Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3737/14 („Millennium“ d.o.o. Mostar i M.F. iz Mostara)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3737/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3737/14, rješavajući apelaciju „Millennium“ d.o.o. Mostar i M.F., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Millennium“ d.o.o.
Mostar i M.F. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 128307 13 Pžp od 3. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Millennium“ d.o.o. Mostar i M.F. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 128307 13 Pžp od 3. juna 2014. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 27. oktobra 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivima za prekršaj iz člana 80. Zakona o igrama na sreću, prekršaj iz čl. 4. i 35. stav 1. Zakona o fiskalnim sistemima i prekršaj iz člana 66. Zakona o poreskoj upravi, pa su im izrečene pojedinačne novčane kazne koje su objedinjene u jedinstvenu novčanu kaznu i to okrivljenom pravnom licu, tj. prvoapelantu u iznosu od 15.000,00 KM, a okrivljenom odgovornom licu u pravnom licu, tj. drugoapelantu u iznosu od 6.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da iz zapisnika sa usmenog pretresa održanog dana 21. juna 2013. godine proizilazi da apelanti prilikom provođenja dokaznog postupka nisu prigovarali dokazima optužbe na način kako to u žalbi iznose. Naime, utvrđeno je da pri provođenju dokaza optužbe, znači tokom trajanja dokaznog postupka, apelanti nisu prigovarali dokazima optužbe u smislu njihove nevjerodostojnosti, pa je stoga sud zaključio da ne stoje žalbeni navodi apelanata da je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu nezakonitih dokaza, a ovo u smislu tačne primjene odredbe člana 289. Zakona o krivičnom postupku, koja odredba se primjenjuje i u prekršajnom postupku. Osim navedenog, sud je zaključio da je u zapisniku sa usmenog pretresa, koji je uredno i bez primjedbi potpisan od strane apelanata, utvrđeno da je optužba dokaze prezentirala u originalu, a da su kopije priložene u spis. Nadalje, utvrđeno je da apelanti tvrde da su kritične prilike imali odobrenje nadležnog organa za priređivanje igre na sreću-klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje i za takvu tvrdnju su dostavili rješenje Federalnog ministarstva finansija datirano na 27. jun 2013. godine. Međutim, utvrđeno je da je, u smislu tako iznijetih žalbenih tvrdnji, apelantima istaknuto da im je stavljeno na teret da su 2. i 3. aprila 2013. godine priređivali navedene igre bez odobrenja nadležnog organa, pa je stoga obzirom na datum izdavanja rješenja koje su dostavili sasvim jasno da u vrijeme za koje se terete nisu imali potrebno odobrenje i to bez ulaženja u valjanost samog rješenja iz kojeg je evidentno da im se odobrenje daje retroaktivno. Shodno navedenom, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman