Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-24/14 (G. K. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-24/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-24/14, rješavajući apelacije Gordane Krunić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gordana Krunić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 MAL 008333 13 GŽ od 28. oktobra 2013. godine;
Milko Batalija protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 044499 13 GŽ od 26. decembra 2013. godine;
„Declan Computers“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 061686 14 PŽ od 25.
februara 2014. godine;
Sreten Krstić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 032356 13 REV od 6. marta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-24/14 Gordana Krunić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prnjavora, podnijela je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 MAL 008333 13 GŽ od 28. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana na isplatu duga tužitelju, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da izvedenim dokazima apelantica nije dokazala da je uplaćenim iznosom od 24.462,00 KM platila i dug koji se odnosi na preuzetu robu (građevinski materijal). S tim u vezi je navedeno da ni na jednoj uplatnici nije navedeno da se uplata odnosi na plaćanje građevinskog materijala, niti je predmet ugovora o kupoprodaji stana od 28. septembra 2005. godine i aneks tog ugovora od 18. avgusta 2007. godine bio građevinski materijal (roba po faktoru-otpremnici od 23. i 24. oktobra 2006. godine) da bi se uplate po tim ugovorima mogle dovesti u vezu sa plaćanjem duga apelantice na ime preuzete robe, koji je predmet ovog spora. Dakle, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelantica izvedenim dokazima dokazala da je tužiocu uplatila naprijed navedeni iznos, ali je izveo pogrešan zaključak da je uplatom tog iznosa apelantica, u smislu odredbe člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ispunila svoju obavezu i platila dug u iznosu od 2.461,98 KM. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS.
2. AP-1174/14 Milko Batalija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 17. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 044499 13 GŽ od 26. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog radi isplate duga. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, jer je dug po nespornom ugovoru o zajmu tuženi izmirio. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza uvidom u nalaz i mišljenje vještaka D.B., jer je ovaj dokaz predložen nakon održavanja pripremnog ročišta i nakon provedenog vještačenja po vještaku grafološke struke I.Dž. Odluku i obrazloženje prvostepenog suda zbog čega nije prihvatio izvođenje ovog dokaza u cjelosti je prihvatio i Kantonalni sud, navodeći da se dokazi predlažu i izvode na pripremnom ročištu i odobrava ih sud u smislu odredbe čl. 80. i 81. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Na kraju je navedeno i da je prvostepeni sud svoju odluku činjenično i pravno potpuno i jasno obrazložio prema standardima i zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 191. stav 4. ZPP.
3. AP-2019/14 „Declan Computers“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 PS 061686 14 PŽ od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju, kao i na plaćanje troškova postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant kao vlasnik poslovnog prostora u stambenoj zgradi dužan plaćati troškove investicionog i tekućeg održavanja, da je tužilac priloženim ispravama i saslušanjem svjedoka dokazao relevantne činjenice u pogledu sačinjavanja obračuna i obavještavanja apelanta o njegovim obavezama, te da je apelant bio upoznat sa svojim obavezama, kao i da je djelimično osnovan apelantov prigovor zastarjelosti za period od 1. maja 2009. godine do 1. avgusta 2010. godine, slijedom čega je djelimično usvojen tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da apelant nije argumentovano doveo u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva, kao ni visinu obračunate naknade, tim više što je na njegova pitanja i primjedbe na glavnoj raspravi vještak ekonomske struke S.M. dao uvjerljive argumente. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno da je neosnovano njegovo pozivanje na odredbe čl. 91. i 92. Zakona o stvarnim pravima, budući da se u konkretnom slučaju kao lex specialis imaju primijeniti Zakon o održavanju stambenih zgrada RS iz 2002. godine i Zakon o održavanju zgrada RS iz 2011. godine.
4. AP-2115/14 Sreten Krstić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 032356 13 REV od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju, dok je istovremeno djelimično usvojen apelantov protutužbeni zahtjev da mu tužilac-protivtuženi isplati novčani iznos iz osnova neosnovanog obogaćenja. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno istakao da nema spora da je kuća koju je apelant koristio sa članovima svoje porodice u vlasništvu tužitelja. Dalje je navedeno da apelant nije imao pravni osnov za korištenje predmetne nekretnine u periodu koji je relevantan za presuđenje, zbog čega su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili osnovanost zahtjeva tužioca da mu apelant plati za korištenje njegovih nekretnina traženu naknadu u visini zakupnine za korištenje stana. Po ocjeni revizionog suda tužilac je dokazao da je došlo do umanjenja njegove imovine i uvećanja imovine apelanta, da postoji međusobna veza između tog umanjenja i uvećanja, te da ne postoji pravni osnov koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine parničnih stranaka. Iz navedenih razloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je nejasno po kojem pravnom osnovu je apelant obavezan na plaćanje i tvrdnja da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su sa pozivom na odredbu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima usvojili tužbeni zahtjev tužioca. Na kraju je navedeno da nije osnovan ni navod revizije da apelant nije imao nikakvu korist od korištenja nekretnina tužioca, budući da se stjecanje bez osnova može ostvariti ne samo u povećanju imovine, već i u njenoj neopravdanoj uštedi na teret tužioca kakvu uštedu predstavlja činjenica da apelant nije morao iznajmljivati stan i za njega plaćati zakupninu, što bi morao da nije koristio kuću tužioca.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-24/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman