Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-174/15 (S. J. i E. J.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-174/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 174/15, rješavajući apelaciju Srećka Javornika i Elvire Javornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Srećka Javornika i Elvire Javornik.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neokončanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 031686 09 I.
Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 32 0 I 031686 09 I u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Srećku Javorniku i Elviri Javornik u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neokončanja izvršnog postupka, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Srećku Javorniku i Elviri Javornik zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Javornik i Elvira Javornik (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 14. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 32 0 I 031686 09 I.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 23. jula 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 31. jula 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelanti su 17. jula 2009. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-2759/03 od 10. jula 2007. godine protiv izvršenika O. M. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga u iznosu od 19.500,00 KM na ime naknade štete zbog otuđenja njihove imovine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Apelanti su predložili da se izvršenje provede popisom, pljenidbom i procjenom pokretnih stvari izvršenika.
6. Podnescima od 22. oktobra 2009. godine i 20. januara 2010. godine apelanti su urgirali postupanje Općinskog suda, a podnescima od 13. septembra 2010. godine i 2. novembra 2010. godine apelanti su podnijeli pritužbe predsjedniku Općinskog suda na rad postupajuće sutkinje.
7. Općinski sud je rješenjem od 6. decembra 2010. godine odredio predloženo izvršenje.
8. Nezadovoljan navedenim rješenjem izvršenik je 19. januara 2011. godine izjavio prigovor.
9. Općinski sud je 14. februara 2011. godine apelantima dostavio prigovor radi davanja odgovora.
10. Apelanti i izvršenik su 30. marta 2011. godine zaključili sudsku nagodbu kojom je utvrđen način i dinamika isplate potraživanja, a prema kojoj je izvršenik trebao izvršiti svoju obavezu u više mjesečnih rata.
11. Izvršenik je apelantima na ime glavnog duga 19. maja 2011. godine isplatio iznos od 2.000,00 KM.
12. Budući da se izvršenik nije pridržavao načina i dinamike isplate duga, apelanti su 3. novembra 2011. godine, 19. septembra 2012. godine i 27. novembra 2012. godine od Općinskog suda zahtijevali nastavak izvršnog postupka.
13. Općinski sud je rješenjem od 31. januara 2013. godine odbio prigovor izvršenika.
14. Sudski izvršitelj je 6. i 7. marta 2013. godine izvršio pljenidbu i procjenu pokretnih stvari izvršenika.
15. Općinski sud je prvo ročište za prodaju popisanih pokretnih stvari izvršenika zakazivao za 30. april 2013. godine, a zatim i za 25. maj 2013. godine, ali su navedena ročišta bila odgođena jer nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje ročišta za prodaju (nije se pojavio niti jedan ponuđač).
16. Prvo ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika Općinski sud je održao 24. juna 2013. godine.
17. Zaključkom od 3. oktobra 2013. godine Općinski sud je proglasio da je apelantica Elvira Javornik, čija je ponuda iznosila 7.308,00 KM, kupac pokretnih stvari.
18. Rješenjem od 3. oktobra 2013. godine Općinski sud je apelantici Elviri Javornik dosudio pokretne stvari izvršenika, preciznije navedene u izreci rješenja.
19. Nezadovoljan navedenim rješenjem izvršenik je 16. oktobra 2013. godine izjavio žalbu.
20. Općinski sud je 28. novembra 2014. godine apelantima dostavio žalbu na odgovor, a apelanti su isti dan dostavili odgovor na žalbu.
21. Kantonalni sud u Tuzli je Rješenjem broj 32 0 I 031686 14 Gži od 15. februara 2015. godine žalbu izvršenika odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
22. Prema stanju u spisu predmetni izvršni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da im je zbog neokončanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su, između ostalog, naveli da niti jedna radnja Općinskog suda nije preduzeta, a da apelanti prethodno nisu urgirali preduzimanje te radnje, kao i da su i u tim slučajevima propisani rokovi više puta prekoračeni. Također, apelanti su naveli da su s druge strane podnescima, uplatom pristojbi u ostavljenom roku, hitnim odgovorima na podneske izvršenika, odazivanjem na ročišta pred sudom i kod popisa imovine, omogućavali Općinskom sudu da u zakonskim rokovima provede sve izvršne radnje. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i naloži Općinskom sudu da hitno okonča izvršni postupak. Također, apelanti potražuju i naknadu nematerijalne štete zbog neokončanja izvršnog postupka u iznosu od po 750,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 1.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu je istakao da je iz činjeničnog stanja predmeta evidentno da se radi o kompleksnom izvršnom postupku u kojem je Općinski sud održao ročišta za zapljenu i prodaju pokretnih stvari izvršenika i dva ročišta za nadmetanje i prodaju. Također, Općinski sud je naveo da je izvršenik nastojao da produži trajanje postupka korištenjem raspoloživih pravnih lijekova, na što Općinski sud nije mogao utjecati. Osim navedenog, Općinski sud je istakao da je na efikasnost rada Općinskog suda utjecala činjenica da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje ročišta moraju uskladiti prema dostupnom broju administrativnog osoblja koji nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelanti pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
29. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
30. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
32. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njihovog prijedloga za izvršenje od 17. jula 2009. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da im je zbog neokončanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da je predmetni izvršni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
38. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnog postupka koji je u toku pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti promatrano kao sastavni dio postupka u smislu članka 6. Europske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da su apelanti 17. jula 2009. godine pokrenuli izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirali svoje potraživanje i da su tokom postupka djelomično namirili svoje potraživanje, ali da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije u cjelini okončan i da traje duže od šest godina i šest mjeseci.
Analiza trajanja postupka
41. Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je izvršenje predloženo na pokretnim stvarima izvršenika, te da se s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari i radnje koje je Općinski sud morao preduzeti konkretan predmet može smatrati nešto složenijim.
42. U pogledu ponašanja apelanata, Ustavni sud konstatira da apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini trajanja postupka. Naprotiv, apelanti su podnescima u više navrata urgirali postupanje Općinskog suda. Dakle, apelanti su preduzimali radnje koje su im bile na raspolaganju kako bi ubrzali postupak izvršenja. Osim toga, ocjenjujući značaj koji predmetni postupak ima za apelante, Ustavni sud zapaža da je u pitanju izvršni postupak radi provođenja sudske odluke kojom je apelantima dosuđen određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog otuđenja njihove imovine, pa se može zaključiti da je predmetni postupak od značaja za apelante.
43. Razmatrajući postupanje redovnih sudova u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina) smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje nijedna stranka u sporu nije vlast ni državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
44. U tom kontekstu, analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o prijedlogu za izvršenje od 17. jula 2009. godine, rješenje o izvršenju donio 6. decembra 2010. godine, odnosno nakon proteka više od godinu i četiri mjeseca. Također, Ustavni sud uočava da je Općinskom sudu, i pored brojnih podnesaka apelanata kojima su obavještavali Općinski sud da se izvršenik ne pridržava načina i dinamike isplate duga, te zahtijevali nastavak postupka, trebalo približno dvije godine da rješenjem od 31. januara 2013. godine odluči o prigovoru izvršenika od 19. januara 2011. godine. Ustavni sud primjećuje da je u daljem nastavku postupka Općinski sud u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje, izvršio popis i pljenidbu izvršenikove imovine (6. i 7. marta 2013. godine), zakazivao ročišta za prodaju izvršenikovih pokretnih stvari (30. aprila 2013. godine, 25. maja 2013. godine i 24. juna 2013. godine), te donio rješenje o dosudi izvršenikovih pokretnih stvari (3. oktobra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu trebalo više od godinu dana da žalbu izvršenika protiv rješenja o dosudi dostavi apelantima na odgovor. Dakle, iz naprijed navedenog činjeničnog stanja proizlazi da je Općinski sud prilikom preduzimanja izvršnih radnji imao značajne periode neaktivnosti. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je ukazao na složenost predmetnog postupka, te na činjenicu da je Općinski sud preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, a da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje ročišta moraju uskladiti prema dostupnom broju administrativnog osoblja koji nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu prema kojoj se preopterećenost sudova velikim brojem predmeta ili nedovoljan broj administrativnog osoblja ne može smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4394/13 od 21. februara 2014. godine, stav 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud svojim nepostupanjem, odnosno odsustvom aktivnosti u dužim vremenskim periodima, propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično provede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim. Stoga, Ustavni sud nalazi da se odgovornost za neokončanje predmetnog izvršnog postupka u cjelini u periodu od šest godina i šest mjeseci godina može, u odlučujućoj mjeri, pripisati Općinskom sudu.
45. Stoga, imajući u vidu ukupno trajanje postupka, neaktivnosti Općinskog suda, a naročito činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je hitne naravi, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog neokončanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Apelanti su tražili da im Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka u iznosu od po 750,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 1.500,00 KM. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da se predmetni postupak, prema odredbama ZIP-a, smatra hitnim, te da traje duže od šest godina, apelantima bi prema utvrđenom načelu na ime nematerijalne štete trebalo solidarno isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Međutim, imajući u vidu da apelanti potražuju naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM, te činjenicu da Ustavni sud ne određuje naknadu nematerijalne štete preko potraživanog iznosa, Ustavni sud smatra da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka treba solidarno isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos je apelantima dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada izvršni postupak traje više od šest godina i šest mjeseci i još uvijek nije okončan zbog toga što je Općinski sud, nepreduzimanjem izvršnih radnji u značajnim vremenskim periodima, propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično provede izvršni postupak.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman