Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/14 (Krojačka zadruga „IGLA“ Gacko i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-532/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-532/14, rješavajući apelacije Krojačke zadruge „IGLA“ Gacko i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Krojačka zadruga „IGLA“ Gacko protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 PS 007810 13 PŽ od 14.

novembra 2013. godine;

Ostoja Romić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 080765 13 GŽ od 16. aprila 2014. godine;

Đemal Faladžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 025376 12 REV od 2. septembra 2014.

godine;

„Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 070709 13 PŽ od 15.

augusta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-532/14 Krojačka zadruga „IGLA“ Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 PS 007810 13 PŽ od 14. novembra 2013. godine. U predmetnom parničnom postupku, radi isplate duga, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati novčani iznos od 5.634,84 KM (na ime zakonskih zateznih kamata po osnovu fakturisane robe tokom 1997. i 1998. godine) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. jula 2006. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je o glavnom dugu apelanta odlučeno pravosnažnom presudom i da glavni dug više ne može više biti predmetom odlučivanja. Dalje je navedeno da, nakon što je dozvoljeno ponavljanje postupka, predmet odlučivanja može biti samo obračun zakonskih zateznih kamata. Kod nesporne činjenice da je tuženi, nakon pravosnažnosti presude, isplatio apelantu iznos od 5.634,84 KM na ime glavnog duga, te iznos od 4.450,00 KM na ime troškova postupka, po ocjeni drugostepenog suda vještak finansijske struke je imao obavezu da obračuna visinu zakonskih zateznih kamata od dana nastanka docnje do 10. jula 2006. godine kada je glavni dug i plaćen. Kako je odredbom člana 4.b) Zakona o visini stope zakonske kamate RS propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, po mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Slijedom navedenog je drugostepeni sud zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu osnovanosti glavnog potraživanja apelanta.

2. AP-3255/14 Ostoja Romić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, podnio je 14. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 080765 13 GŽ od 16. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju radi isplate duga, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da mu isplati novčani iznos od 7.971,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je o pravu apelanta na civilnu invalidninu odlučeno tek presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 1. oktobra 2008. godine kada je u upravnom postupku određeno da apelantu to pravo pripada od 1. februara 1998. godine. Dalje je utvrđeno da je tužena svoju obavezu isplate invalidnina izvršila 7. aprila 2009. godine, slijedom čega proizlazi da je postupila po navedenoj presudi Vrhovnog suda. U tom smislu je u obrazloženju konačno osporene odluke navedeno da se ne može smatrati da je, iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 1. oktobra 2008. godine pravo apelanta utvrđeno počev od 1. februara 1998. godine, tužena u docnji sa izvršavanjem novčane obaveze (isplata invalidnina apelantu) počev od 1. februara 1998. godine pa ubuduće kako to pogrešno smatra apelant, jer u situaciji kada je u pitanju utvrđivanje prava tužena nije bila u docnji, bez obzira što je pravo retroaktivno priznato apelantu od 1. februara 1998. godine. S tim u vezi je dalje navedeno da tek kada je novčana obaveza utvrđena u pogledu visine i obima i kada je utvrđeno od kada ona dospijeva na naplatu, po ocjeni Okružnog suda od tada počinje docnja i od tada teče i zakonska zatezna kamata određena odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Slijedom navedenog je odlučeno da je žalba apelanta neosnovana, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-4338/14 Đemal Faladžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 025376 12 REV od 2. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati novčani iznos od 15.000,00 KM na ime duga (kupoprodajna cijena za prodato putničko motorno vozilo na osnovu Ugovora o prodaji od 29. februara 2008. godine koji je apelant kao prodavac zaključio sa predsjednikom Nadzornog odbora tuženog kao kupcem). Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnoj pravnoj stvari je zaključeno da je sporni ugovor, kojeg je potpisao predsjednik Nadzornog odbora tuženog bez ovlaštenja iz člana 12. Statuta tuženog, zaključen od strane neovlaštenog lica i nije punovažan, slijedom čega se ima smatrati da nije ni zaključen shodno odredbi člana 55. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu se, po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje kao neosnovan apelantov revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, kojeg on zasniva na tvrdnji da je odredbama Zakona o privrednim društvima FBiH predviđena mogućnost da ugovor u kojem se isto lice pojavljuje na strani prodavca, u svoje ime i za svoj račun, i na strani kupca, u svoje ime i za račun društva, može radi rješavanja pitanja sukoba interesa zaključiti umjesto direktora društva predsjednik Nadzornog odbora. S tim u vezi je Vrhovni sud, polazeći od odredaba čl. 269., 275. i 276. navedenog Zakona o privrednim društva, istakao da je odredbom člana 12. Statuta tuženog izričito propisano da se ovlaštenje za zastupanje ne može dati predsjedniku Nadzornog odbora ili članu istog, te da Statutom nije predviđena mogućnost da Nadzorni odbor naknadno odobri radnje poduzete od neovlaštenog lica. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5197/14 „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 PS 070709 13 PŽ od 15. augusta 2014. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga, konačno osporenom odlukom je, između ostalog, djelimično usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac-protivtužbeni obaveže da mu isplati iznos od 297.720,77 KM (glavni dug, kamate, troškove postupka i troškove izvršnog postupka) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. juna 2011. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 33.295,60 KM. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Okružni sud je naveo da apelant osnovano u žalbi navodi da je prestao pravni osnov na osnovu kojeg je tužiocu isplaćen iznos iz protivtužbe, što prihvata i drugostepeni sud, jer je pravosnažna presuda ukinuta. S tim u vezi je dalje navedeno da je apelant na pripremnom ročištu od 14. juna 2011. godine podnio svoj protivtužbeni zahtjev, slijedom čega mu od tog dana pripadaju zakonske zatezne kamate na zahtijevani iznos.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-532/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/14 (Krojačka zadruga „IGLA“ Gacko i… | Sudska praksa | Aktio