Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2074/13 (J. B.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Legitimno očekivanje
  • Prava iz radnog odnosa
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2074/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2074/13, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. B. (u daljnjem tekstu:

apelantkinja) podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 026901 13 RSŽ od 28. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zorana Čarkić, advokat iz Rogatice, podnijela je 15. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 026901 13 RSŽ od 28. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i CM-Cosmetic Market d.o.o. Vitez (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tuženi su 3. februara 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 026901 12 Rs od 14. septembra 2012. godine, donesenom po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi poništenja odluke o otkazu, utvrđeno je da je apelantkinja radila kod tuženog prema ugovorima o radu na određeno vrijeme neprekidno od 1. novembra 2009. godine do 31. oktobra 2011. godine, kao i da je nastavila da radi i dalje do 7. novembra 2011.godine, te da se, shodno tome, ima smatrati da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme sa 1. novembrom 2011. godine. Takođe, predmetnom presudom poništena je kao nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa istekom Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 21-07- 11/11 od 1. novembra 2011. godine, te je naloženo tuženom da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja nezakonite odluke, ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.090,00 KM.

6. U obrazloženju predmetne presude konstatovano je da su na glavnoj raspravi sprovedeni dokazi apelantkinje i tuženog čitanjem materijalnih dokaza (bliže navedenih na strani 3. te presude) i da je saslušana apelantkinja u svojstvu parnične stranke. Iz izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja sa tuženim zaključila pet ugovora o radu na određeno vrijeme (u trajanju od po tri, odnosno šest mjeseci) radi obavljanja poslova trgovca, i to prvi ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen je 1. novembra 2009. godine, a posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme (na tri mjeseca) zaključen je 1. avgusta 2011. godine, koji je istekao 31. oktobra 2011. godine. Konstatovao je da je apelantkinja na osnovu tih ugovora neprekidno radila u trgovini tuženog u Palama u periodu od 1. novembra 2009. godine do 31. oktobra 2011. godine, kada joj je istekao posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi 1. novembra 2011. godine, na osnovu člana 125 stav 6 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. avgusta 2011. godine. Iz potvrde i povratnice sa apelantkinjinim potpisom Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja 8. novembra 2011. godine primila predmetnu odluku o prestanku radnog odnosa i radnu knjižicu. Takođe, utvrdio je da je izvršena odjava osiguranja i uplate doprinosa za apelantkinju sa 1. novembrom 2011. godine, te da je Poreska uprava 8. novembra 2011. godine primila obrazac odjave. Osnovni sud je konstatovao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelantkinja i nakon isteka posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme nastavila raditi kod tuženog uz njegovu prećutnu saglasnost, sve do 8. novembra 2011. godine, kada je zaprimila odluku o prestanku radnog odnosa. Naime, Osnovni sud je konstatovao da je apelantkinja prisustvovala inspekcijskoj kontroli koja je 4. novembra 2011. godine izvršena kod tuženog. Takođe, u cijelosti je poklonio vjeru apelantkinjinoj izjavi da je sve prethodne ugovore zaključila po isteku prethodnog ugovora zaključenog na određeno vrijeme i da je očekivala da će se to desiti i u slučaju ugovora od 1. avgusta 2011. godine, te da je tuženi znao da ona obavlja poslove i po isteku posljednjeg zaključenog ugovora. Međutim, ocijenio je da navedeno nije odlučna činjenica u konkretnom slučaju u kojem treba da se utvrdi da li je radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme zbog toga što je, kako je konstatovao, trajanje zaključenih ugovora isteklo 31. oktobra 2011. godine i radni odnos je prestao sa 1. novembrom 2011. godine, odnosno trajao je ukupno dvije godine. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi iz člana 17 ZOR-a i odlučio je kao u izreci presude. Pri tome je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je sve vrijeme od zaključenja prvog ugovora o radu postojala potreba za radom na radnom mjestu trgovca u poslovnoj jedinici u Palama, te se pozvao i na odredbe člana 16 ZOR-a kojima je propisano trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme.

7. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 Rs 026901 13 Rsž od 28. februara 2013. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantkinjin zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obavezao apelantkinju da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.443,00 KM.

8. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinja sa tuženim zaključila pet ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno da je po osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme radila kod tuženog neprekidno dvije godine, tj. počev od 1. novembra 2009. godine, kada je zaključila prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, pa do 31. oktobra 2011. godine, kada je istekao poslednji zaključeni ugovor o radu na određeno vrijeme. Dalje, istakao je da je odredbama člana 16 stav 4 ZOR-a propisano da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju. Konstatovao je da je, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, jasno da je apelantkinji radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestao 31. oktobra 2011. godine, istekom roka na koji je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme. Okružni sud je ocijenio da zbog toga nije bilo ni potrebe da tuženi donosi odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji, jer je, po mišljenju Okružnog suda, apelantkinji radni odnos prestao po sili zakona istekom roka na koji je ugovor na određeno vrijeme od 1. avgusta 2011. godine bio zaključen. Ovo tim prije što, prema zaključku Okružnog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da su se apelantkinja i tuženi drugačije sporazumjeli. Međutim, kako je tuženi, ipak, donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji, Okružni sud je zaključio da takva odluka u konkretnom slučaju ima samo deklarativni karakter. Okružni sud je ocijenio da je upravo donoseći odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji istekom vremena na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. avgusta 2011. godine sa 31. oktobrom 2011. godine, te odjavom osiguranja i uplate doprinosa za apelantkinju Poreskoj upravi sa 1. novembrom 2011. godine tuženi jasno manifestovao svoju odluku da sa apelantkinjom ne produži radni odnos nakon 31. oktobra 2011. godine.

9. Konstatujući da u konkretnom slučaju, nakon isteka vremena od dvije godine, koliko je apelantkinja provela na radu kod tuženog po osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme, apelantkinja nije nastavila da radi uz izričitu ili prećutnu saglasnost tuženog, već po svom ličnom nahođenju, nadajući se da će joj ugovor o radu biti produžen, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 17 stav 2 ZOR-a da bi se smatralo da je apelantkinja zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, kako je to, po mišljenju Okružnog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud. Okružni sud je istakao da je, naprotiv, tuženi donošenjem odluke o prestanku radnog odnosa sa apelantkinjom i njenom odjavom sa 1. novembrom 2011. godine izričito manifestovao svoju namjeru da apelantkinji prestane radni odnos po osnovu zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme, a istekom roka na koji je bio zaključen. Okružni sud je istakao da tuženi ne bi donosio odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji, odnosno ne bi vršio odjavu apelantkinje, kao što to nije činio ni ranije nakon isteka prethodnih ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenih sa apelantkinjom, da je imao namjeru da sa apelantkinjom ponovo zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme. Takođe, Okružni sud je ocijenio da to što je apelantkinja nastavila da radi kod tuženog i nakon 31. oktobra 2011. godine, tj. nakon isteka vremena na koje je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, i to još sedam dana, odnosno do 8. novembra 2011. godine, kada je primila odluku o otkazu ugovora o radu, te što je 4. novembra 2011. godine, kao radnik tuženog, potpisala zapisnik o inspekcijskom pregledu u objektu tuženog, očekujući da će joj tuženi produžiti ugovor o radu kao što je to činio ranije, ne može uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.

10. Pored toga, Okružni sud je istakao da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelantkinja, u suštini, smatra da je Okružni sud dao proizvoljno obrazloženje za svoju odluku, odnosno da je proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrdio činjenično stanje i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio njen tužbeni zahtjev. Naime, apelantkinja, između ostalog, tvrdi da su već u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa postojali uslovi da radni odnos u konkretnom slučaju postane radni odnos na neodređeno vrijeme. Smatra da iz sprovedenih dokaza (zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu, dopisa tržišne inspekcije, potvrde o prijemu odluke o prestanku radnog odnosa i radne knjižice i poreske prijave-odjave) proizilazi da je, nakon proteka roka od dvije godine, sve do 8. novembra 2011. godine, nastavila da radi kod tuženog uz njegovu „ očiglednu“ prećutnu saglasnost. Vezano za to, apelantkinja ističe da iz potvrde o prijemu odluke o prestanku radnog odnosa proizilazi da je ta odluka sačinjena naknadno sa retroaktivnim datumom. Takođe, apelantkinja ističe da tuženi nije mogao da ne zna da apelantkinja radi kao trgovac u radnji u Palama i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, pogotovo nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od 4. novembra 2011. godine, odnosno da je tuženi znao da apelantkinja i dalje radi i da je to prećutno prihvatio. Apelantkinja smatra da iz navedenog proizilazi da je do tog datuma postojala prećutna saglasnost tuženog za rad apelantkinje i da su se, shodno tome, ispunili uslovi iz člana 17 ZOR-a, a da je Okružni sud proizvoljno obrazložio nepostojanje prećutne saglasnosti na strani tuženog, izvodeći proizvoljan zaključak iz izvedenih dokaza. U vezi sa povredom prava na imovinu, apelantkinja tvrdi da je imala legitimno očekivanje da će realizovati parnične troškove koje je imala u parnici u kojoj je uspjela 100% sa svojim zahtjevom u prvostepenom postupku, ali da je Okružni sud osporenom odlukom odbio njen zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obavezao je da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, a da su razlozi zbog kojih je donio takvu odluku protivni garancijama prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud se, po traženju Ustavnog suda, nije izjasnio na navode iz apelacije, već je samo dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantkinjinom punomoćniku.

13. Tuženi je predložio da se apelacija odbaci kao preuranjena, ili da se odbije kao neosnovana, jer su, po njegovom mišljenju, apelacioni navodi neosnovani. Vezano za svoj prijedlog da se apelacija odbaci kao preuranjena, tuženi je naveo da je apelantkinja izjavila reviziju protiv osporene presude Okružnog suda, koja je odbačena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 98 0 Rs 026901 13 Rev od 13. juna 2013. godine (čiju kopiju je dostavio u prilogu odgovora uz apelaciju, a iz koje proizilazi da je apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi iz člana 237 st. 2 i 3 ZPP).

V. Relevantni propisi

14. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.

[…] Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

Član 17.

Poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. U ovaj period uračunavaju se i prekidi koji su trajali do dvije sedmice.

Ako radnik, nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana, uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca, nastavi da radi, smatraće se da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

Član 125.

Ugovor o radu prestaje da važi:

[…] 6. istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, […]

15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 397. stav 2.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda vezano za navode tuženog iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 98 0 Rs 026901 13 Rev od 13. juna 2013. godine (čiju kopiju je tuženi dostavio u prilogu odgovora u apelaciju) apelantkinjina revizija odbačena iz formalnih razloga. Shodno tome, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 89 0 Rs 026901 13 Rsž od 28. februara 2013. godine. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantkinja pobija navedenu presudu Okružnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom apelantkinjine tužbe zbog poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno o predmetu građanskopravne prirode (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati navode apelantkinje o povredi tog prava.

24. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je, po njenom mišljenju, u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio u cijelosti kao neosnovan njen tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se utvrdi da je zasnovala radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme sa 1. novembrom 2011. godine, te da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa istekom ugovora o radu na određeno vrijeme, kao i da se naloži tuženom da je vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja te odluke, ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i da joj naknadi troškove postupka).

25. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, razmatrajući žalbu koju je tuženi podnio protiv presude Osnovnog suda, u svojoj presudi obrazložio da je, shodno odredbi člana 16 stav 4 ZOR-a, jasno da je apelantkinji radni odnos, zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, prestao 31. oktobra 2011. godine, istekom roka na koji je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog čega nije ni bilo potrebe da tuženi donosi odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji tim prije što iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da su se apelantkinja i tuženi drugačije sporazumjeli. S obzirom na to da je tuženi, ipak, donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantkinji, Okružni sud je obrazložio da takva odluka u konkretnom slučaju ima samo deklarativni karakter. Međutim, Okružni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 17 stav 2 ZOR-a da bi se smatralo da je apelantkinja zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, kako je to, po mišljenju tog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je obrazložio da apelantkinja, nakon isteka vremena od dvije godine, koliko je provela na radu kod tuženog po osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme, nije nastavila da radi uz izričitu ili prećutnu saglasnost tuženog, već po svom ličnom nahođenju, nadajući se da će joj ugovor o radu biti produžen. Vezano za navedeno, Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je tuženi, naprotiv, upravo donošenjem odluke o prestanku radnog odnosa sa apelantkinjom i njenom odjavom sa 1. novembrom 2011. godine izričito manifestovao svoju namjeru da apelantkinji prestane radni odnos po osnovu zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme istekom roka na koji je bio zaključen. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir relevantne odredbe ZOR-a na koje se pozvao u osporenoj presudi, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, dao jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da preinači prvostepenu presudu na način da odbije u cijelosti kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev pri čemu je razmotrio identične navode koje apelantkinja ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, izuzev svog nezadovoljstva osporenom presudom, nije ponudila relevantnu argumentaciju u prilog svojim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

27. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Svoje navode o kršenju prava na imovinu apelantkinja temelji na tvrdnji da je imala legitimno očekivanje da će realizovati parnične troškove koje je imala u parnici u kojoj je uspjela 100% sa svojim zahtjevom u prvostepenom postupku, ali da je Okružni sud osporenom odlukom odbio njen zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obavezao je da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, a da su razlozi zbog kojih je donio takvu odluku protivni garancijama prava na imovinu.

31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud mora prvo ispitati ima li apelantkinja „imovinu“ koja bi uživala zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Takođe, prema jurisprudenciji Evropskog suda, “imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, Serija A broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome „legitimno očekivanje“ mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti sa postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti utemeljeno na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i broj AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba ).

32. U vezi sa apelantkinjinim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nesumnjivo nije ticao njene postojeće imovine zbog čega Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je apelantkinja imala bar „legitimno očekivanje“ da će taj njen zahtjev biti riješen u njenu korist. Vezano za to, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u cijelosti usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev (pa tako i zahtjev za naknadu troškova postupka), pozivajući se, u vezi sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, na odredbu člana 386 stav 1 ZPP. Međutim, Okružni sud je, odlučujući povodom žalbe tuženog, uvažio tu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantkinjin zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obavezao apelantkinju da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Pri tome se Okružni sud u obrazloženju svoje presude u pogledu odluke o troškovima postupka pozvao na odredbu člana 397 stav 2 ZPP, kojom je propisano da „[k]ad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 386 stav 1 ZPP propisano da „[s]tranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove“. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kao i višestepenost parničnog postupka i ovlašćenje drugostepenog suda u žalbenom postupku, te činjenicu da je apelantkinja u konačnici u cijelosti izgubila predmetnu parnicu, Ustavni sud smatra da apelantkinja u konkretnom slučaju nije imala „legitimno očekivanje“ da će njenom zahtjevu za naknadu troškova postupka biti udovoljeno, zato što za to nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantkinjin navod o kršenju prava na imovinu, jer kod činjenice da je u cijelosti izgubila predmetni spor nije imala „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, postupajući povodom žalbe, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev, a za svoju odluku je dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantkinja čiji je tužbeni zahtjev, u konačnici, u cijelosti odbijen, s obzirom na višestepenost parničnog postupka nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će naplatiti troškove postupka koji su prvobitno bili određeni prvostepenom presudom koja je preinačena u žalbenom postupku.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2074/13 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio