Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3233/14 (M. V.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3233/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3233/14, rješavajući apelaciju Milenka Vukojevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vukojević, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 122793 12 Gž od 21. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Milenko Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

U konkretnom slučaju, Osnovni sud je, na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja od 26. jula 2011. godine, donio rješenje o izvršenju 3. oktobra 2011. godine, kojim je određeno da izvršenik vrati apelanta na rad, da mu isplati dug po osnovu naknade za izgubljenu zaradu za određeni vremenski period, da mu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje Fondu PIO RS za određeni vremenski period, te na ime plate i doprinosa počev od 1. juna 2011. godine isplati određene novčane iznose, kao i da mu naknadi troškove parničnog i izvršnog postupka. Nakon toga, Osnovni sud je na ročištu, održanom 13. marta 2012. godine, kome su prisustvovali apelant i punomoćnik izvršenika, rješenjem obavezao apelanta da se javi izvršeniku radi prijema u radni odnos i povezivanja staža, dok je izvršeniku naloženo da obavjesti sud o preduzetim mjerama, odnosno dostavi dokaz o prijemu apelanta u radni odnos i povezivanju radnog staža. Nadalje, Osnovi sud je, odlučujući po prigovoru izvršenika, donio rješenje 5. septembra 2012. godine kojim je prigovor odbijen kao neosnovan.

Okružni sud je, rješenjem od 21. maja 2014. godine, preinačio rješenje Osnovnog suda od 5. septembra 2012. godine, te je usvojen prigovor izvršenika, a rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute sve provedene izvršne radnje i postupak izvršenja obustavljen. Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda, proizilazi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske ukinuta izvršna isprava, na osnovu koje je apelant zahtijevao izvršenje, te je Okružni sud u skladu s tim i donio rješenje o obustavi postupka izvršenja, a sve u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant navodi zbog dugog trajanja izvršnog postupka. Apelant ističe da sudovi nisu postupali u rokovima koji su propisani odredbama Zakona o izvršnom postupku, da su tokom postupka bili pasivni i neažurni, te da je izvršni postupak svjesno i namjerno odugovlačen. Apelant je tražio da mu se, zbog nepostupanja sudova u razumnom roku, dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 900,00 KM, kao i naknada troškova za sastav apelacije.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, predmetna apelacija se odnosi samo na dužinu trajanja izvršnog postupka. Ustavni sud uočava da je apelant 26. jula 2011. godine podnio prijedlog za izvršenje, a da je nakon toga sud u izvršnom postupku donio tri odluke, da bi 12. aprila 2013. godine izvršni sud bio obavješten da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske ukinuta izvršna isprava na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za izvršenje. Dakle u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu, izvršna isprava je bila ukinuta, a apelant traži da se utvrdi dužina trajanja postupka izvršenja presude koja je ukinuta. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3233/14 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio