | Sudska praksa | Aktio