Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/14 („Colak“ d.o.o. Sarajevo i „Cipi“ d.o.o. Ilijaš i U. S.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2205/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-2205/14, rješavajući apelacije „Colak“ d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Colak“ d.o.o. Sarajevo i „Cipi“ d.o.o. Ilijaš protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 018307 11 PŽ od 22. aprila 2014. godine i Uzeir Suljić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 033101 13 PŽ 2 od 27. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2205/14 „Colak“ d.o.o. Sarajevo i „Cipi“ d.o.o. Ilijaš (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PS 018307 11 PŽ od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su apelanti obavezani na isplatu duga po osnovu knjigovodstvenih usluga koje je tužitelj vršio za apelante u utuženom periodu. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti ostali dužni tužitelj iznos naveden u dispozitivu prvostepene presude. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da tužitelj nije dostavio sudu finansijsku dokumentaciju o pružanju knjigovodstvenih usluga apelantima, jer to ne proizlazi iz stanja spisa predmeta i provedenih dokaza. Također je navedeno da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanata da sporni ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga nije pravno valjan iz razloga što ga je potpisao R.O. kao većinski vlasnik, a ne ovlašteni zastupnik, jer takav ugovor nije strogo formalni ugovor i isti ne mora biti sačinjen u pismenoj formi. Na kraju je navedeno da nisu osnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud morao imati u vidu da su apelanti tužitelju plaćali knjigovodstvene usluge i u gotovom novcu, jer to ničim nije dokazano, niti za to postoje pismeni dokazi.
2. AP-2484/14 Uzeir Suljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vučkovaca-Gradačac, podnio je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 PS 033101 13 PŽ 2 od 27. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi isplate duga po osnovu knjigovodstvenih usluga koje je apelant vršio za tuženog u utuženom periodu. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu usmenog ugovora o djelu, po kojem se apelant kao preduzimač usluge obavezao tuženom obavljati knjigovodstvene usluge, a tuženi kao naručilac se obavezao platiti mu naknadu za to. U odnosu na sporno pitanje-činjenicu koje se postavilo među parničnim strankama (da li je tuženi izvršio svoju obavezu plaćanja i ako jeste u kojem iznosu nije izvršio istu po ispostavljenim računima), Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepravilno utvrdio činjenično stanje u predmetnoj pravnoj stvari kroz iznesene apelantove žalbene navode da su u toku postupka pred tim sudom isticane primjedbe na dopunsko vještačenje po vještaku finansijske struke M.M., a zbog kojeg je po mišljenju apelanta pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi je drugostepeni sud naveo da su neprihvatljivi žalbeni prigovori apelanta da je prvostepeni sud pogriješio kada je prihvatio navode iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka da se iznos uplate od 900,00 KM ima smatrati uplatom po računu broj 10/09, odnosno da se navedena uplata odnosi na 2009. godinu, budući da ni apelant tokom postupka nije dokazao da se ista uplata odnosi na neku drugu godinu a ne na 2009. godinu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2205/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti „Colak“ d.o.o. Sarajevo i „Cipi“ d.o.o. Ilijaš su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman