Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5423/15 (D. S. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5423/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-5423/15, rješavajući apelacije Dragana Savića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Savić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001696 15 Gž 3 od 15. septembra 2015. godine;
Miljenko Žaja i Siniša Gligorić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 019293 14 Rev od 9. septembra 2015.
godine;
DD Rudnik soli "Tuzla" Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038998 13 Rev od 6.
oktobra 2015. godine;
Zef Doći vl. SZR "Leo" Međugorje, Čitluk protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010188 15 Rev od 13. oktobra 2015. godine;
N.F. protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 033309 13 Gž od 20. oktobra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5423/15 Dragan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnio je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 001696 15 Gž 3 od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženih (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Nevesinje i Opštine Nevesinje) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelantovog prednika kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade materijalnu štetu počinjenu provođenjem nezakonitog rješenja prvotužene broj 32-474- 1/02 od 12. marta 2002. godine, te je obavezan prednik apelanta da tuženim naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je rješenje prvotužene (kojim je naloženo apelantovom predniku da napusti predmetno uzurpirano zemljište i da ukloni zasađeno voće i žičanu ogradu) u vrijeme provođenja izvršenja bilo izvršno u skladu sa odredbom člana 255. stav 3. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o nezakonitom i nepravilnom radu prvotužene. U odnosu na drugotuženu sud je zaključio da ista nije pasivno legitimisana s obzirom da drugotužena nije donijela nezakoniti akt, kako prednik apelanta označava rješenje prvotužene, niti je provodila administrativno izvršenje navedenog akta, pa samim tim nije mogla ni prouzrokovati štetu predniku apelanta.
2. AP-5595/15 Miljenko Žaja iz Posušja i Siniša Gligorić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 019293 14 Rev od 9. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu („Jahorina osiguranje“ a.d. Pale, Filijala Banjaluka) da im na ime naknade materijalne štete i troškova postupka isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke. U postupku je utvrđeno da apelanti, na kojima je teret dokazivanja, provedenim dokazima nisu dokazali sporne i odlučne činjenice (da je osiguranik tužene skrivio nezgodu prolazom kroz raskrsnicu u vrijeme kada prolaz nije bio dozvoljen) na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao, da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), koje obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih i pouzdanih dokaza za ostvarivanje prava koja bi joj pripadala prema odredbama materijalnog prava, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
3. AP-5615/15 DD Rudnik soli "Tuzla" Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Enver Arnautović i Mehmed Mrkaljević advokati iz Tuzle, podnio je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 038998 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom (stav I izreke presude) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice (J.R.K.) kojim je tražila da se apelant obaveže da joj obezbjedi i preda u posjed uz valjanu kluzulu intabulandi zamjenski stan površine 83,18 m2 i zamjenske pomoćne protorije, dok je (st. II i III izreke presude) obavezan apelant da tužiteljici na ime naknade totalne štete nastale na njenom trosobnom stanu i dvije pomoćne prostorije, kao i na ime troškova postupka, isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je šteta na objektu tužiteljice nastala isključivo radnjama apelanta (slijeganjem terena zbog eksploatacije soli), da uzrok štete nije starost objekta niti zasadi u blizini objekta, te da je šteta totalna i da je neisplativa sanacija. Vrhovni sud je istakao, da su nižestepeni sudovi kod odlučenja u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 154. stav 2., 173., 174., 185. stav 3., 189. stav 2. i 190. Zakona o obligacionim odnosima), te da i po ocjeni ovog suda apelant odgovara po principu objektivne odgovornosti jer se bavi opasnom djelatnošću, zbog čega mora snositi i rizik za nastale posljedice usljed eksploatacije soli, a posebno imajući u vidu da njegova odgovornost proističe i po Zakonu o rudarstvu.
4. AP-5617/15 Zef Doći vl. SZR "Leo" Međugorje, Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ahmed Žilić advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010188 15 Rev od 13. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija apelanta i preinačena drugostepena presuda tako što je djelimično uvažena žalba tužene (Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostepena presuda, na način da je obavezana tužena da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 99.076,24 KM za period od 29. decembra 2009. godine do 11. juna 2010. godine, dok je u preostalom dijelu, kojom je žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (isplata iznosa od 331.779,10 KM ma ime razlike cijene oduzete količine zlata sa obračunatim zateznim kamatama u iznosu od 119.004,16 KM, te obavezom apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka) odbijena revizija. U postupku je utvrđeno da je tužena od apelanta oduzela zlatni nakit i novac u proceduri koju predviđa Zakon o krivičnom postupku BiH, da radnje tužene nisu bile nezakonite ni protivpravne jer je postojao valjan pravni osnov za držanje privremeno oduzetih stvari. Dalje je utvrđeno, da je kašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obaveza na plaćanje zakonske zatezne kamate nastupila pravosnažnošću odluke u sudskom postupku (drugostepena odluka kojom je pravosnažno utvrđeno da apelant nije počinio predmetni prekršaj i naložen povrat oduzetog novca). Dakle, s o bzirom da je drugostepena odluka donesena 29. decembra 2009. godine, a novac je apelantu vraćen 11. juna 2010. godine, sud je zaključio da je tužana pala u docnju sa izvršenjem novčane obaveze i da apelantu, u smislu odredbe člana 277. stav
1. Zakona o obligacionom odnosu, pripadaju zakonske zatezne kamate za predmetni period. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu razlike cijene oduzete količine zlata, reviziono vijeće Suda BiH je istaklo da je pravilno zaključeno u prvostepenoj i drugostepenoj presudi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz člana 189. stav 1. Zakona o obligacionom odnosu, jer je apelant propustio da dokaže pretrpljenu štetu u vidu izmakle dobiti. Također, sud je naveo da je cijena zlata 2010. godine, kada je zlatni nakit vraćen apelantu, bila znatno veća od cijene zlata 2007. godine, kada je zlatni nakit oduzet, pa je zahtjev apelanta za naknadu štete koju iskazuje kroz negativnu razliku cijene zlata, pravilno odbijen kao neosnovan.
5. AP-5627/15 N.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đurđevika, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 033309 13 Gž od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu („Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla) da mu na ime naknade materijalne štete i troškova postupka isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao da je radnja osiguranika tužene dovela do nastanka predmetne štete pa ni do odgovornosti, s obzirom da u toku postupka nije dokazivao brzinu kretanja vozila osiguranika tužene. Sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da kritične prilike osiguranik tužene nije prekoračio ograničenje kretanja svog vozila i da je za nastanak saobraćajne nezgode, a time i za nastanak sporne štete, odgovoran apelant. Također, istaknuto je da parnični sud nije vezan za odluku donesenu u prekršajnom postupku, kojom je utvrđeno da je osiguranik tužene oglašen krivim za prekršaj počinjen učešćem u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, na kojoj je apelant i zasnovao tužbeni zahtjev. S druge strane, nalaz vještaka saobraćajne struke, kojem stranke nisu prigovorile, ukazuje na drugačiju odgovornost odnosno, na odgovornost apelanta za nastalu saobraćajnu nezgodu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5423/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman