Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4397/15 (M. Č. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4397/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-4397/15, rješavajući apelacije Milana Čučka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Čučak protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 041567 11 Gž od 27. avgusta 2015. godine;
"Biznis BB" d.o.o. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 017785 14 Rev od 22. jula 2015.
godine;
"Metal" d.o.o. Teslić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 014678 13 Rev od 30. jula 2015. godine;
D.O.O. "Kompanija Kušljić" Brčko protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007528 15 Rev od 15. jula 2015.
godine;
Stojanka Bilbija protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 003721 15 Rev od 3. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4397/15 Milan Čučak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Marić advokat iz Mostara, podnio je 23. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 041567 11 Gž od 27. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Grad Mostar) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete (sredstva koja je isplatio privremenoj korisnici predmetnog stana na ime naknade za nužno ulaganje) i troškova postupka isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da su u vrijeme podnošenja tužbe apelant i davatelj stana na korištenje zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te je apelant izgubio svojstvo nositelja stanarskog prava pa samim tim i aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovom postupku u smislu odredbi člana 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
2. AP-4436/15 "Biznis BB" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 017785 14 Rev od 22. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih (Grad Doboj i ZZ „Bosnakoop“ Doboj) radi naknade štete po osnovu izgubljene dobiti, odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je uvažena žalba prvotuženog i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, dok je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na drugotuženog i u pogledu odluke o troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant sa drugotuženim imao zaključen ugovor o zakupu prema kojem je drugotuženi bio u obavezi da apelantu omogući nesmetano korištenje zakupljenog prostora sve do isteka ugovorenog roka (15. septembra 2015. godine). Međutim, drugotuženi nije bio vlasnik predmetnog prostora već je isti dobio na korištenje od prvotuženog kao naknadu za eksproprisane nekretnine. S obzirom da je stvarni vlasnik prostora (prvotuženi) prodao predmetni prostor trećem licu, dok drugotuženi nije skrivio niti uzrokovao tu prodaju, to se u smislu odredbe člana 354. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ugasila obaveza drugotuženog da apelantu obezbjedi nesmetano korištenje predmeta zakupa. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema obaveze drugotuženog da apelantu naknadi štetu koju potražuje u ovom postupku, jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 154. u vezi sa članom 189. Zakona o obligacionim odnosima (na kojima apelant temelji tužbeni zahtjev), budući da nikakva radnja ili nečinjenje drugotuženog ne stoje u uzročnoj vezi sa eventualnom štetom, niti se šteta iz naprijed navedenih razloga može dosuditi zbog povrede ugovora. Vezano za prvotuženog, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant i prvotuženi nisu bili u bilo kakvom međusobnom materijalnopravnom odnosu povodom predmetnog poslovnog prostora, te da ne postoji bilo kakav pravni osnov temeljem kojeg bi prvotuženi bio dužan obezbijediti apelantu korištenje tog poslovnog prostora, pa posljedično tome ni obaveza da mu naknadi štetu uzrokovanu njegovim nekorištenjem.
3. AP-4707/15 "Metal" d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 014678 13 Rev od 30. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari tužitelja (d.o.o. „Slavuljica Petrol“ Teslić) protiv tuženog (apelanta) radi naknade štete, odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je djelimično uvažena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda tako što je apelant obavezan da na ime vrijednosti neizvršenih radova i naknade štete zbog izgubljene koristi isplati tužitelju iznose navedene u izreci presude, kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je tužitelj ispunio svoju ugovorom preuzetu obavezu tako što je apelantu (12. februara 2008. godine) isplatio avans u iznosu od 114.038,14 KM koji je iznosio 60% ugovorom određene cijene od 190.063,57 KM, dok je apelant izvršio dio ugovorenih i naknadnih radova u ukupnoj vrijednosti od 112.978,30 KM, ali u ugovorenom roku nije nabavio i ugradio rashladnu mašinu u objekat tužitelja, kako se obavezao ugovorom, zbog čega mu je tužitelj dopisom od 22. maja 2008. godine ostavio naknadni rok od tri dana za izvršenje te obaveze. S obzirom da apelant u ostavljenom roku nije izvršio ugovornu obavezu, to je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant, u skladu sa odredbom člana 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (zbog posljedica raskida ugovora), obavezan vratiti tužitelju iznos od 1.104,84 KM kao razliku uplaćenog avansa i vrijednosti radova koje je izveo. Također, kako navodi Vrhovni sud, pravilan je zaključak drugostepenog suda da, u skladu sa odredbom člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tužitelju pripada pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti za period u kojem zbog neizvršavanja ugovorne obaveze apelanta (ugradnje rashladnog uređaja) u svom objektu nije mogao obavljati trgovinsku djelatnost i po tom osnovu ostvarivati dobit.
4. AP-4711/15 D.O.O. "Kompanija Kušljić" Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007528 15 Rev od 15. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska-Poreska uprava Republike Srpske Područni centar Doboj) da mu, na ime umanjene vrijednosti šest tegljača po osnovu amortizacije i na ime izgubljene dobiti-zarade, isplati ukupan iznos od 3.248.454,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su organi tužene (Poreska uprava Republike Srpske Područni centar Doboj), u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Zakona o poreskoj upravi, izvršili zapljenu spornih vozila 26. novembra 2002. godine kao imovinu preduzeća "Kompanija Kušljić" d.o.o. Brod koje je imalo utvrđene neizmirene poreske obaveze. Dalje je utvrđeno da je osnivač navedenog preduzeća istu imovinu bez naknade prenio na drugo preduzeće D.O.O. "Kompanija Kušljić" Brčko (apelanta), čiji je također osnivač i slijedom toga povezano lice iz člana 14. stav 3. Zakona o poreskoj upravi, što je i bio razlog za odbijanje zahtjeva apelanta da mu se u upravnom postupku vrate predmetna zapljenjena vozila, s obzirom da apelant u smislu odredbe člana 55. navedenog zakona odgovara za obaveze lica koje mu je prenijelo imovinu. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su organi tužene postupali zakonito u vršenju svojih funkcija naplate poreza od preduzeća "Kompanija Kušljić" d.o.o. Brod, te prilikom zapljene i izuzimanja spornih vozila od tog preduzeća (a kasnije i objave licitacije za njihovu prodaju i njihovog prenošenja na Republiku Srpsku) nisu postupali protivpravno, pa slijedom navedenog apelant nije ni pretrpio štetu koju potražuje predmetnom tužbom, te iz tog razloga ne postoji pretpostavka za odštetnu odgovornost tužene za naknadu takve štete apelantu.
5. AP-5319/15 Stojanka Bilbija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnijela je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 003721 15 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili da se obaveže tužena (Kompanija za prenos električne energije u BiH „Elektroprenos-Elektroprijenos BiH“ AD Banjaluka) da im, na ime naknade štete zbog izvršene sječe šume na nekretninama pobliže označenim u izreci presude, isplati iznos od 60.105,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da se radi o novom pravnom subjektu osnovanim posebnim zakonom (Zakon o osnivanju Kompanije za prenos električne energije u BiH), kao i činjenici da od momenta kada je upisana u registar pravnih lica (2006. godine) egzistira kao pravni subjekt i kao takva nije pravni sljednik postojeća tri elektrodistributera na području BiH, te da je samo ograničeno odgovorna za obaveze predviđene članom 3. stav 1. tačka 14. navedenog Zakona. Vrhovni sud je istakao da je, kod utvrđenja da tužena nije pravni sljednik ranije označenog tuženog, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovan prigovor zastarjelost potraživanja. Naime, imajući u vidu da su apelantica i ostali tužitelji podneskom od 16. jula 2010. godine označili kao tuženu Kompaniju za prenos električne energije, kao i činjenicu da je od nastanka štete (2003. godine) pa do podnošenja tužbe (2010. godine) prošao objektivni rok od pet godina (član 376. Zakona o obligacionim odnosima), to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4397/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman