Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2647/13 (V. A., D. A., Š. A., Z. A. i Ć. A.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Neovlašteno lice
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Stara devizna štednja
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-2647/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2647/13, rješavajući apelaciju Vahdeta Arslanagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Džemaludina Abdagića i Ćazima Alimanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Džemaludinu Abdagiću i Ćazimu Alimanoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Džemaludina Abdagića i Ćazima Alimanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192892 06 P od 27. decembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahdeta Arslanagića, Šemse Aljića i Zarifa Ahmetagića, koje je u njihovo ime podnijela Advokatska kancelarija “Spaho”, protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 192892 06 P od 27. decembra 2012. godine, zato što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vahdet Arslanagić, Džemaludin Abdagić, Šemso Aljić, Zarif Ahmetagić i Ćazim Alimanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelant i petoapelant) iz Sarajeva, koje zastupa Advokatska kancelarija „Spaho“, podnijeli su 18. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 192892 06 P od 27. decembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, UniCredit Bank d.d. (koja je nastala spajanjem HVB CPB d.d. i UniCredit Zagrebačke banke d.d., u daljnjem tekstu: prvotužena) i Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 2. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena dostavili su odgovor na apelaciju 5, 6, 8. i 12. novembra 2015. godine.
4. Ustavni sud je 1. februara 2016. godine zatražio od Advokatske kancelarije „Spaho“, koja je u apelaciji navedena kao pravni zastupnik apelanata, da dostavi posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom u smislu člana 21. stav (2) tačka f) Pravila. Advokatska kancelarija „Spaho“ je 5. februara 2016. godine dostavila punomoć za zastupanje drugoapelanta i petoapelanta, dok za ostale apelante u ostavljenom roku punomoć nije dostavljena.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 192892 06 P od 27. decembra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da apelantima na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. juna 2006. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Također, primljeno je na znanje povlačenje tužbe u odnosu na trećeapelanta Šemse Aljića.
7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih 24. aprila 2006. godine, te da je iz izvedenih dokaza, odnosno potvrde o izvršenim verifikacijama za sve apelante utvrđeno da su izvršili verifikaciju stare devizne štednje. Istaknuto je da apelanti svoj tužbeni zahtjev temelje na presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenoj u predmetu Suljagić protiv Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na staru deviznu štednju - aplikacija broj 27912/02 od 3. novembra 2009. godine. Ukazano je da je navedenom presudom utvrđena odgovornost Bosne i Hercegovine i njena obaveza da aplikantu Mustafi Suljagiću isplati na ime naknade nematerijalne štete, a u skladu sa članom 44. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iznos od 5.000 eura, kao i iznos od 729 eura na ime troškova izdataka.
8. Istaknuto je da apelanti traže naknadu nematerijalne štete po osnovu toga što im je bilo onemogućeno raspolaganje novčanim sredstvima koja predstavljaju staru deviznu štednju, a po kojem osnovu je naknadu nematerijalne štete dosudio Evropski sud u predmetu Suljagić. Ukazano je da navedenom presudom nije utvrđena odgovornost prvotužene-banke za naknadu nematerijalne štete, te da, zbog toga, Općinski sud smatra da prvotužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, njena pasivna legitimacija proizlazi iz osnova obaveze uspostavljene odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te odredbama Pravilnika o postupku verifikacije potraživanja za staru deviznu štednju na teritoriji FBiH, a shodno verifikaciji potraživanja u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ br. od 27/97 do 44/04) u dijelu postupka koji se odnosi na certifikaciju a po osnovu deponiranja deviznih sredstava. Navedeno iz razloga što su apelanti kod Jugobanke, koja je pravni prednik Union banke, odnosno njihovih filijala na teritoriji Bosne i Hercegovine, 21. decembra 1991. godine deponirali devizna sredstva i po tom osnovu posjedovali devizne knjižice, a u postupku verifikacije je banka dužna svoju bazu podataka provjeriti i učiniti je dostupnom za verifikaciju.
9. Utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu u smislu predmeta Suljagić, utvrđeno je da nije osnovan. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na „presudu“ koju je Evropski sud donio u predmetu Josip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine (očigledna greška u pisanju Općinskog suda, jer je Evropski sud donio odluku da „predmetnu aplikaciju briše sa svog popisa slučajeva“ zbog čega će se u daljnjem tekstu ove odluke u kontekstu navedenog predmeta koristiti termin „odluka“) u kojoj je konstatirano da je cilj Evropskog suda da se određivanjem nekog slučaja za proceduru pilot-presude omogući najbrže i najefikasnije rješavanje disfunkcionalnosti domaćeg pravnog sistema koja se odražava na zaštitu prava u smislu Evropske konvencije. Procedura pilot-presude je, prije svega, zamišljena kao pomoć ugovornim državama da realiziraju svoju ulogu u sistemu Konvencije tako što će takve probleme rješavati na nacionalnom nivou i osigurati navedenim licima njihova prava i slobode prema Evropskoj konvenciji u smislu člana 1. Evropske konvencije, nudeći im brzo ispravljanje utvrđenog kršenja, ali istovremeno čineći nepotrebnim da Evropski sud razmatra veliki broj suštinskih sličnih aplikacija u kojima bi morao da donese presudu.
10. Dalje se Općinski sud pozvao na dio odluke Zadrić u kojem je Evropski sud naglasio da se može zaključiti da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot-presudom. Stoga je Evropski sud naveo da, iako je aplikant zaista pretrpio izvjesnu materijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, ipak, imajući u vidu predmet Suljagić, nije neophodno dosuditi adekvatnu naknadu svim licima koja su navedenim pogođena. Pored toga, utvrđeno je da je apelantu već isplaćen dio njegove devizne štednje po odluci Doma za ljudska prava od 8. oktobra 2003. godine, što je u izvjesnoj mjeri umanjilo njegove teškoće.
11. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je usvojio kao osnovane navode drugotužene da je presuda Suljagić pilot-presuda i da ne može u svakom slučaju obavezati tuženu. Nadalje je ukazano da je Evropski sud u odluci Zadrić protiv Bosne i Hercegovine konstatirao da se može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot-presudom. Stoga, kako apelanti po tom osnovu temelje svoj tužbeni zahtjev za nematerijalnu štetu, a štetu nisu dokazali shodno članu 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 200. ZOO, odnosno štetu nisu objektivizirali po pravilima domaćeg zakonodavstva, to je Općinski sud tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
12. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da, prema sadržaju odredaba ZOO, naknada nematerijalne štete se dosuđuje samo za pravno priznate vidove štete propisane čl. 200. i 201. stav
3. ZOO. Ukazano je da se pod nematerijalnom štetom podrazumijevaju fizička bol, psihička bol i strah i da se oštećenom licu, zbog povreda nematerijalnih prava-prava ličnosti, novčana naknada može dosuditi samo kada su se posljedice povrede manifestirale u jednom od vidova nematerijalne štete, i to u slučaju kada jačina i trajanje bolova, straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju da bi se oštećenom uspostavila narušena psihička ravnoteža.
13. Ukazano je da je članom 155. ZOO propisan pojam štete i da šteta predstavlja jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen da bi došlo do građanskopravne odgovornosti, a zavisno od toga na čemu se odrazio nepovoljan rezultat djejstva protivpravne radnje na imovini, odnosno imovinskim pravima ili na ličnim dobrima oštećenog lica, dolazi do kriterija podjele štete na materijalnu i nematerijalnu. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, bez obzira o kojoj vrsti štete se radi da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je da između protivpravne radnje i štete postoji uzročna veza – kauzalitet, tj. da se protivpravna radnja treba pojaviti kao uzrok nastale štete, kao i postojanje štete i njene visine koju mora da dokaže oštećeni, tj. u konkretnom slučaju apelanti, jer sud u situaciji kakva je konkretna ne raspolaže sa dovoljno činjenica da bi presudio na osnovu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Stoga je Općinski sud naveo da provedenim dokazima apelanti nisu dokazali postojanje štete, vrstu štete, intenzitet i jačinu postojanja duševnih bolova, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, uzročnu vezu između radnje tuženih i štetne posljedice u smislu čl. 7. i
123. ZPP.
15. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
16. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 155. ZOO kojim je propisan pojam štete, jer šteta predstavlja jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen da bi došlo do građanskopravne odgovornosti i bez obzira o kojoj vrsti štete se radi, da bi postojala odgovornost za štetu, potrebno je da između protivpravne radnje i štete postoji uzročna veza. U tom kontekstu je navedeno da se protivpravna radnja treba pojaviti kao uzrok nastale štete, kao i postojanje štete i njene visine koju mora da dokaže oštećeni u svakom konkretnom slučaju, jer sud ne raspolaže sa dovoljno činjenica da bi o njoj presudio na osnovu člana 127. ZPP.
17. Istaknuto je da takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, jer je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da provedenim dokazom (potvrde o izvršenim verifikacijama, kao jedinim dokazom) apelanti nisu dokazali postojanje štete, vrstu štete, intenzitet i jačinu postojanja duševnih bolova, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, uzročnu vezu između radnje tuženih i štetne posljedice u smislu čl. 7. i 123. stav 2. ZPP.
18. Naglašeno je da postojanje duševnih bolova kod apelanata iz osnova što im je onemogućeno raspolaganje deviznim sredstvima nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na povredu principa donošenja odluke u razumnom roku. Navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatraju da im na ime pravične naknade treba dosuditi iznos od po 9.779,15 KM zajedno sa zateznom kamatom. Također, smatraju da im se treba dosuditi naknada troškova postupka pred prvostepenim, drugostepenim i Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata. Ukazano je da je Kantonalni sud donio odluku nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama propisanim članom 221. ZPP, te utvrdio da je žalba apelanata neosnovana iz razloga što je pravilan zaključak prvostepenog suda.
21. Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu 24. aprila 2006. godine protiv tuženih. Rješenjem Općinskog suda od 6. jula 2006. godine, koje je postalo pravomoćno 12. januara 2007. godine, Općinski sud se proglasio nenadležnim i spis dostavio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) kao stvarno nadležnom. Istaknuto je da je Sud BiH 6. februara 2008. godine kompletan spis vratio Općinskom sudu, navodeći da stupanjem na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ broj 28/06) 15. aprila 2006. godine prestaje stvarna nadležnost sudova za rješavanje ovakvih sporova, pa je Općinskom sudu data uputa da postupi u skladu sa odredbom člana 28. navedenog zakona. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je donio osporenu presudu 27. decembra 2012. godine. Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata, te da je sud postupak vodio bez odugovlačenja sa što manje troškova, nastojeći onemogućiti svaku zloupotrebu prava koje strankama pripadaju u postupku.
22. Prvotužena je navela da je banka u svemu postupala u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima koji reguliraju predmetnu materiju kao lex specialis, te ničim nije doprinijela eventualnom nastanku štete, odnosno da svojim postupanjem nije onemogućila korištenje stare devizne štednje, te da nije legitimirana za nadoknadu ni materijalne, niti nematerijalne štete, odnosno isplatu pravične naknade. U konkretnom slučaju, po mišljenju prvotužene, apelanti nisu dokazali postojanje nematerijalne štete.
23. U svom odgovoru na apelaciju drugotužena je navela da se prvostepeni sud pravilno pozvao na presudu Suljagić i Zadrić. Također, po mišljenju drugotužene, apelanti po općim pravilima nisu dokazali da su pretrpjeli nematerijalnu štetu i uopće štetu koju su potraživali tužbenim zahtjevom. Drugotužena smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
25. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni.
26. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07 i 97/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
(Sudski postupci u toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.
VI. Dopustivost
27. U vezi sa ispitivanjem dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
28. U konkretnom slučaju apelacija nije sadržavala neophodne elemente iz člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, odnosno nije imala posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom iako je u apelaciji bilo navedeno da apelante zastupa Advokatska kancelarija „Spaho“. Stoga je Ustavni sud 1. februara 2016. godine pozvao opunomoćenika apelanata da dostavi punomoć u smislu člana 21. stav (2) tačka f). Opunomoćenik apelanata je u ostavljenom roku dostavio punomoć samo za drugoapelanta i petoapelanta, dok za ostale apelante punomoć nije dostavljena. Prema tome, kako Advokatskoj kancelariji „Spaho“ kao opunomoćeniku nije dato ovlaštenje da može podnijeti apelaciju pred Ustavnim sudom u ime prvoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta, a kako je propisano odredbom člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, proizlazi da je predmetnu apelaciju u ime ovih apelanata podnijelo neovlašteno lice, odnosno lice koje nije bilo stranka u predmetnom parničnom postupku. Stoga, proizlazi da Advokatska kancelarija „Spaho“ nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom u ime prvoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 12 ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio da apelaciju u odnosu na prvoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta, u smislu odredbe člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, odbaci kao nedopuštenu zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
29. U odnosu na drugoapelanta i petoapelanta, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud konstatira da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 24. aprila 2006. godine, te da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 192892 13 Gž od 9. maja 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao sedam godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima je raspravljano u predmetnom postupku u kojem su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete zbog toga što im je bilo onemogućeno raspolaganje novčanim sredstvima koja predstavljaju staru deviznu štednju, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio relativno složene prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 467/08 od 21. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 59).
38. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelanti svojim radnjama na bilo koji način odugovlačili predmetni postupak.
39. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se rješenjem od 6. jula 2006. godine (koje je postalo pravomoćno 12. januara 2007. godine) Općinski sud proglasio stvarno nenadležnim u ovom predmetu i predmet dostavio Sudu BiH kao stvarno nadležnom. Dakle, proizlazi da se u vrlo kratkom roku nakon podnošenja tužbe (24. aprila 2006. godine) Općinski sud proglasio stvarno nenadležnim i predmet dostavio stvarno nadležnom sudu. Međutim, Sud BiH je cjelokupan spis vratio Općinskom sudu 6. februara 2008. godine u smislu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, dajući upute Općinskom sudu da postupi u skladu sa članom 28. tog zakona. Nakon toga Općinski sud je u predmetnom postupku donio svoju presudu 27. decembra 2012. godine, dakle, nakon proteka roka od četiri godine i 10 mjeseci, što je, po mišljenju Ustavnog suda, značajno doprinijelo ukupnoj dužini predmetnog postupka i ne zadovoljava princip donošenja odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije dostavio razumno i objektivno obrazloženje zbog čega je postupak pred tim sudom nakon vraćanja spisa od Suda BiH trajao preko četiri godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud primjećuje da je taj sud svoju odluku donio u relativno kratkom vremenskom periodu koji zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.
40. Prema tome, iako Ustavni sud primjećuje da se predmetni spis u periodu od 12. januara 2007. godine do 6. februara 2008. godine nalazio pred Sudom BiH (period od jedne godine), ipak, Ustavni sud zapaža da se predmet najduže nalazio pred Općinskim sudom, i to u periodu dužem od četiri godine, za šta je Ustavni sud već naglasio da navedeni period ne zadovoljava garancije prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je za ukupnu dužinu predmetnog postupka odgovoran Općinski sud.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo drugoapelanta i petoapelanta na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, prema stavu (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantima na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od po 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužan isplatiti Kanton Sarajevo s obzirom na sjedište Općinskog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. B) U odnosu na navode apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje
44. Ustavni sud, prije svega, konstatira da apelanti koji su, prema utvrđenju redovnih sudova, izvršili verifikaciju stare devizne štednje osporavaju presude redovnih sudova kojima je isključivo odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanata usmjerenom na naknadu nematerijalne štete. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
45. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi, rješavajući tužbeni zahtjev apelanata, u osporenim presudama pozvali na presudu Evropskog suda donesenu u predmetu Suljagić od 3. novembra 2009. godine i odluku donesenu u predmetu Zadrić od 16. novembra 2010. godine, te ukazali na najznačajnije stavove koje je u tim predmetima usvojio Evropski sud a koji se mogu primijeniti na konkretan predmet. Na navedene presude redovni sudovi su se pozvali zbog toga što su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na predmetu Suljagić. Pri tome su redovni sudovi, prvenstveno Općinski sud, ukazali na jasne stavove iz navedenih presuda iz kojih proizlazi da nije nužno dosuđivati adekvatnu naknadu svim licima koja su bila onemogućena da raspolažu svojom starom deviznom štednjom, kao i da se može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa presudom Suljagić kao pilot-presudom.
48. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su tužbeni zahtjev apelanata redovni sudovi ocijenili i sa aspekta domaćeg zakonodavstva, odnosno u smislu relevantnih odredaba ZOO, te utvrdili da apelanti provedenim dokazima (potvrde o izvršenim verifikacijama) nisu dokazali u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP postojanje štete, vrstu štete, intenzitet i jačinu postojanja duševnih bolova, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, uzročnu vezu između radnje tuženih i štetne posljedice. Posebno su redovni sudovi naglasili da bez obzira o kojoj vrsti štete se radi, da bi postojala odgovornost za štetu, potrebno je da između protivpravne radnje i štete postoji uzročna veza, odnosno kauzalitet, kao i da postojanje štete i njenu visine mora da dokaže oštećeni, odnosno u konkretnom slučaju apelanti, budući da sud ne raspolaže sa dovoljno činjenica kako bi presudio u smislu člana 127. ZPP. Prema tome, redovni sudovi su zaključili da apelanti nisu dokazali štetu u smislu odredbe člana 155. ZOO a u vezi sa članom 200. ZOO.
49. Ustavni sud u navedenom obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantnu praksu Evropskog suda, kao i relevantne odredbe iz domaćeg zakonodavstva. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi drugoapelanta i petoapelanta u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
52. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava drugoapelanta i petoapelanta na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao sedam godina od čega se pred prvostepenim sudom nalazio u periodu dužem od četiri godine zbog čega je utvrđena odgovornost Općinskog suda koji za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
54. Dalje, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na drugoapelanta i petoapelanta ne postoji povreda prava u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman