Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/12 (S. S.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2690/12

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2690/12 rješavajući apelaciju Saše Savićevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Savićevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 011635 12 Kž od 22. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 011635 07 K od 21. februara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Savićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011635 12 Kž od 22. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011635 07 K od 21. februara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda kao i od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je 20. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Tužilaštvo 16. februara 2015. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011635 07 K od 21. februara 2011. godine apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo prevare iz člana 239 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

6. Osnovni sud je u toku krivičnog postupka proveo veliki broj dokaza (preciziranih na strani 2 i 3 presude) saslušanjem svjedoka, sprovođenjem vještačenja na okolnosti učinjenog krivičnog djela, zatim uvidom u ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, pribavljanjem potvrda o oduzimanju predmeta, vršenjem uvida u druge spise i dr. Osim navedenog, Osnovni sud je izvršio uvid u dokumentaciju Regulatorne agencije za komunikaciju (RAK) koja se odnosi na dozvole za rad, dozvole za Audiotex usluge, odluke i rješenja RAK-a. Osnovni sud je u daljnjem tekstu obrazloženja presude (na str. od 3 do 6) detaljno prezentovao sadržaj provedenih dokaza. Navedeno je da je na osnovu dozvole za korišćenje brojeva sud utvrdio da je „GO“ d.o.o. Banjaluka, kojeg zastupa apelant kao ovlašćeno lice, dodijeljeno pravo korišćenja telefonskih brojeva, preciznije označenih u presudi, za potrebe javnih telefonskih usluga. Navedeno je da iz toga proizlazi „da je ovom dozvolom taksativno navedeno za koje svrhe su preduzeću „GO“ dodijeljeni navedeni brojevi. Ni iz jednog dijela dozvole ne proizlazi da se imenovano preduzeće optuženog [apelanta] može baviti međunarodnim telefonskim saobraćajem osim onog određenog tom dozvolom“. Takođe je utvrđeno da ni dozvolom nadležnog ministarstva apelantovom preduzeću nije odobreno bavljenje djelatnošću međunarodnog telefonskog saobraćaja. Osnovni sud navodi da je apelant tokom 2005. godine pa sve do kraja marta 2006. godine u Banjaluci, u namjeri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, kao direktor i odgovorno lice preduzeća „GO“ d.o.o. Banjaluka zaključio ugovor o korišćenju Inter teol servisa s Telekomunikacijama RS AD Banjaluka - SRJ Internet Srpske Teol, dovodeći navedenu firmu u zabludu da će se pridržavati uslova ugovora „gdje mu je članom 2 ugovora zabranjeno korišćenje servisa za pružanje telekomunikacionih usluga“. Dalje je u izreci navedeno da je apelant „taj priključak iskoristio da i bez dozvole organizuje pružanje fiksnih telekomunikacionih usluga, a što je suprotno Zakonu o telekomunikacijama (Sl. gl. BiH broj 31/03)“ i to na taj način što je omogućio jednostrano pozivanje telefonskih pretplatnika iz inostranstva u BiH, pri čemu je pozivima iz inostranstva zaobiđena međunarodna centrala „Telekom RS“ – Banja Luka, održavajući ih na taj način u zabludi, čime je na opisani način oštetio Telekom Srpske za iznos od 287.668,79 KM. Osnovni sud je utvrdio da je apelant, na način opisan u izreci presude, ostvario sva objektivna obilježja krivičnog djela prevare iz člana 239 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ), koje postoji kada neko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede u zabludu ili održava u zabludi neko lice i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini.

7. U pogledu vještačenja koja je sud koristio, Osnovni sud je naveo da je prihvatio vještačenje vještaka V. B. koji je u svom nalazu detaljno analizirao rad pojedinih uređaja u sistemu koje je koristilo apelantovo preduzeće, što je sud prihvatio kao pouzdano. Nadalje je navedeno da, za razliku od nalaza ovog vještaka, sud nije mogao da prihvati kao pouzdan nalaz i mišljenje vještaka Č. M. koji je naveo da se ne može sa sigurnošću tvrditi da su s navedenom opremom pružane usluge telekomunikacija koje su zabranjene Zakonom o komunikacijama jer se radi o višenamjenskoj opremi, a nema kredibilnog zapisa o presretanju komunikacija koje je obavljeno u prošlosti. Navedeno je da zaključak ovog vještaka nije prihvatljiv, imajući u vidu i ostale izvedene dokaze, i to iskaze svih saslušanih svjedoka, račune Telekoma, dozvolu Regulatorne agencije i nadležnog ministarstva kao i listinge poziva i drugih provedenih dokaza na osnovu kojih je sa sigurnošću utvrđeno da je preduzeće „GO“ pružalo usluge telekomunikacija (telefonske pozive) iako je prema ugovoru koje je navedeno imalo preduzeće s Telekomom RS „striktno zabranjeno (tada i Zakonom o telekomunikacijama), bavljenje ovom vrstom telekomunikacije“. Osnovni sud je naveo da radnja izvršenja kod ovog djela, u konkretnom slučaju, dovela u zabludu predstavnike Telekoma Srpske lažnim prikazivanjem činjenica za koje sam apelant zna da nije tako, tj. da će zaključenjem ugovora obavljati samo djelatnost za koju ugovor zaključuje, ne pominjući terminiranje međunarodnog saobraćaja, čime su predstavnici Telekoma Srpske dovedeni u zabludu i zaključenjem ugovora to čine na svoju štetu. Osnovni sud navodi da se ta šteta ogledala u tome što raniji korisnici međunarodnog telefonskog saobraćaja zaobilaze međunarodnu centralu, te na taj način nastaje šteta za Telekom Srpske, a istovremeno apelant za sebe i preduzeće ostvaruje protivpravnu imovinsku korist koja je utvrđena na način kako su je iznijeli svjedoci zaposleni u Telekomu Srpske, a što je sud utvrdio u toku dokaznog postupka.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 011635 12 Kž od 22. maja 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda.

9. Okružni sud nalazi da je bez osnova navod žalbe apelantovog branioca da je prvostepeni sud u postupku donošenja i pismene izrade pobijane presude počinio bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu: ZKP). Navedeno je da su svi provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pa je sud utvrdio da se na suprotnim tvrdnjama žalbe apelantovog branioca da je postupljeno suprotno odredbi člana 304 stav 7 i člana 14 stav 2 ZKP-a ne može graditi tvrdnja da je prvostepeni sud počinio povredu postupka iz člana 311 ZKP-a. Pri tome se imaju u vidu i dokazi koje je u pisanoj formi izvela apelantova odbrana na glavnom pretresu, održanom 7. jula 2010. godine. Okružni sud navodi da „objektivni dokazi koje je odbrana izvela na glavnom pretresu imaju za cilj da ukažu na činjenicu da u sličnoj situaciji tužilaštvo nije pokretalo krivični postupak, a što svakako nije od uticaja na rješavanje konkretnog postupka“. Dalje je navedeno da je pitanje nadležnosti suda pobijanom presudom takođe pravilno riješeno, pa činjenica da se u izreci pobijane presude navodi da je apelant preduzeo te radnje (pobliže opisane u izreci pobijane presude) suprotno Zakonu o telekomunikacijama ne znači da je u toj situaciji za suđenje nadležan Sud BiH ili Regulatorna agencija koja je nadležna za regulatorne postupke.

10. Okružni sud dalje navodi da je neosnovan prigovor da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu postupka kada je taksativno naveo dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, s obzirom na vrstu odluke koju je donio, iz koje proizlazi da su svi dokazi cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na taj način izveden zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Okružni sud smatra da je takođe neosnovan i žalbeni prigovor da je činjenično stanje u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Po ocjeni Okružnog suda, sve odlučne činjenice kako u pogledu postojanja krivičnog djela tako i krivične odgovornosti apelanta su pravilno utvrđene i pravilan je zaključak pobijane presude da je apelant počinio sve radnje na način, u mjestu i vrijeme, pobliže opisanim u izreci prvostepene presude, u kojim radnjama se stiču sva bitna obilježja krivičnog djela prevare iz člana 239 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje krivično djelo je apelant i oglašen krivim. Razloge i obrazloženja koje daje pobijana presuda u cijelosti je prihvatilo i vijeće Okružnog suda, a navodima žalbe apelantovog branioca nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjenične osnove.

11. U okviru dokaznog postupka, Okružni sud smatra da je pravilno cijenjen i iskaz vještaka V. B. jer se „radi o stručnom licu koje raspolaže stručnim znanjem iz te oblasti“ i koji je svojim iskazom doprinio da sud utvrdi koju opremu je apelant koristio u izvršenju ovog krivičnog djela. Takođe su dati razlozi zbog čega sud ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka M. Č. kako s aspekta pojedinačne ocjene tog nalaza i mišljenja tako i dovodeći taj nalaz i mišljenje u vezu s drugim dokazima. Dakle, po mišljenju Okružnog suda, činjenično stanje je utvrđeno potpuno i pravilno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen Krivični zakon RS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. On navodi da je odbrana provela kao dokaze i sudu prezentovala Odluke RAK-a iz kojih se jasno vidi da RAK izvršava svoje zakonske obaveze, vodi postupke i kažnjava počinioce i da povrede Zakona o komunikaciji, kao blanketnoj normi, ne mogu biti u nadležnosti Osnovnog suda. Prvostepeni sud nije ni naveo da je odbrana provela ove dokaze na ročištu koje je održano 7. jula 2010. godine, a pogotovo se nije opredijelio u odnosu na njih, te je na taj način učinio i bitnu povredu postupka i nije se uopšte izjasnio o dokazima odbrane koji su relevantni za nadležnost suda, a o čemu sud pazi i po službenoj dužnosti. Apelant dalje navodi da prvostepeni sud nije u cijelosti primijenio obavezujuću zakonsku normu, koja zahtijeva da su „sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist“, a naročito ako se uzme u obzir i član 14 stav 2 ZKP-a, te je na taj način u skladu s članom 311 ZKP-a učinio bitnu povredu postupka i povrijedio član 6 Evropske konvencije.

14. U tom smislu, apelant navodi da prvostepeni sud ne nabraja sve dokaze odbrane nego samo konstatuje da sud vrši uvid u druge priloge spisa, što predstavlja bitnu povredu postupka jer je povrijeđen član 304 stav 7 ZKP-a i član 14 stav 2 ZKP-a jer se na taj način proizvoljno tumače navedeni propisi i uskraćuje pravo da se ispita prvostepena presuda i ocjena dokaza. Apelant zaključuje da sud nije uopšte cijenio dokaze odbrane, niti s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao dokaze koji idu u apelantovu korist, nego je samo cijenio dokaze Tužilaštva, čime je povrijeđen princip jednakosti stranaka i pravo na fer postupak. Osim toga, apelant navodi da je sud sudio van svoje nadležnosti jer krivično djelo za koje je apelant osuđen predstavlja povredu propisa Bosne i Hercegovine za koje je utvrđena nadležnost Suda BiH.

15. Apelant smatra da je sud u konkretnom slučaju povrijedio i materijalno pravo jer ne postoji Zakon o telekomunikacijama, nego Zakon o komunikacijama na nivou Bosne i Hercegovine, pa tako blanketni propis u Republici Srpskoj ne može biti propis na nivou BiH, pogotovo u situaciji kad nije navedeno koji član blanketnog propisa je povrijeđen. Na ovaj način je učinjena bitna povreda postupka jer se prvostepena presuda ne može ispitati i nejasno je koji je član blanketnog propisa povrijeđen, a naročito ako i sam propis nije tačno naveden. Apelant smatra da se sud pogrešno pozvao na vještačenje vještaka V. V., dok je zanemario vještačenje vještaka M. Č. On takođe navodi da ne postoje dokazi niti razlozi da je apelant postupao s direktnim umišljajem kao bitnim elementom krivičnog djela prevare prije zaključenja ugovora jer direktni umišljaj mora da postoji prije zaključenja ugovora, a ne poslije.

16. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da se utvrdi da su povrijeđena naprijed nabrojana prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ukine navedene presude i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da je odlukama koje se pobijaju apelacijom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. Stoga, Okružni sud ostaje u cijelosti kod datog obrazloženja u svojoj odluci koja se pobija apelacijom, zaključujući da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se ukazuje u podnesenoj apelaciji, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružno tužilaštvo smatra da navodi u apelaciji nemaju osnova, a u obje presude su data obrazloženja koja su potpuno logična i prihvatljiva da su u radnjama osuđenog sadržani elementi krivičnog djela. Isto tako, imajući u vidu žalbu na prvostepenu odluku, dati su odgovori drugostepenog suda zašto žalba nema osnova. Stoga, Okružno tužilaštvo zaključuje da navodi u apelaciji nemaju osnova, niti bi opravdavali usvajanje apelacije, pa predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Prevara Član 239.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kazniće se zatvorom do tri godine.

[...] (3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je prouzrokovana imovinska šteta u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

20. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase:

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 287.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Bitne povrede krivičnog postupka Član 311. stav 1. tačka g) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

[...] VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 011635 12 Kž od 22. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 22. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je prvostepeni sud propustio da u obrazloženju presude određeno i potpuno navede koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, te je na taj način učinio i bitnu povredu postupka i nije se uopšte izjasnio o dokazima odbrane koji su relevantni za predmetni slučaj, uključujući i nadležnost suda, a o čemu sud pazi i po službenoj dužnosti. Prvostepeni sud nije uopšte cijenio dokaze odbrane niti s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao dokaze koji idu u korist apelanta, nego je samo cijenio dokaze Tužilaštva, čime je povrijeđen princip jednakosti stranaka i pravo na fer postupak. U vezi s dokaznim postupkom apelant navodi da nije sproveden u skladu sa zakonom jer sud prihvata vještačenje vještaka B. V., a ne i ona koja apelantu idu u prilog. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i materijalno pravo jer sud ne navodi koji je član blanketnog propisa povrijeđen, čime je učinjena bitna povreda postupka. On takođe navodi da ne postoje dokazi niti razlozi da je apelant postupao s direktnim umišljajem kao bitnim elementom krivičnog djela prevare prije zaključenja ugovora jer direktni umišljaj mora da postoji prije zaključenja ugovora, a ne poslije.

30. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na povrede prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te propusta suda proceduralne prirode, Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Dovodeći prethodni stav u kontekst apelantovih tvrdnji, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju nema naznaka da je sud počinio bitne povrede krivičnog postupka koje navodi apelant, odnosno da je prvostepeni sud u postupku donošenja i pismene izrade pobijane presude počinio bitne povrede odredaba ZKP-a. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u potpunosti, detaljno i jasno obrazložio činjenice i razloge koje je uzeo kao dokazane i na njima zasnovao presudu da je apelant s umišljajem počinio krivično djelo prevare za koje je osuđen. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi koje činjenice sud smatra utvrđenim i iz kojih dokaza to proizlazi. Ustavni sud zapaža da je redovni sud provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz čega se ne može izvući zaključak da je prvostepeni sud počinio povredu postupka na koje ukazuje apelant. Ustavni sud nadalje primjećuje da je prvostepeni sud taksativno naveo dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, da je izvršio uvid i u druge priloge spisa s obzirom na vrstu odluke koju je donio, te da je na taj način izveden zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su one donesene nakon sveobuhvatne ocjene kako dokaza apelantove odbrane tako i dokaza Tužilaštva, pri čemu je Okružni sud dao razloge zašto dokazi apelantove odbrane, provedeni na ročištu koje je održano 7. jula 2010. godine (da u sličnoj situaciji tužilaštvo nije pokretalo krivični postupak) ne mogu dovesti do drugačijeg rješavanja konkretne krivične stvari, pa s obzirom na navedeno Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je Tužilaštvo tretirano na drugačiji način odnosno da su sudovi odlučenje zasnovali isključivo na dokazima Tužilaštva, te da apelant nije imao isti tretman.

32. Ustavni sud zapaža da nema naznaka da Osnovni sud, u procesu izvođenja dokaza, nije cijenio i dokaze i dokumentaciju koju je predložio apelant, a koja se odnosi na razna rješenja i dozvole RAK-a, ali u kontekstu ocjene i drugih dokaza navedenih na str. 2 i 3 prvostepene presude, a navedeno korespondira odredbama člana 14 stav 2 ZKP-a. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da „blanketni propis u Republici Srpskoj ne može biti propis na nivou BiH, pogotovo u situaciji kad nije navedeno koji član blanketnog propisa je povređen“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelantu suđeno za krivično djelo prevare iz člana 239 stav 3 KZ-a prema procesnim zakonima RS, te da obrazloženja osporenih odluka sadrže eksplicitna objašnjenja za zaključak redovnih sudova da su u apelantovim radnjama sadržana sva obilježja krivičnog djela prevare, na način na koji je ono propisano relevantnom odredbom KZ-a. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode u vezi s pozivanjem na Zakon o komunikacijama, te dao razloge zašto ti navodi ne dovode u pitanje nadležnost za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Samim tim, u situaciji kad su redovni sudovi utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela prevare iz člana 239 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje krivično djelo je apelant i oglašen krivim, pokazuju se neosnovanim apelacioni navodi apelanta da je nejasno koji je član blanketnog propisa povrijeđen. Ovo zbog toga što iz navedene odredbe KZRS u kojoj je dat zakonski opis krivičnog djela prevare nespornim proizlazi da se ne radi o blanketnom krivičnom djelu kod kojeg zakonski opis ne sadrži sve elemente, već je krivičnu normu potrebno dopuniti normom sadržanom u drugom propisu.

33. U pogledu prigovora koji se odnose na vještačenje, Ustavni sud zapaža da su u pogledu ocjene nalaza V. V. redovni sudovi obrazložili zašto su prihvatili nalaz ovog vještaka, odnosno zašto nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka M. Č. s aspekta pojedinačne ocjene tog nalaza i mišljenja tako i dovodeći taj nalaz i mišljenje u vezu s drugim dokazima. Dakle, Ustavni sud zapaža da nema ništa što bi ukazivalo da je vještačenje u konkretnom slučaju provedeno na način koji je u suprotnosti s krivično-procesnim propisima u sklopu sveobuhvatne analize izvedenih dokaza.

34. Ustavni sud takođe zapaža da je pitanje nadležnosti suda pobijanom presudom takođe riješeno u skladu sa Zakona o sudovima RS („Službeni glasnik RS“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08) kojim je regulisana nadležnost Osnovnog suda u krivično-pravnoj oblasti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je članom 30 Zakona o sudovima RS utvrđena stvarna nadležnost osnovnih sudova u krivičnim predmetima kojim je utvrđeno da za krivična djela za koja je zakonom propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do deset godina, ako posebnim zakonom nije određena nadležnost drugog suda. Stoga činjenica da se u izreci pobijane presude navodi da je apelant preduzeo radnje, pobliže opisane u izreci pobijane presude, suprotno Zakonu o telekomunikacijama ne znači da je u toj situaciji za suđenje nadležan Sud BiH i Regulatorna agencija koja je nadležna za prekršajne postupke.

35. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Stoga su, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoja stanovišta, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

36. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2690/12 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio