Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5078/15 (M. R. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5078/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5078/15, rješavajući apelacije Momira Radanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Momir Radanović protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003638 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine;

Željko Jojić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003545 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine;

Milojka Vukadinović protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 003675 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine;

Danko Kujundžić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003546 15 Gž 2 od 28. oktobra 2015. godine;

Muhamed Hamzić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 166961 12 Gž od 23. septembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5078/15 Momir Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 003638 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Preduzeće za poštanski saobraćaj RS“ AD Banjaluka) da mu na ime naknade štete, na ime psihičkog zlostavljanja na poslu, isplati novčani iznos od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant od strane tuženog sa jednog radnog mjesta raspoređen na drugo, da je tuženi tražio od apelanta da obavlja poslove iz domena i opisa njegovog radnog mjesta, koje ponašanje se nije moglo okvalifikovati kao nedopušteno. Također, na osnovu izvedenog dokaznog postupka i saslušanja svjedoka utvrđeno je da su i drugi radnici tuženog nakon usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta (kojim je smanjen broj radnika u odnosu na raniji Pravilnik) bili raspoređivani na druga radna mjesta, u druge radne jedinice, a sve u cilju kako ne bi bili proglašeni tehnološkim viškom, dok je vještak psihološke struke u svom nalazu i mišljenju zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni znakovi, ciljevi niti geneza mobinga. Sud je iz utvrđenih činjenica zaključio da se ponašanje tuženog kao poslodavca ne može okvalifikovati kao uznemiravanje ili kao mobing apelanta, iz razloga što nije ispunjen uslov da postoji specifičan oblik ponašanja prema apelantu, da bude sistematičan u dužem vremenskom periodu i da predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111. stav 5. Zakona o radu), kao i da radnjama tuženog apelant nije doveden u neravnopravan položaj.

2. AP-5079/15 Željko Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 Rs 003545 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Preduzeće za poštanski saobraćaj RS“ AD Banjaluka) da mu na ime naknade štete, na ime psihičkog zlostavljanja na poslu, isplati novčani iznos od 20.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant od strane tuženog sa jednog radnog mjesta raspoređen na drugo, da je tuženi tražio od apelanta da obavlja poslove iz domena i opisa njegovog radnog mjesta, koje ponašanje se nije moglo okvalifikovati kao nedopušteno. Također, na osnovu izvedenog dokaznog postupka i saslušanja svjedoka utvrđeno je da su i drugi radnici tuženog nakon usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta (kojim je smanjen broj radnika u odnosu na raniji Pravilnik) bili raspoređivani na druga radna mjesta, u druge radne jedinice, a sve u cilju kako ne bi bili proglašeni tehnološkim viškom, dok je vještak psihološke struke u svom nalazu i mišljenju zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni znakovi, ciljevi niti geneza mobinga. Sud je iz utvrđenih činjenica zaključio da se ponašanje tuženog kao poslodavca ne može okvalifikovati kao uznemiravanje ili kao mobing apelanta, iz razloga što nije ispunjen uslov da postoji specifičan oblik ponašanja prema apelantu, da bude sistematičan u dužem vremenskom periodu i da predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111. stav 5. Zakona o radu), kao i da radnjama tuženog apelant nije doveden u neravnopravan položaj.

3. AP-5080/15 Milojka Vukadinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 Rs 003675 15 Rsž 2 od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi („Preduzeće za poštanski saobraćaj RS“ AD Banjaluka) da joj na ime naknade štete, na ime psihičkog zlostavljanja na poslu, isplati novčani iznos od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelantica od strane tuženog sa jednog radnog mjesta raspoređena na drugo, da je tuženi tražio od apelantice da obavlja poslove iz domena i opisa njenog radnog mjesta, koje ponašanje se nije moglo okvalifikovati kao nedopušteno. Također, na osnovu izvedenog dokaznog postupka i saslušanja svjedoka utvrđeno je da su i drugi radnici tuženog nakon usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta (kojim je smanjen broj radnika u odnosu na raniji Pravilnik) bili raspoređivani na druga radna mjesta, u druge radne jedinice, a sve u cilju kako ne bi bili proglašeni tehnološkim viškom, dok je vještak psihološke struke u svom nalazu i mišljenju zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni znakovi, ciljevi niti geneza mobinga. Sud je iz utvrđenih činjenica zaključio da se ponašanje tuženog kao poslodavca ne može okvalifikovati kao uznemiravanje ili kao mobing apelantice, iz razloga što nije ispunjen uslov da postoji specifičan oblik ponašanja prema apelantici, da bude sistematičan u dužem vremenskom periodu i da predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111. stav 5. Zakona o radu), kao i da radnjama tuženog apelantica nije dovedena u neravnopravan položaj.

4. AP-5081/15 Danko Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 P 003546 15 Gž 2 od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Preduzeće za poštanski saobraćaj RS“ AD Banjaluka) da mu na ime naknade štete, na ime psihičkog zlostavljanja na poslu, isplati novčani iznos od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant od strane tuženog sa jednog radnog mjesta raspoređen na drugo, da je tuženi tražio od apelanta da obavlja poslove iz domena i opisa njegovog radnog mjesta, koje ponašanje se nije moglo okvalifikovati kao nedopušteno. Također, na osnovu izvedenog dokaznog postupka i saslušanja svjedoka utvrđeno je da su i drugi radnici tuženog nakon usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta (kojim je smanjen broj radnika u odnosu na raniji Pravilnik) bili raspoređivani na druga radna mjesta, u druge radne jedinice, a sve u cilju kako ne bi bili proglašeni tehnološkim viškom, dok je vještak psihološke struke u svom nalazu i mišljenju zaključio da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni znakovi, ciljevi niti geneza mobinga. Sud je iz utvrđenih činjenica zaključio da se ponašanje tuženog kao poslodavca ne može okvalifikovati kao uznemiravanje ili kao mobing apelanta, iz razloga što nije ispunjen uslov da postoji specifičan oblik ponašanja prema apelantu, da bude sistematičan u dužem vremenskom periodu i da predstavlja psihičko zlostavljanje ili ponižavanje lica sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111. stav 5. Zakona o radu), kao i da radnjama tuženog apelant nije doveden u neravnopravan položaj.

5. AP-5431/15 Muhamed Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 166961 12 Gž od 23. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Federacije Bosne i Hercegovine- Federalnog ministarstva pravde) i preinačena je prvostepena odluka na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime nematerijalne štete, zbog vođenja krivičnog postupka protiv apelanta koji je okončan oslobađajućom presudom, isplati novčani iznos od 10.001,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da ne postoji pasivna legitimacija na strani tužene (organi gonjenja u krivičnom postupku su bili kantonalni-Kantonalno tužilaštvo u Travniku) nego Srednjobosanskog kantona, te da samo vođenje krivičnog postupka koji je pravosnažno okončan oslobađanjem od optužbe ne predstavlja dokaz o nezakonitom vođenju postupka od strane organa gonjenja nego se ta činjenica mora i dokazati, što je apelant propustio učiniti. Također, u konkretnom slučaju nema dokaza da je apelantu određen pritvor tako da isti nije mogao ostvariti naknadu štete od tužene po pravilima Zakona o krivičnom postupku koji regulišu postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5078/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5078/15 (M. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio