Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/14 (N. Z. i D.S.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3252/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3252/14, rješavajući apelacije Nedžada Zvonića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nedžad Zvonić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 002395 13 Kž od 27. januara 2014. godine;

D. S., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 K 013305 14 Kž od 3. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3252/14 Nedžad Zvonić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Kebo i Guzin“ iz Mostara, podnio je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 002395 13 Kž od 27. januara 2014. godine. Apelant je 11. jula 2014. godine dopunio apelaciju. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav

1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je također obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 1.600,00 KM. U predmetnom krivičnom postupku, je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, navedeno krivično djelo počinio postupajući iz nesvjesnog nehata, na način što je upravljajući putničkim motornim vozilom na magistralnoj cesti, na jednom dijelu prešao u lijevu kolovoznu traku, dok se u tom momentu svojom desnom kolovoznom trakom kretalo putničko motorno vozilo marke golf, da bi nakon toga apelant desnom stranom svog vozila udario u prednji desni dio putničkog vozila golf. U vezi s tim, utvrđeno je da je prethodno navedeno imalo za posljedicu zadobijanje tjelesnih povreda suvozača u vozilu golf od kojih je i preminuo, dok je saputnik iz apelantovog vozila zadobio teške tjelesne povrede. Nadalje je utvrđeno da, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, apelant nije preduzeo bilo kakvu radnju, niti je bilo kočenja ili sličnih tragova, odnosno izostala je reakcija u cilju izbjegavanja vozila koje se kretalo u suprotnoj kolovoznoj traci. Konačno, zaključeno je da je do saobraćajne nesreće došlo zbog propusta apelanta, koji je upravljao vozilom supotno saobraćajnom propisu iz člana 39. stav 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

2. AP-3386/14 D. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 18. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 K 013305 14 Kž od 3. aprila 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i izrečena mu je uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo od dana pravosnažnosti presude. Apelant je također obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 539,50 KM i paušala u iznosu 200,00 KM. U predmetnom krivičnom postupku, je nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom stvorio opasnu situaciju, u namjeri da se uključi na sporedni pristupni put, nije propustio motocikl kojim je upravljao oštećeni i koji je reagovao naglim kočenjem da bi izbjegao direktni sudar, te je na taj način apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. U vezi s tim je utvrđeno da je propustom apelanta, koji je preduzeo radnju skretanja, a nije se prethodno uvjerio da istu može uraditi bezbjedno, došlo do saobraćajne nezgode. Također, zaključeno je da je apelant imao mogućnost provesti dokaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke, što nije učinio u prvostepenom postupku. Isto tako, konstatovano je da se nove činjenice i novi dokazi mogu iznositi kada pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, te je stoga odbijen apelantov prijedlog da priloži nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, a koje vještačenje je izvršeno nakon izjavljene žalbe. Najzad, zaključeno je da rekonstrukcija događaja ne bi dovela do drugačijih činjeničnih utvrđenja i zaključaka.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3252/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/14 (N. Z. i D.S.) | Sudska praksa | Aktio