Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5705/14 (S.S.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5705/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5705/14, rješavajući apelaciju S.S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Mal 026523 14 Gž od 23. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

S.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Starog Majdana, Općina Sanski Most, podnio je 31. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Mal 026523 14 Gž od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju plati dug za komunalnu uslugu isporuke vode za period od 1. jula 2007 godine do 31. oktobra 2008. godine u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije osporio da koristi vodu iz predmetnog vodovoda i da mu je isporučena voda u količini kako je navedeno u knjigovodstvenoj kartici. Isto tako, utvrđeno je da apelant nije osporio da nije platio dug, dakle, nije osporio osnov i visinu duga osim što je izjavio prigovor zastare zbog kojeg prigovora je tužitelj smanjio potraživanje za zastarjeli dio duga. Nadalje, utvrđeno je da iz sadržaja prigovora proizilazi da je apelant osporio svoju pasivnu legitimaciju odnosno aktivnu legitimaciju tužitelju, navodeći da vodovod nije tužiteljev i da ne može naplaćivati pružanje usluga isporuke vode, a osim toga da nema niti ugovor o tome sa apelantom. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant nije osporio da je vodovod prenesen na upravljanje tužitelju, a to što smatra takav prijenos nezakonitim, nije na njemu da cijeni zakonitost prijenosa. Također, utvrđeno je da činjenica da apelant nije zaključio pismeni ugovor sa tužiteljem ne može biti razlog da nije obavezan plaćati vodu koja mu je isporučena. Isto tako, utvrđeno je da je odlukom Općine Sanski Most od 28. maja 1997. godine propisano da se svi vodovodi osim onih kojima već upravlja tužitelj prenose na upravljanje KJP „Sana“ Sanski Most, te prema ovoj odluci tužitelj kao pravna osoba javnog karaktera upravlja spornim vodovodom i ima pravo da vrši distribuciju i naplatu usluga isporuke vode, a apelant nije dokazao da ne koristi usluge tužitelja. Nadalje, utvrđeno je da to što je apelant odbio da potpiše Ugovor o pružanju usluga isporuke vode sa tužiteljem, a kasnije ga potpisao, nije od uticaja na obavezu plaćanja isporučene vode za sporni period. Naime, utvrđeno je da je taj ugovor neformalan ugovor pa ne mora biti u pismenoj formi, a u spornom periodu čak nije bilo propisano da se korisnicima mora ponuditi ugovor da potpišu. Shodno tome, utvrđeno je da je Zakon o komunalnim djelatnostima, prema kojem je tužitelj obavezan da ponudi zaključenje ugovora sa korisnikom usluga, stupio na snagu dana 23. marta 2011. godine, dakle, poslije nastanka obaveze koja je predmet tužbenog zahtjeva, pa nije niti mogao biti zaključen ugovor iako nepostojanje ugovora ne oslobađa korisnika usluga da plaća pružene usluge. Također, utvrđeno je da je u spornom periodu na snazi bio drugi zakon koji nije propisivao obavezu tužitelja da ponudi zaključenje ugovora, dok se ovaj zakon iz 2011. godine ne primjenjuje retroaktivno. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5705/14 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio