Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5075/15 (S. B. i drugi)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5075/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5075/15, rješavajući apelacije Safeta Bungura i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Safet Bungur, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 022821 15 Gž od 7. oktobra 2015. godine;

Vladimir Mićić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 046928 15 Gž od 9.

septembra 2015. godine;

Radomir Babić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130968 15 Rev od 25. novembra 2015. godine;

Borislav Vukajlović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 039917 15 Gž od 11. novembra 2015. godine;

H. L., protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003538 15 Gž od 9. novembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5075/15 Safet Bungur (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tarevaca, kojeg zastupa Zoran Rakić advokat iz Odžaka, podnio je 14. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 022821 15 Gž od 7. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da u njegovu korist utvrdi pravo na posjed na dijelu nekretnina tuženog B.M., koje se nalaze u Terevcima, po osnovu darovnog ugovora zaključenog 1973. godine između apelanta i njegovog oca, te po osnovu građenja i održaja, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant upiše kao isključivi posjednik predmetnih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je sporni dio predmetne nekretnine, koja se vodi kao posjed apelanta, niti jednim dijelom nije sadržana u parceli koja se vodi kao posjed tuženog. Također je utvrđeno da navedeni dio nekretnine koriste i apelant i tuženi, pa apelant nije mogao steći isključivo pravo vlasništva na toj parceli održajem, ali niti građenjem, budući da sa na spornom dijelu nekretnine ne nalazi nikakav objekat, a to zemljište služi za redovnu upotrebu objekta tuženog. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pozivajući se na odredbe čl. 28. stav 1. i 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima.

2. AP-5451/15 Vladimir Mićić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 046928 15 Gž od 9. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi P.M. preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od lica i stvari, dio nekretnina (stambena zgrada i njiva) koje se nalaze u Brčkom. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju ovlaštenik ograničenog stvarnog prava, tj. prava građenja na spornom zemljištu, pa mu ne pripadaju sredstva zaštite prava vlasništva u vidu odredaba člana 41. Zakona o vlasništvu, odnosno ne može postavljenim tužbenim zahtjevom (da mu tuženi koji posjeduje sporne nekretnine te nekretnine preda u posjed) štititi svoje pravo građenja, već to može činiti drugim sredstvima zaštite.

3. AP-5566/15 Radomir Babić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Đorđe Marić advokat iz Banja Luke, podnio je 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130968 15 Rev od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici R.P. vrati u posjed dio jednosobnog stana koji se nalazi u Banja Luci, na način što će postaviti klizna vrata između prostorije koju koristi tužiteljica i ukloniti zid postavljen između apelantove prostorije i kuhinje tužiteljice. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica dokazala da je vlasnica predmetnog stana u okviru kojeg se nalaze i prostorije koje apelant drži u svom posjedu. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da apelant nije dokazao da ima pravo svojine ili jače pravo na spornom dijelu stana, zaključeno je da tužiteljica, u smislu odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima, ima pravo zahtijevati predaju u posjed prostorija koje koristi apelant, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

4. AP-5698/15 Borislav Vukajlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Omarske, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 039917 15 Gž od 11. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima jače pravo na posjed zemljišta bliže opisanog u izreci presude, na osnovu održaja, te da je tuženi JPŠ Šume Republike Srpske dužan trpiti da se apelant upiše kao posjednik pomenutih nekretnina sa dijelom 1/1. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da je njegova državina zakonita i da se zasniva na pravnom osnovu-ugovoru o kupoprodaji, za koji apelant tvrdi da je 1956. godine zaključio njegov prednik sa prodavcem M.I., budući da predniku apelanta rješenjem nadležnog organa uprave nije priznato pravo svojine na uzurpiranom zemljištu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se na strani apelanta nisu ostvarile zakonske pretpostavke iz člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava svojine održajem, pa proizilazi da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje jačeg prava na posjed.

5. AP-5725/15 H. L. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Maoče, koju zastupa Muhamed Lišić advokat iz Brčkog, podnijela je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003538 15 Gž od 9. novembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su apelantica i drugi tužitelji savjesni posjednici parcele koja se nalazi u Maoči, koji su stekli na originaran način, a koja je upisana u posjedovnom listu u korist pravnog prednika tuženih, te da su tuženi dužni trpiti da se uknjiži pravo posjeda na predmetnoj parceli u javnim knjigama u korist apelantice i drugih tužitelja. Sud je zaključio da apelantica i drugi tužitelji nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno nisu dokazali da sporno zemljište drže u svom faktičkom posjedu, i od kada, kao i da li je njihov posjed zakonit, odnosno savjestan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5075/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5075/15 (S. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio