Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2816/13 (M. D.-Š.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2816/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2816/13, rješavajući apelaciju Marine Drakul-Štetić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marine Drakul-Štetić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelanticina prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marina Drakul-Štetić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnijela je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 062774 11 Rev od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 062774 08 P od 20. augusta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2618/13 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH -Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Općinski sud, zakonski zastupnik tužene i Služba za zajedničke poslove organa i tijela tužene (u daljnjem tekstu: Služba) dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 25. februara do 9. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 062774 08 P od 20. augusta 2009. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Patriotske lige broj 50, bliže preciziranog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen između apelanticinog oca Slavoljuba Štetića i države SFRJ-SSNO-VU za upravljanje stambenim fondom JNA, te uknjižbu prava vlasništva na apelanticino ime na predmetnom stanu u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda u Sarajevu sa dijelom 1/1, pri čemu je odbijen i zahtjev za naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

7. U obrazloženju je istaknuto da tokom postupka nije bilo sporno da je apelanticin prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je apelantica nakon smrti oca 6. maja 2002. godine proglašena njegovim zakonskim nasljednikom. Nadalje, Općinski sud je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da je zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1577/99 od 15. maja 2002. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 21/02-23-3311/02 od 12. augusta 2002. godine, odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanticinog oca za povrat predmetnog stana u posjed. Zatim je Općinski sud iz priloženih materijalnih dokaza utvrdio da zahtjev za povrat predmetnog stana nije podnesen Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). S obzirom na takvo činjenično utvrđenje, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničkopravnim odnosima, te da se o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora može odlučivati samo u skladu sa Zakonom o prodaji stanova. U tom kontekstu Općinski sud je citirao odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa je imajući u vidu činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, zaključio da prednik apelantice, koji je umro 6. maja 2002. godine, kada je prestao biti nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, nije ostvario povrat predmetnog stana u posjed, a to pravo nije ostvarila ni apelantica, u smislu odredbe člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima. Pošto se pravo vlasništva na predmetnom stanu nije moglo steći, budući da se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine može odlučivati samo po osnovu Zakona o prodaji stanova, prema ocjeni Općinskog suda, činjenica da je apelanticin prednik zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio otkupnu cijenu i bio korisnik stana do 1992. godine ne dokazuje da je on stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Općinski sud je na kraju istakao da apelantica svoje pravo vlasništva nije mogla izvesti iz prava prednika, niti ga je mogla sama steći primjenom odredbe člana 39a. Zakona o prodaji stanova, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pravu na imovinu.

8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 Rs 062774 09 Rsz od 15. juna 2011. godine kojom je žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način bliže naveden u st. 1. i 2. izreke presude, tako da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen (utvrđena je pravna valjanost ugovora o otkupu i dozvoljen je upis prava vlasništva na predmetnom stanu na apelanticino ime) uz obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je, nakon preispitivanja osporene presude, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica ostavinskim rješenjem proglašena jedinim zakonskim nasljednikom iza umrlog oca sa pravima i obavezama iz predmetnog ugovora koji je zaključen prije 6. aprila 1992. godine, u formi propisanoj zakonom, da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, te da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj službi, pa je Kantonalni sud, na temelju svega navedenog, zaključio da je apelanticin otac ispunio sve svoje obaveze i tako ispunio uvjete iz odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Stoga je Kantonalni sud zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji ispunjava kumulativno postavljene uvjete za pravnu valjanost ugovora, propisane odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova i čl. 39.a) i e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, pa je primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.

9. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 062774 11 Rev od 22. marta 2013. godine reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke kojim je apelanticina žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena, i to u dijelu u kojem je odlučeno da je tužena dužna trpjeti da se na osnovu ugovora o otkupu predmetnog stana apelantica uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 na način da je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude. Istovremeno je odbijena revizija tužene u preostalom dijelu kojim je apelanticina žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena, tako da je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan, sve preciznije navedeno u stavu 2. izreke presude, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

10. Obrazlažući svoj stav o djelimičnoj osnovanosti revizije, Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, pojasnio da u predmetnoj pravnoj stvari treba poći od činjenice da je predmet zahtjeva za izdavanje tabularne isprave stan iz stambenog fonda JNA u odnosu na koji se tvrdi da ga je pravni prednik apelantice na osnovu predmetnog ugovora stekao, a apelantica, kao njegova nasljednica, stekla je pravo za isticanje navedenog zahtjeva. Citirajući odredbe člana 20. stav 1. i člana 30. Zakona o stambenom obezbjeđivanju u JNA iz 1990. godine, Vrhovni sud je naveo da iz analognog tumačenja navedenih odredaba proizlazi da je prednik apelantice, zaključenjem navedenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene, stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom stanu, a davanjem dozvole prodavcu za uknjižbu prava vlasništva i pravo na isticanje zahtjeva za uknjižbu u javne knjige. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, prednik apelantice nije podnio zahtjev za uknjižbu stečenog prava.

11. Nadalje, Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na pravila materijalnog prava sadržana u odredbama Zakona o prodaji stanova, Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona, kao i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je, u svjetlu relevantnih odredaba navedenih zakona, zaključio da su za nositelje stanarskog prava i nosioce prava iz ugovora o otkupu, među koje spadaju i nasljednici, ustanovljena dva kumulativna uvjeta za uknjižbu stečenog prava, i to legalno korištenje stana i postojanje valjanog ugovora, tako da izostanak postojanja bilo kog od navedenih osnova ima kao posljedicu nemogućnost ostvarivanja navedenog prava. Dosljedno navedenom, kako je istakao Vrhovni sud, na strani apelantice, izostankom njenog faktičkog korištenja predmetnog stana, ne postoji uvjet na isticanje zahtjeva za izdavanje tabularne isprave.

12. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i stav Komisije za ljudska prava usvojen u predmetima br. CH/03/13106 i CH/03/13402 u vezi sa pravom na uknjižbu ugovora o otkupu stanova, kao i stav Evropskog suda za ljudska prava usvojen u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je u tom kontekstu naveo da licu koje je zaključenjem ugovora o kupoprodaji nekretnina steklo valjan pravni osnov za zemljišnoknjižni prenos pripada pravo da takav zahtjev može postaviti samo protiv onoga ko je upisan u zemljišnim knjigama kao njen vlasnik, pa i za slučaj da sa njim nije zaključilo taj ugovor, odnosno da je kao prodavac istupio raniji sticalac tih nekretnina. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, ukoliko kupac ima valjanu dozvolu prodavca za uknjižbu prava vlasništva, a ispunjenjem ugovorne obaveze prodavca predstoji njegovo pravo tužbom zahtijevati zemljišnoknjižni prenos, ali je isključena mogućnost da se navedeni zahtjev istakne u odnosu na lice sa kojim je zaključen navedeni ugovor, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, ukoliko on nije uknjižen kao vlasnik nekretnina, kako je to određeno odredbama člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u smislu navedenog, apelantica je imala procesnopravnu obavezu sadržanu u odredbama člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. ZPP da iznese odlučne činjenice kojim bi dokazala da je tužena u knjizi položenih ugovora i upisana kao vlasnik na predmetnom stanu, što je propustila da učini, a što bi, u suprotnom, opravdalo osnovanost tužbenog zahtjeva za izdavanje isprave na osnovu koje bi se apelantica upisala u knjigu položenih ugovora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ukazuje i na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova. Za apelanticu je neshvatljiv stav Vrhovnog suda da ona nema pravo da se uknjiži na predmetnom stanu, iako je utvrđeno da je ugovor o otkupu pravno valjan, zbog toga što njegov prodavac nije bio uknjižen na predmetnom stanu. Prema stavu Vrhovnog suda, kako se ističe u apelaciji, apelantica je trebalo da dokaže da je tužena bila uknjižena kao vlasnik predmetnog stana, što je, prema njenom mišljenju, potpuno apsurdno. U tom kontekstu apelantica se pita kako je moguće da je ista tužena nakon rata prodala više hiljada stanova na kojima su se kupci uknjižili kao vlasnici u zemljišnim knjigama i da ista tužena ni na jednom stanu nije bila uknjižena kao vlasnik. U prilog apsurdnosti stava Vrhovnog suda ide i činjenica da je Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda proveo presudu Kantonalnog suda i apelanticu već uknjižio kao vlasnicu na predmetnom stanu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da i dalje ostaje pri stavu usvojenom u osporenoj presudi, te da, suprotno mišljenju u apelaciji, osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

15. Općinski sud je istakao da je od posebnog značaja za donošenje odluke činjenica da je predmetni stan iz kategorije tzv. vojnih stanova, koji je proglašen trajno napuštenim, te konvalidacija prije rata zaključenih ugovora sa bivšim SSNO.

16. Pravobranilaštvo tužene je u odgovoru na apelaciju istaklo da je kao zakonski zastupnik tužene zatražilo odgovor od Službe, kao vlasnika stana, te da u cijelosti prihvata stav Službe, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Služba je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenila neosnovanim uz naglasak da su Vrhovni sud i Općinski sud pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, Zakona o prodaji stanova i donijeli pravilnu odluku. Nadalje se Služba pozvala na praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji se tiču tzv. vojnih stanova uz naglasak da se činjenično i pravno u predmetnom slučaju može primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine. Služba je nadalje navela da apelanticin otac nije ostvario povrat predmetnog stana u posjed, budući da je njegov zahtjev odbačen kao neblagovremen zaključkom Uprave od 15. maja 2002. godine, te da apelantica nije u posjedu predmetnog stana i tako ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 39a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova za upis u zemljišnu knjigu. Osim toga, Služba je osporila valjanost kupoprodajnog ugovora, jer on ima niz formalnopravnih i materijalnih nedostataka, i to počev od nepostojanja datuma zaključenja ugovora do nepostojanja obračunske liste cijene stana i liste procjene stana, te nepostojanja potpisa prodavca, odnosno vojnog pravobranioca, niti je ugovor potvrđen pečatom vojnog pravobranioca.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

19. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 062774 11 Rev od 22. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 30. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

25. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. U konkretnom slučaju apelantica smatra da osporene odluke krše njeno pravo na imovinu, jer je odbijen njen zahtjev da se u javnim evidencijama upiše kao vlasnica na predmetnom stanu na osnovu pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je zaključio njen otac. Apelantica smatra da joj, kao zakonskoj nasljednici iza umrlog oca, to pravo pripada, te da je osporenim presudama došlo do nezakonitog miješanja u njeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi sa prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o apelanticinoj imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni postupak pokrenula kao zakonska nasljednica iza umrlog oca, budući da iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelantica ostavinskim rješenjem proglašena jedinim zakonskim nasljednikom iza umrlog oca sa pravima i obavezama iz predmetnog ugovora. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelantica u predmetnom postupku tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana, te, shodno tome, upis prava vlasništva u javnim evidencijama na ime apelantice kao zakonske nasljednice. Nadalje, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor iz koga apelantica crpi svoje pravo na stan pravno valjan, u smislu člana 39. Zakona o otkupu stanova, jer je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u tom dijelu potvrdio stav Kantonalnog suda. Stoga, imajući u vidu identičan stav Vrhovnog i Kantonalnog suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelanticinoj imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Kada je Ustavni sud otklonio tu dilemu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, Ustavni sud će, prije ocjene opravdanosti prigovora apelantice, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana 39. Zakona o otkupu stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

30. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

31. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

32. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u cijelosti mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana, u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije, jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uvjeta za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uvjeta za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da apelanticin otac nije ostvario povrat predmetnog stana u posjed (niti je to učinila apelantica), jer je zahtjev za povrat predmetnog stana zaključkom Uprave odbačen kao neblagovremen. Ustavni sud zapaža da ta činjenica tokom postupka nije bila sporna kao što nije sporna ni činjenica da apelantica ne drži predmetni stan u posjedu. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelanticinu imovinu, pa apelantica ima pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u relevantnom periodu, iako tu naknadu nije eksplicitno tražila pred redovnim sudovima, niti to čini u apelaciji. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelantica nema pravo na uknjižbu vlasništva došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantici pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelanticinu imovinu.

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelanticine perspektive, njen status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelanticinu imovinu, odnosno na nju je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu.

34. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi apelantici osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantici pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelanticinu imovinu, odnosno na nju je stavljen prevelik teret.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2816/13 (M. D.-Š.) | Sudska praksa | Aktio