Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/14 (L. K. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2994/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2994/14, rješavajući apelacije Ljubice Kolobara i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljubica Kolobara protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 029671 13 REV od 15. aprila 2014.
godine;
Slavko Mihajlović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047096 12 Rev od 1. jula 2015. godine;
B.P. protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 039943 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2994/14 Ljubica Kolobara (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Sesar-Ćurić-Miletić“iz Mostara, podnijela je 30. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 029671 13 REV od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi isplate duga (stjecanje bez osnove). Apelantica je, također, obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o stjecanju bez osnova, budući da sporni ugovor o kupoprodaji stana, na osnovu kojeg je tuženi primio novac, nije raskinut, niti utvrđen ništavim. S tim u vezi je, u obrazloženju konačno osporene odluke, Vrhovni sud istakao da, tek nakon utvrđenja ništavim predmetnog pravnog posla ili raskidom istog, stranke imaju pravo na vraćanje onog što su primile po osnovu takvog ugovora (član 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), odnosno vraćanje onog što su dale u izvršenju obaveza iz ugovora (član 132. stav 2. navedenog Zakona).
2. AP-3427/15 Slavko Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047096 12 Rev od 1. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene radi stjecanja bez osnova. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant prihvatio ponudu tužene da kupi poslovni prostor za cijenu od 151.320, 45 KM, slijedom čega apelant nema više prava da traži da se tužena obaveže da mu isplati ono što je on uložio u predmetni poslovni prostor, jer je prihvatanjem ponude faktički prihvatio kupoprodajnu cijenu koju više ne može pobijati zbog stečenog bez osnova. S tim u vezi je dalje konstatovano da je apelant vršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, a da pri tome nije tražio suglasnost tužene, s obzirom da je ugovorom o zakupu iz 1998. godine bilo izričito ugovoreno da apelant ne može vršiti investiciona ulaganja bez saglasnosti tužene, što je ujedno u suprotnosti i sa odredbom člana 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija SRBiH.
3. AP-130/16 B.P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 5. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 039943 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene radi stjecanja bez osnova. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu 2006. godine, te da je odredbom člana 1. stav 2. tog ugovora predviđeno da tužena zadržava pravo da promijeni kamatnu stopu u zavisnosti od kretanja šestomjesečnog „Euribor-a“, te da će u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope. S tim u vezi je dalje navedeno da je apelant 2012. godine izmirio dugovanje, te kako tužena predmetnim ugovorom nije imperativno obavezana da obavijesti apelanta o promjeni kamatne stope i novom otplatnom planu, kao i da je dostavila otplatni plan poslodavcu apelanta, zaključeno je da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. U tom smislu je Okružni sud u obrazloženju konačno osporene odluke naveo da je tužena kao dokaz provela otplatni plan iz kojeg proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do povećanja rate kredita apelantu, dok s druge strane apelant, koji je tvrdio da do kretanja šestomjesečnog „Euribor-a“ nije ni došlo, tu činjenicu nije dokazao nijednim dokazom. U pogledu urednosti dostavljanja obavijesti i novog otplatnog plana, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je smatrao da je apelant faktički bio obaviješten o novom otplatnom planu na osnovu kojeg je došlo do povećanja rate kredita, s obzirom da je apelant prvobitno označenu adresu promijenio, a da o tome nije blagovremeno obavijestio tuženu, te da je apelant mogao znati za promjenu visine rate budući da je dio kredita naplaćivan putem administrativne zabrane iz ličnog dohotka apelanta kojeg vrši njegov poslodavac, a kojem je dostavljena obavijest i novi otplatni plan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2994/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman